Darko Kralj: Životni uspjeh i borbe kralja olimpijskih stadiona

Ukupno tri godine snimanja i montaže bile su potrebne da fascinantna životna priča 40-godišnjeg Darka Kralja , hrvatskog paraolimpijca i stopostotnog ratnog vojnog invalida, dobije svoj konačan oblik. O jedinom Hrvatu u povijesti sporta koji je u jednom danu čak pet puta zaredom rušio svjetski rekord u bacanju kugle – a bilo je to na Paraolimpijskim igrama 2008. – snimljen je dokumentarac jednostavnog naziva – “Kralj”.

Kad je redatelj Dejan Aćimović nakon petsto sati snimljenog materijala mislio da je napokon sve rečeno o Darkovim nevjerojatnim sportskim uspjesima, ratnom ranjavanju i amputaciji lijeve natkoljenice, balansiranju na granici života i smrti, mukotrpnom oporavku, stalnoj brizi njegove obitelji, suboraca i sumještana, borbi s depresijom i alkoholom, propalom braku i ponovno pronađenoj obiteljskoj sreći sa suprugom Terezijom (31) te sinovima Markom (10), Josipom (7) i Ivanom (6), lanjskog srpnja pojavila se vijest o tragediji ruskog atletičara Maksima Narožnjog. Najveći Kraljev suparnik počinio je samoubojstvo, skočivši s balkona svoga stana u gradu Voronježu. Pa se Aćimović s ekipom ponovno zaputio u Grubišno Polje da snimi Darkovu reakciju na tu tragediju.

Svjetska premijera filma održana je 16. i 17. ožujka na vodećem europskom festivala dokumentarnog filma u Solunu, a nakon Grčke “Kralj” kreće na hrvatsku turneju. Zagrebačka premijera bila je 22. ožujka, a nakon toga slijede projekcije u Rijeci, Splitu i Osijeku. No, cijela ekipa zajedno s glavnim protagonistom najviše se raduje projekciji u Grubišnom Polju, 8. travnja.

S Darkom Kraljem razgovarali smo u dnevnom boravku njegove obiteljske kuće, s pogledom na dvorište u kojem je naš proslavljeni paraolimpijac prije osam godina prvi put uzeo kuglu u ruke. Aktualni olimpijski i svjetski prvak, te svjetski rekorder trenutačno se priprema za nastup na 14. paraolimpijskim igrama u Londonu. Na tom natjecanju, koje će 29. kolovoza na Wembleyu otvoriti britanska kraljica Elizabeta , završit će svoju iznimnu sportsku karijeru.

Kako ste reagirali kad vam je redatelj Dejan Aćimović predložio da snimi dokumentarac o vama? – Dejan je to prvi put spomenuo ujesen 2008. na premijeri svog filma “Hrabro i na rezultat” o bjelovarskom paraolimpijcu, atletičaru Petru Bešliću. Netko ga je upitao što mu je idući projekt, a on je u mikrofon ispalio – film o Darku Kralju. Supruga i ja smo se, sjedeći u publici, nasmijali i nisam njegove riječi shvatio baš ozbiljno. Kad, eto ti Dejana nakon mjesec dana, s ekipom i kamerom kod nas u Grubišnom Polju. Tada je nastala panika jer supruga i ja nismo znali kako se ponašati pred kamerom, što treba otkriti, a što ne… Na kraju sam odlučio biti potpuno opušten i u filmu nisam ništa zatajio. A Dejan i njegova ekipa su toliko vremena proveli s nama da ih sad doživljavamo kao članove obitelji. Upoznali smo divne ljude i stekli nove prijatelje, i to je najvažnije.

Hoće li redatelj pratiti i vaš završni nastup na Paraolimpijskim igrama u Londonu? – Nismo još došli do toga. Zasad je sigurno da me uz stručni tim prate supruga i sinovi. Hrvatski paraolimpijski odbor osigurao im je smještaj i zrakoplovne karte.

Zašto ste odlučili završiti sportsku karijeru? – Dosta mi je stalnih treninga, priprema, ozljeda, izbivanja iz kuće sad kad sam djeci najpotrebniji, života bez vremena za prijatelje, kumove, lov i ribolov, te nerazumijevanja čelnika iz naše krovne organizacije… Ostatak života želim malo i uživati i sa suprugom podijeliti taj silan teret oko odgoja i brige za sinove. Vrhunski sport, naime, nisu samo uspjesi i odličja, svaka medalja ima i svoje naličje, pogotovo u invalidskom sportu. Tako da nakon Londona definitivno prepuštam mjesto mlađima.

