Čvarci i slanina su izvor zdravlja

-Bolje da izumre selo, nego običaji – naj­draža je krilatica Tomislava Galovića, koji nakon jedanaest godina borbe za očuvanje autohtonih hrvatskih prehrambenih proizvoda sigurno zna o čemu govori. Ovaj rođeni Brođanin u životu je obavljao različite poslove – bio je pravnik u tvrtki “Đuro Đaković”, pomoćnik direktora NK Dinamo i direktor marketinga Hrvatskog olimpijskog odbora, a prije dvanaest godina osnovao je tvrtku znakovitog imena – Kulin d.o.o .

Riječ je o obiteljskoj manufakturi čiji je najslavniji proizvod, Domaći kulin Galović, još 1997. zaštićen kao prvi hrvatski autohtoni proizvod s geografskim porijeklom. Galovićev kulin tako je otvorio put i drugim proizvodima, poput paškog sira i istarskog pršuta, koji su tri godine poslije također dobili to visoko međunarodno priznanje kvalitete. A tko poznaje 55-godišnjeg Tomislava Galovića, zna da “agilni Toma” uvijek u prtljažniku svog automobila vozi svježe čvarke, svoju slaninu, pikantne švargle, kuline, kulinove seke i ostale “oblizeke” kako bi “nevjerne Tome” uvjerio u kvalitetu svojih višestruko nagrađivanih proizvoda. – Iako od malih nogu obožavam kobasice, slaninu i kulin, nikad nisam prisustvovao svinjokolji.

To razdoblje je dio naše zavičajne tradicije i vrijeme kad se u Slavoniji fino jede i pije, no ja klanje svinja nisam mogao gledati ni kao dječak, a ni sada, kad mi je to posao. No, zato uživam u svemu što dolazi poslije toga – priča Tomica Galović, koji već godinama dokazuje ljudima iz ostalih dijelova Hrvatske koliko je svinjetina iz njegova ekouzgoja ukusna i zdrava. Toj tezi u prilog ide njegov zdravstveni bilten: jedući redovito slaninu, uspio je sniziti loš kolesterol. Tomica Galović, koji s obitelji živi u Zagrebu više od dvadeset godina, zadržao je u svom domu stare slavonske običaje.

Njegova supruga Slavica pripravlja sarmu isključivo od svinjskog mesa, a za miris u jelo stavlja njihove domaće dimljene kobasice. Svi u obitelji obožavaju buncek, koji je najtraženiji proizvod tvrtke Kulin: proizvodi se u malim količinama, a sve se proda unaprijed. A posebna priča su njihovi čvarci, koji u Hrvatskoj imaju velik broj “obožavatelja” – iako ih nema u slobodnoj prodaji jer ih njegovi vjerni klijenti rezerviraju već prije svinjokolje. Stisnuti su “do daske”, pa su tanki, s vrlo malo masnoće i hrskavi poput čipsa.

Tomica Galović jednom godišnje, u predbožićno vrijeme, priredi bogat slavonski ručak, na kojem se okupi tristotinjak njegovih prijatelja i vjernih kupaca: sve što se tom prigodom poslužuje, dolazi isključivo iz domaće kuhinje, poput pogačica od čvaraka ili slasnih salenjaka, koje za veselo društvo pravi njegova šurjakinja iz Slavonskog Broda..

Ines Stipetić ­

­