Djecu se mora voljeti

Već je toliko toga napisano o djeci, djeci ljubavi, da se i opet čini da sve što itko vi­še kaže, samo je ponavljanje. No, svako pojedino dijete biće je za sebe, svatko svoj život, ali ponajprije i život u svojoj obitelji, doživljava na svoj način. Dijete je dijete, često se zna čuti, ali malo ih je pri­tom koji izgovarajući tu frazu pomisle da ni sva djeca nisu jednaka, pa čak ni onda kad im zakon daje to pravo. No, jedno je sigurno, a to potvrđuju i mnogi psiholozi, da je najsretnije ono dijete koje odrasta u isto takvoj obitelji. Ali, bilo bi sve preidealno kad bi svima bilo tako. Pa, kad već nije, što učiniti da im, ako već ne bajkovitim, život učinimo barem snošljivim.

Da pišem o ovoj problematici, potaknula me is­povijest jednog našeg uvaženoga kolumnista, danas oca mnogobrojne djece, a još više unučadi pa čak i praunučadi, čovjeka koji je imao oca, ali koji ga ni­kad nije priznao, barem ne službeno, i koji je, barem se meni tako činilo čitajući njegov intervju, za tim ipak patio. Znajući kad se rodio (čini se prije osamdesetak godina), pomislila sam da je, ma kako bila jaka, ipak najviše patila njegova majka. I, kako sam u mnogo čemu divila se tomu čovjeku, još sam se više divila njoj koja je uspjela učiniti od njega čovjeka lišenog mržnje iako bi malo koja ta­ko postupila. Zavedena, ostavljena, voljela je i dalje oca svoga dje­teta, jer za nju ta ljubav i nije bila tek flert. I da nije bilo tako, tko zna kako bi i u što bi se pretvorio naš kolumnist. Ovako je u njemu tinjala vječna želja da ima oca, ali i oprost zbog toga što mu je činio to što jest. No, nemaju sve takve priče sretan završetak, ako se i ovaj može nazvati takvim. Djeca koja su rođena izvan braka, makar i u ljubavi, često su vrlo nesretna jer najčešće ne znaju kamo spadaju, uglavnom su ovisna samo o majci koja i sama muku muči sa sobom, s okolinom, a i s predrasudama. I u svemu tome malo koja do kraja izdrži, malo koja ne počne bacati krivnju na oca, koji iako to, možda, i zaslužuje, nije dobro da se djetetu puni glava mržnjom koja će se najprije njemu “obiti od glavu”.Marija je rođena 1968. od majke feministice, samosvjesnice koja je željela jedino dijete.

Marija je upoznala oca, on ju je čak i priznao, ali ne i službeno, jer je imao već “svoju pravu legalnu djecu” i, dabome, ženu. Majka je sve činila da ima sve, ali sve ona nije doživljavala materijalno, već je težila da ima ljubavi i od oca. Bila je premalena da bi sve to razumjela, ali da je patila – patila je. A ni feminističko poimanje života nije razumjela. Ni u školi je nisu baš razumjeli, unatoč tomu što bi se otac tu i tamo ipak pojavio. Sve je to utjecalo na njezino raspoloženje, pa i formiranje nje kao ličnosti. Njezina nekad vesela narav pretvarala ju je u mrzovoljnicu, počela se bojati ljudi, postajala je sve povučenija i nesretnija. Tek u kasnijim godinama, kad je srela dečka koji ju je razumio, ali i beskrajno volio, vraćalo joj se raspoloženje i dolazila je k sebi. Ali, majku je zaprepastilo kad joj je jednom rekla – da se nju pitalo, da se nikad ne bi rodila tek da njoj bude ljepše i lakše. Brunina priča je i slična i drugačija od Marijine. Plod je velike ljubavi između mlade majke i bogatog muškarca. Ali, sve bi bilo preidilično kad on ne bi bio oženjen i otac četvero djece. I iako je svako malo dolazio u njihov dom, ia­ko Bruno u početku i nije znao zašto tata više nije s njima, sve ga to nije toliko tada opterećivalo, sve dok nije postao svjestan što im je on i gdje je njegov “pravi dom”. Tad mu se srušio svijet. Premda nisu materijalno oskudijevali, premda je imao i više nego mu je trebalo, nije imao ono što je jedino želio – oca uza se svako jutro i svaku večer da mu kaže barem “laku noć”. Večernje i jutarnje poljupce dijelio je nekoj drugoj djeci, koju on čak nije smio ni vidjeti. I sve je nekako još mogao trpjeti dok njegovu tugu nije primjećivala i majka. A majčina tuga bila je teža i od njegove. Nikad, međutim, nije osuđivao oca, rijetko mu je kad išta i zamjerao jer se naslušao priča koje nisu bile kao njegova. Jer oni nisu morali krpati kraj s krajem kako bi imali ono osnovno – tek koricu kruha. S njim nije bila takva situacija, a to je značilo samo jedno – otac brine, on ih voli, ali sve drugo treba gledati drugačije. Tom je rođen 1985. od mlade majke i oca koji je vodio dvostruki život. “Moja majka je željela imati dijete čovjeka u kojega je bila prezaljubljena, pa iako se on tome opirao jer je već imao veliku obitelj, shvatio je da nema druge nego “popustiti” – znao bi Tom ponekad se nekom i povjeriti. Očito je beskrajno, una­toč svemu, volio majku jer je čak bio i na porođaju. A dalje je bilo sve baš onako kako joj je on predstavljao da će biti – najčešće bi dolazio k njima jednom tjedno, srijedom ili četvrtkom. Ali, iako je kako-tako rastao uz oca, bio je lišen ljubavi bake i djeda. Jer, oni nisu smjeli znati za nj.