Želite li nakon toga postati trener? – Niti u snu. Biti trener je sto puta gore i zahtjevnije nego biti profesionalni sportaš. Odlazim u veterane i posvećujem se ljudima i stvarima za koje od 2006. nisam imao vremena koliko sam želio.

Što smatrate vrhuncem karijere? – Nastup na pekinškom stadionu Ptičje gnijezdo pred šezdeset tisuća ljudi, čije navijanje mi je nevjerojatno podiglo adrenalin. To se ne može ni s čim usporediti. Drage su mi i druge pobjede na najvažnijim svjetskim i europskim natjecanjima od 2006. do danas. Bilo ih je, hvala Bogu, toliko da im ni sam ne znam broja. Samo dvaput sam bio drugi, na svim ostalim natjecanjima sam pobjeđivao.

Može li se ponoviti rušenje svjetskog rekorda pet puta uzastopce, što ste vi postigli u Pekingu? – Sumnjam. Sam dragi Bog je htio da svaki moj idući hitac na tom natjecanju bude desetak centimetara bolji od prethodnog. Nema teoretske šanse da se tako nešto ponovi. Ni šesti hitac mi nije bio loš, dapače, i s njim bih bio pobijedio.

Koje osobine su najvažnije za bacača? – Talent, snaga, eksplozivnost i upornost. Ipak, najvažniji je dobar trener, koji vas mora usmjeravati. Ja sam ga pronašao u legendarnom Ivanu Ivančiću, koji trenira i Sandru Perković . Uz trenera bi vrhunski sportaš u svom timu trebao imati i fizioterapeuta, i masera, i pomoćnog i kondicijskog trenera, ali za to kod nas još nema sluha. Jer kad si najjači, u najboljoj formi, vrlo je tanka linija između vrhunske izvedbe i ozljede. Tad treba paziti na svaku sitnicu, o čemu bi se trebali brinuti ljudi iz tima, jer mi sportaši u natjecateljskom žaru na to zaboravljamo. U mom slučaju iznimno je važna i vrhunska proteza koju su mi napravili Tomislav Dornjak i Željko Getoš iz osječkog Otosa.

O kakvoj protezi je riječ? – Revolucionarnoj natkoljenoj protezi vrhunskih performansi koju sad kopira cijeli svijet. Da je nismo razvili, vjerojatno nikad ne bih bio postavio svjetski rekord niti pobjeđivao na velikim natjecanjima.

Na čiji poticaj ste počeli bacati kuglu? – U Bjelovaru me 2004. vrbovao naš paraolimpijac, bacač kugle Josip Slivar. Ideja mi se svidjela pa sam se javio Miroslavu Dančiloviću, profesoru tjelesnog u našoj osnovnoj školi iz Grubišnog Polja, koji mi je posudio seniorsku kuglu te iz udžbenika za tjelesni odgoj kopirao stranice o linearnoj bacačkoj tehnici. Tako sam kuglu počeo nabacivati po dvorištu, nekoliko tjedana poslije pobijedio sam na županijskom, a poslije i na državnom prvenstvu, te postavio državni rekord.

Što je bilo presudno za vaš iskorak na svjetsku scenu? – Na pripremama u Medulinu 2006. upoznao sam trenera Ivana Ivančića čiji su mi savjeti pomogli da ispunim normu za Dvoransko atletsko prvenstvo u Švedskoj i tamo osvojim drugo mjesto. Dotad sam uglavnom vježbao doma i kod prijatelja bez ikakvog vplana. Nakon toga mi je trener Ivančić razradio plan treninga, priprema i prehrane, te uveo vitaminizaciju, što je kasnije dovelo do još boljih rezultata.

Kojim sportom ste se bavili kao dijete? – Igrao sam rukomet u Česmi. To mi je i danas najdraži momčadski sport. Igrao sam kružnog napadača, a uoči mog odlaska na odsluženje vojnog roka naš klub je ušao u drugu republičku ligu. Bio sam dobar pivot i nadobivao se batina, ali sam naučio i vraćati.

Što ste po struci? – Završio sam za bravara, a poslije rata i za konobara. No, nikad nisam radio u struci. Odmah nakon vojske prijavio sam se u pričuvni sastav policije, završio obuku, pa sa specijalnom postrojbom otišao u rat.

