Damir Urban: Kod kuće ja usisavam i čistim

Glazbena “ljubav na prvi pogled” – koja je prije dvije godine planula na pozornici između riječkog rokera Damira Urbana (43) i pulskog čelista Stjepana Hausera (25) – urodila je zajedničkim albumom jednostavno nazvanim – “Urban&Hauser”. Na njemu se nalaze obrade Urbanovih velikih hitova, poput “Black Tatoo”, “Astronaut” i “Moja voda”, ali i Runjićeva “Ostavljam te samu” te obrada “Everybody Hurts” grupe R.E.M. – koju su dvojica glazbenika izvodila na tom svom prvom zajedničkom nastupu. Velike promocije ovog albuma zasad neće biti jer su obojica cijelo ljeto zauzeti – Stjepan Hauser s prijateljem Lukom Šulićem prati Eltona Johna na europskoj turneji, dok Damir Urban uskoro putuje u inozemstvo radi snimanja novih pjesama, a i sa svojim bendom 4 nastupa po cijeloj regiji. Zbog toga se naveliko “praši” u prostorijama napuštene tvornice Industrijske ulice u Rijeci, u kojima se nalazi i Urbanov atelijer, a dečki prekidaju samo kad svrati njegova supruga Milica Czerny Urban (30). Profesorica filozofije i pedagogije ondje često fotografira muža i dečke iz benda, a njezina fotografija krasi i naslovnicu albuma s Hauserom.

Je li i vaš ekstravagantni imidž – suknje, crno lakirani nokti i naušnice posvuda – razlog zbog kojeg vas kolege pozivaju na suradnju? – Kad bi znali koliko sam nonšalantan u odijevanju, sigurno me ne bi zvali. Obično na sebe stavim nešto čisto i prvo na što naletim, a većinu stvari nosim iz čistog komoditeta: ne da mi se previše razmišljati što ću odjenuti. Naravno, za neke posebne prigode pripazim i poslušam Miličin savjet, ipak se ona u to bolje razumije od mene. Zajedno odlazimo i u shopping i volimo si sugerirati što nam od odjeće pristaje. Što se tiče noktiju, naprosto mi se sviđa kad su lakirani u crno. A da imam kosu i da sam ljepši, vjerojatno bih mijenjao frizure i boje. No, život mi je suzio mogućnosti, zato se samo lakiram i bušim.

Kakvi ste bili kao dijete? – Bio sam dobar i poštivao sam starije, no uvijek su mi smetali autoriteti. Moji roditelji bili su divni: mama Sonja bila je službenica u jednoj riječkoj tvornici, a tata Josip rukovoditelj gradilišta tvrtke Instalater. Nikad roditelji na mene nisu povisili glas, nikad se nismo svađali, odgajali su me vrlo liberalno, ali se znala granica.

Jeste li bili dobri u školi? – U osnovnoj sam bio odličan učenik, a kroz srednju sam bio vrlo dobar, iako sam već tada imao nekoliko ziherica probodenih kroz kožu na ruci. Pohađao sam srednju trgovačku školu, jer je samo u njoj bio neki umjetnički smjer – tekstilni dizajn. No, sa 16 godina sam naglo popustio u učenju i preselio se u tehničku školu. U četvrtom srednje mi se činilo da život ide prebrzo i da u školi samo gubim vrijeme pa sam prestao odlaziti na nastavu – samo sam crtao i svirao s Lauferima. No, nekako sam završio taj razred, a onda sam odbio ići u vojsku, što tada nije bilo baš jednostavno. Zaposlio sam se u riječkoj tvornici brodskih pumpi “Rikard Benčić”.

Što ste radili u tvornici? – Radio sam na održavanju automatskih tokarskih strojeva koji su bili veličine kamiona. Strojevi su imali kompjutorski sistem i starijima je taj sustav bio prekompliciran, a meni kao klincu – totalna fora. I plaća je bila dobra, radio sam često i noćne smjene. No, s vremenom mi je postalo teško uskladiti posao i koncerte pa sam dao otkaz. To ljeto sam se pripremao i upisao studij Likovnog odgoja na Pedagoškom fakultetu. Odustao sam na četvrtoj godini jer sam imao sve više nastupa s Lauferima, a i shvatio sam da ne smijem imati opciju B u životu.

