Čudo iz Bosanske Posavine

Napisao Kruno Petrinović Snimio Mario Kučera

Zahvaljujući naslovnoj ulozi u filmu “Armin” redatelja Ognjena Sviličića, 16-godišnji Armin Omerović, učenik 2.b razreda Opće gimnazije iz Orašja, već je prošetao crvenim tepihom na filmskom festivalu Berlinale, gdje je – kao i na nedavnoj hrvatskoj premijeri u zagrebačkom CineStaru – gledatelje i kritičare osvojio glumačkim umijećem i neposrednošću. Ali to ni izbliza nije sve, Armin je pravo čudo od djeteta: u Orašju vodi rock-bend Feniks, jedan je od najboljih harmonikaša u posavskom kraju, na manifestaciji Djeca pjevaju hitove 2003. proglašen je najljepšim glasom Posavine, a u svojoj je školi lani osnovao i dramsku sekciju. Osim toga, Armin Omerović na internetu vodi dnevnik u kojem opisuje svoje doživljaje i impresije s manifestacija na kojima je sudjelovao. “Svi ti reflektori i poznata lica ulijevaju mi samopouzdanje, blagu nervozu, ali i neizmjernu sreću. U Berlinu prvi put vidim plakat svog filma i jako sam ponosan… Projekcija počinje, a ja osjećam da mi se cijeli svijet otvara… Tijekom projekcije plačem i sa suzama u očima dočekujem kraj filma te aplauz kakav u životu nisam doživio. A posebno pamtim čestitke potresenih gledatelja, Nijemaca i naših ljudi na izlasku iz dvorane…. U Zagrebu su u dvjema punim dvoranama multipleksa CineStar na premijeri “Armina” sjedili filmaši, redatelji, glumci, TV voditelji, moja obitelj i kolege sa seta, te hrvatski premijer Ivo Sanader, koji mi je poslije filma čestitao na ulozi…” Tema za njegov dnevnik zasigurno će biti još mnogo: Armin je 21. ožujka bio u Tuzli, na premijeri filma “Put lubenica”, a sutradan je u Sarajevu bio glavna zvijezda na bosanskohercegovačkoj premijeri “Armina”. Ove jeseni će, pak, prvi put u Ameriku jer su izbornici njujorškog Tribeca Film Festivala njegov film uvrstili u službeni program svoje ugledne manifestacije. – Zbog snimanja sam lani više od tri mjeseca izostao s nastave pa sam se namučio da završim razred. Potkraj školske godine budio sam se usred noći i učio do jutra pa je na kraju sve dobro ispalo. Godinu sam završio s vrlo dobrim uspjehom, jedino sam iz matematike dobio dvojku. Isto bi mi se moglo ponoviti i ove godine jer imam mnogo promocijskih obaveza i gostovanja na festivalima – kaže Armin Omerović, čiji je glumački put započeo preklani, kad se prijavio na audiciju za ulogu siročeta u “Putu lubenica”, koju je redatelj Branko Schmidt organizirao u Orašju. – U filmu je riječ o trgovini ljudima i njihovom prebacivanju preko Save, iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku, pa su za ulogu tražili dječaka baš iz mog kraja. Audiciju je vodio Ognjen Sviličić, koji je za taj film birao glumce i na prvi pogled sam mu se svidio. Pozvao me u Zagreb, na probno snimanje s glavnim glumcem Krešimirom Mikićem, i tako je sve počelo – priča Armin Omerović, čije su dogodovštine na putu iz Orašja u Zagreb, u pratnji oca Muhidina, navele Ognjena Sviličića da napiše scenarij za “Armina”. – Trebao je to biti dan mog života. To jutro smo se tata i ja ukrcali u neki pretpotopni autobus za Zagreb, koji je stao iza Slavonskog Broda i ni makac. Mi smo poludjeli, a vozač nas je uvjeravao kako će ga brzo popraviti i da ćemo nastaviti put… No, kad smo shvatili da od toga neće biti ništa, tata i ja smo podigli palčeve i autostopom stigli do Zagreba. Na probno snimanje smo zakasnili tri sata… – govori Armin i dodaje: – Možda je tako i bolje, da se sve to nije dogodilo, filma “Armin” vjerojatno ne bi bilo.”

Deset rokera

Armin Omerović rođen je 12. kolovoza 1990. u Brčkom, a sa sedam godina mlađom sestrom Aidom i roditeljima Fadilom i Muhidinom živi u Orašju, gdje mu majka u obiteljskoj kući vodi frizerski salon Aida dok mu otac radi kao skladištar na tamošnjoj peradarskoj farmi. – Orašje je moj grad, u njemu poznajem svaku kuću i ulicu. Na Savi me otac naučio plivati i loviti ribu, u tamošnjim kafanama sam počeo nastupati kao harmonikaš, tu žive moji prijatelji, zato ga volim – priča Armin, čiji su nastupi s bendom Feniks jedna od glavnih lokalnih atrakcija. A publika posebno dobro reagira na njihove rock-obrade tradicionalnih bosanskih sevdalinki, od kojih su mu najdraže “Moj dilbere” i “Kad ja pođoh na bembašu”… – U bendu nas je desetero vršnjaka: bolje da sviramo nego da se na ulici ubijamo od dosade i smišljamo gluposti. A sviramo sve što naša publika želi čuti: od rock-standarda, sevdalinki i mojih autorskih pjesama – nastavlja Armin, koji je od filmskog honorara kupio digitalnu kameru kojom dokumentira svoja putovanja po svijetu. – Taj film radim za sebe, svoje prijatelje i svoju djevojku Barbaru iz Županje. Ona me osvojila upornošću, šaljući mi desetke SMS poruka. Na kraju smo se sreli i lijepo nam je zajedno. Barbaru još jedino moram upoznati sa svojim roditeljima. No, njihove se reakcije ne bojim jer su me dosad u svemu podržavali. I siguran sam da će tako i nastaviti – smije se Armin Omerović.