Kako ste stradali? – Ranjen sam u prvom otvorenom napadu JNA na hrvatsku policiju, u noći s 26. na 27. srpnja 1991. u Dalju. Ondje smo u okruženju štitili civilno stanovništvo, već je cijeli taj dio Slavonije od Bijelog Brda prema Vojvodini bio odsječen, a do nas se moglo samo Dunavom, teglenicama za šljunak. Autom, starim wartburgom s golfovim motorom došao sam po trojicu stradalih interventnih policajaca i ukrcao ih. No, nismo prešli ni pedeset metara kad su novi projektili zasuli lijevi prednji kraj vozila. Znao sam da su mi stradale obje noge, koje sam si podvezao čeonom trakom, ali tada još nisam imao pojma koliko su moje ozljede zapravo teške.

Tko je vas spasio? – Te dramatične događaje pamtim kroz fragmente, bljeskove sjećanja pomiješane s halucinacijama. Pravu priču uspio sam rekonstruirati tek godinama kasnije. Ukratko, nakon ranjavanja suborci su me prvo prevezli u Aljmaš, gdje je doktorica dvjema sestrama naredila da me drže budnim. Naime, čekao se helikopter JNA koji me trebao prevesti u bolnicu, no nije se pojavio. Stoga su me u strašnim bolovima ubacili u drveni čamac, kojim me Željko Gostić, iznimno hrabar čovjek, pod okriljem mraka, prevezao u Osijek. Otuda sam do zagrebačkog KBC-a Rebro prebačen helikopterom, koji su tijekom cijelog leta pratila dva zrakoplova JNA, a pilot se svakog trenutka pitao hoće li nas srušiti. Na Rebru su mi liječnici amputirali lijevu nogu iznad koljena jer joj nije bilo spasa.

Kako ste podnijeli tu vijest? – Bilo je to vrijeme krvi, svakih sat vremena dolazili su ranjenici iz Kostajnice, Vukovara, Petrinje… na nosilima, bez očiju, ruku, izmasakrirani… Tako da mi se učinilo kako sam i dobro prošao u toj spirali užasa. Najveća mi je želja bila da me što prije otpuste da napravim mjesta za druge. Izašao sam sa 73 kilograma, a kao zdrav imao sam ih 113. Pa se i sad šalim da mi je razlika ostala u toj odrezanoj nozi. Kad ste dobili prvu protezu? – U Beču iste godine, gdje su nas petoricu amputiraca na daljnje liječenje i oporavak doveli don Stipe Šilić iz Pandorfa i Gradišćanski Hrvati. Tamo sam dobio prvu drvenu protezu kakva se prestala proizvoditi pedesetih godina. S njom se, dakako, nisam mogao kretati, ona je imala samo estetsku funkciju. Prvi put sam vlastitim snagama iz kreveta ustao tek u veljači 1992., i to zahvaljujući ručama iz otpisa, koje je otac nabavio u školi i postavio ih tako da mi mogu poslužiti.

Kakav je to bio osjećaj? – Učinilo mi se kao da svijet gledam s vrha najvišeg nebodera – zavrtjelo mi se u glavi i pao sam. Tog dana pokušao sam ustati više od dvjesto puta, a nakon toga sam prestao brojati. Tek početkom 1993. dobio sam svoju prvu pravu protezu Otto Bock, čiju su nabavu sufinancirali moji sugrađani i suborci, a koristio sam je sedam godina, sve dok se nije raspala.

Tko vam je bio najveća podrška? – Roditelji, brat, rođaci, prijatelji, suborci i sumještani. Nikad me nisu zaboravljali i ostavljali samog u četiri zida, bilo kod kuće, ili na rehabilitaciji u Daruvarskim toplicama. Ravno s terena dolazili bi po mene, ubacili u kombi, te vodili van sa sobom, sve samo da ne padnem u depresiju. I to je imalo svoje naličje jer je alkohol tekao u potocima. Na kraju nisam bio pijan niti od litre i pol žestokog pića koje bih sasuo u sebe.