Je li istina da su vam roditelji rekli da ste netalentirani za glazbu? – Istina, ali vjerojatno zato što im je bilo žao da zapostavljam slikanje i studij. I mislili su da je glazba moj trenutni hir. Da Malika čujem kako reve, kao što sam ja revao, ne bih mu to rekao, samo zato da mu ne uništim mogućnost da se jednog dana bavi glazbom.

Je li vaš sin naslijedio umjetničku crtu? – Malik ima deset godina i teško je reći za što ima talenta ili afiniteta. Nedavno je otkrio heavy metal, što ja nisam nikad u životu osobito volio, vjerojatno stoga što mu je Metallica slična glazbi s kompjutorskih igrica. Voli crtati kao i ja, a jedno vrijeme je išao i na glumu u dramskoj grupi. Jako ga zanima snimanje pa smo mu kupili kameru s kojom je snimio filmiće s igračkama, lego-kockama i svojim prijateljima. Čak je snimio i jedan kratkometražni film o krađi romobila, za što je angažirao cijelu našu ulicu i prijatelje. Još nekoliko dana poslije su nam klinci zvonili na vrata i pitali kad će Malik opet doći i snimati ih. A u tom je filmu i sam glumio: zamolio me da mu budem kamerman, ali da me ne može platiti. I onda smo se dogovorili da će mi dati honorar kad bude imao novca.

­­

Glumili ste u filmu “Mondo Bobo” i predstavi “Dama s kamelijama”. Privlači li vas i dalje gluma? – Kao klinac sam glumio u školskim predstavama, a poslije sam radio glazbu za neke kazališne predstave. U “Mondo Bobo” sam glumio na nagovor prijatelja, glumaca Svena Medvešeka i Nataše Dorčić, a kako sam se svidio režiseru Goranu Rušinoviću, umjesto jedne scene dao mi ih je nekoliko pa sam ih snimao polupijan u četiri ujutro nakon nastupa s Lauferima. A u predstavi “Dama s kamelijama” Damira Zlatara Freya zaintrigiralo me to što nema govora, što sam ja protumačio da redatelju nije važno što sam pjevač. Intrigantno mi je raditi stvari o kojima ništa ne znam jer u njima moram upotrijebiti dodatni motor da bih ih izgurao.

Zašto ne prodajete svoje slike? – Zato što je uvijek teško procijeniti koliko vrijedi moj rad pa ne mogu formirati cijenu. A kako se danas nečija vrijednost mjeri po cijeni, ja svoje slike onda darujem dragim osobama. Supruga me uvjerava u suprotno, ali nekako ne mogu protiv sebe.

Kako ste supruga i vi podijelili kućanske poslove i obveze? – Otkako smo počeli živjeti zajedno, ona se brine o financijama i plaća sve račune. Inače, ne dijelimo poslove na muške i ženske nego na one u kojima je netko bolji. Tako ja bolje usisavam i čistim, a ona je bolja u pranju posuđa i odlična je kuharica. Jednom sam htio skuhati večeru iznenađenja, neke gljive s vinom, i završio sam na Hitnoj pomoći, tako da mi je naredila da se ne približavam štednjaku. I potpuno mi je normalno da ću ja kao muškarac bacati smeće i nositi joj vrećice s placa, ali zato će ona izabrati sve namirnice.

Čime vas je supruga osvojila? – Svojom naivnošću, a s druge strane nema dlake na jeziku. Jako cijenim tu iskrenost, iako bih ponekad volio da mi tepa i da me hvali. Neki dan smo gledali fotografije s Hauserom, koje je ona snimila, i zamolila me da odem iz sobe ako nemam što raditi, jer sam definitivno najgori suradnik s kojim je imala posla. Imamo zdrav odnos i drago mi je da mi može istresti u facu sve što želi, a i ja njoj sve iskreno kažem. Bilo bi grozno da živiš s osobom kojoj smrdi iz usta i to joj se godinama ustručavaš reći. Meni, hvala bogu, ne smrdi iz usta, ali kad bi bilo tako, volio bih to znati.

Marijana Marinović

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli intervju s Damirom Urbanom pročitajte u tiskanom izdanju Glorije (br. 863) ili se pretplatite na PDF izdanje