Oni su priznavali tek djecu rođenu u braku, po ljudskom i Božjem zakonu. I danas kad se toga sjeti, sad već kao odrastao čovjek, naježi se. Pritom čak nije toliko zamjerao ni njima koliko ocu. Čudno, nije mu zamjerao što ga je skrivao pred ikim toliko koliko pred svojim roditeljima. To ga je, čini se, toliko boljelo da je svoj jad prenio i na papir pišući knjigu koja je u Americi postala hit – “Djeca ljubavi”. Iako joj književni kritičari nisu davali visoku ocjenu, ipak se prodavala ludo. Kupovali su je oni koji su prošli slično kao i on, ali i oni koji su se na ovaj ili onaj na­čin solidarizirali s njim i njemu sličnima. Ono što je u knjizi i zanimljivo, ali i poučno, jest istina koja može poslužiti svima koji se tom problematikom bave – takva su djeca veoma osamljena, malo tko zna koliko ona trpe, koliko su ponižena, a da nisu kriva za to. I Katica, danas već žena u zrelim godinama, bila je plod ljubavi. Čak je, govoreći o sebi i svom odrastanju kao “faćuk”, rekla nešto što me i nije iznenadilo.

– Moja majka imala je ljubavnu vezu sa svojim oženjenim šefom, ocem već jednoga djeteta. Oni su cijeli život održavali tu vezu i sastajali se tri puta tjedno. Obično su prvo išli na ručak, a onda kući voditi ljubav. Ja sam iz svega toga bila isključena. Majka me nije voljela i kazala mi je da sam ja njezin “nesretni slučaj”. A što sam onda mogla očekivati od oca kad mi je rođena majka rekla to što jest. Istina, nisam oskudijevala gotovo ni u čemu, školovali su me, imala sam čak i više nego mi je trebalo, imala sam sve – osim ljubavi. Činilo mi se i tada, a i sada, da je lakše biti izvan­bračno dijete nego neželjeno i nevoljeno, kako sam se ja osjećala. Teško je djetetu kad ima tek jednog roditelja, ali daleko mu je teže kad ima dva, ali nijedno ga ne voli. Danas, kad napokon više nisam u svojem domu jer sam otišla od kuće s 20 godina, sretna sam, osobito kad sam na fakultetu upoznala Davida koji mi je pružio sve ono što nisam dobila kod kuće od svojih roditelja. Ispričala sam mu svoj život, rekla sam tek dio onoga što osjećam, ali i nisam trebala mnogo pričati.

Onaj tko voli, osjeti gdje i kad treba pomoći da se čovjek sredi, da počne vjerovati i u život i u ljude. David mi je pružio baš to. Pružio mi je ono što nisam imala cijeli život – ljubav i samopouzdanje. Znala sam tad jedno – moje dijete neće biti “nesretan slučaj” nego dijete ljubavi. To su tek neke priče, ali ima ih toliko da svaka zaslužuje pažnju – jer je svaka priča o nečijem životu. Imati dijete s ljubavnicom nije novina, nije nešto što se dešavalo nekad, nego je nešto što se dešavalo i dešavat će se. A kad se dijete već desi, ne smije biti nevoljeno. Jer, onaj tko ne voli dijete, nije zaslužio uopće se nazvati čovjekom. I zato, ma tko što rekao, ma tko što mislio, mora znati da je toliki čovjek koliko je u stanju biti otac ili majka.