Kako ste se prestali piti? – Jedno jutro sam se probudio i shvatio da mi to ne treba – ispirio sam se i vratio u normalu. Iz svog iskustva znam da je dečkima koji su se vraćali s ratišta trebalo barem četiri-pet godina da se vrate na staro, a baš tu je država najviše zakazala. Psihološka pomoć je potpuno izostala, tim dečkima smo jedini oslonac bili mi, stare džombe, jedino su nama vjerovali i donekle nas slušali. Zbog toga su nas vjerojatno i držali godinama na rehabilitaciji da im budemo primjer i oslonac, te pomognemo koliko smo mogli. A i sami smo bili u krizi. Tako smo jedni druge pazili i tješili, a znali smo i vidjeli da nekima usprkos svemu – nema pomoći.

Kako ste doživjeli vijest da je vaš najveći konkurent Rus Maksim Narožnji lanjskog srpnja počinio samoubojstvo? – Takve stvari se, na žalost, događaju. Maksim je prije prometne nesreće u kojoj je teško stradao bio uzoran atletičar, perspektivan trkač. No, što mu je bilo u glavi ne znam, među nama nikad nije bilo velike priče. No, ja u njegovim očima nisam primijetio onu prazninu što zrcali stanje duše ljudi koji se obično odlučuju na taj korak. Iako znate što im je idući korak, ne možete ih u tome spriječiti, niti im pomoći. To je najteže.

Kako ste upoznali prvu suprugu? – Melitina sestra Vesna je bila fizioterapeutkinja u Daruvarskim toplicama, otamo smo se znali. Kad je prešla u Pulu, bila je neko vrijeme u mom stanu, a u ljeto 1996. tamo je stigla kao konobarica i Melita. Tada smo se upoznali, nakon godinu dana se vjenčali, a nakon tri rastali.

Zašto? – Jednostavno si nismo odgovarali. Počeo sam primjećivati kako na plaži ručnik stavlja podalje od mene, kako nema među nama više one bliskosti… No, nikad se nismo zapravo posvađali. O razvodu smo se dogovorili uz cappuccino, jer tako više nije išlo. Angažirali smo i zajedničkog odvjetnika, a nakon razvoda otišli svi zajedno na ručak, pa svatko na svoju stranu. Odvjetnik nije mogao doći k sebi, rekao je da u svojoj praksi još nije imao takav slučaj. Melita se ponovno udala, živi svoj život s dvoje djece.

Kako je u vaš život ušla Terezija? – Moja šogorica i Terezijin pokojni muž Tiho bili su bratić i sestrična. Ostala je udovica s novorođenom bebom, pa nas je šogorica povezala. Tereza je stigla s malim Markom, kojeg sam, dakako, prihvatio kao sina, a kasnije smo dobili još Josipa i Ivana.

Želite li još djece? – Tereza silno želi kćerkicu, ali meni je dosta. Neki prijatelji u mojim godinama već su djedovi. Već sada sam sebe u nekim trenucima uhvatim bez dovoljno energije i strpljenja da ispratim sve te silne dječje želje i potrebe. A što bi bilo s još jednom bebom? Usporila me amputacija, stigle su i godine, a moramo misliti i na dečke. I njima bi se život s malom bebom okrenuo naglavačke.

Čemu želite podučiti sinove? – Učim ih kako da naprave luk i strijelu ili praćku. Vodit ću ih i ribolov, na rijeci i na moru. Jedino mi je žao što je moja Ilova, rijeka uz koju je moja generacija odrasla, postala slivni kanal bez panjeva, trave, lopoča i zavoja gdje bi se riba zadržavala. Danas u njoj nema ni dva posto ribe od nekadašnje količine.

Tko je vas podučio ribolovu? – Nitko. Kako nam riba na udicu nije grizla, brat i ja smo je hvatali rukama. Moj najveći ulov bila je štuka od 12 i pol kilograma, a bratov šaran od četiri kilograma. Lovili smo i smuđeve. Važno je bilo naučiti biti strpljiv i približiti se ribi s leđa, dok joj sunce tuče u oči. Znali smo se kući vratiti s punom vrećom, ulovom od 15-20 kila. A mama nas tada lijepo pošalje da ribu očistimo i spremimo, pa s kravom Rumenkom na pašu.

Koje životinje danas držite? – Ovce, svinje, kokoši, patke i zečeve. Imamo i zemlju, na kojoj ekološki uzgajamo sve što nam treba za kompletnu zimnicu. O tome brigu vodi supruga Terezija, koja uz to ima svakodnevne obaveze u kući, barem dvije mašine rublja, te brigu o djeci od jutra do mraka. Njezina neiscrpna energija i snaga su zadivljujuće.

Kruno Petrinović

Snimio: Matko Stanković