Dosadilo mi je biti stranac

Uloga primarijusa Roberta Šmita kao da je pisana za mene jer sudbine su nam donekle slične: moj se televizijski lik vraća iz Amerike, a i ja sam se, nakon 12 godina provedenih u Los Angelesu i New Yorku, za stalno vratio kući, u Stobreč. U Ame­rici sam studirao glumu, upoznao mnoge holivudske zvijezde, no zasitio sam se tamošnjeg načina života, i s tri kovčega, u kojima su bile samo osobne stvari i nekoliko knjiga, vratio se u Europu. Najprije u Berlin, a prije tri godine počeo sam pripremati teren za povratak u Dalmaciju. U međuvremenu sam se oženio svojom zemljakinjom i napokon mi je srce na mjestu. Sve što sam želio, dobio sam, ali uz mnogo muke i truda – kaže 38-godišnji glumac Alain Blažević. Uloga liječnika u HTV-ovu serijalu “Sve će biti dobro” prva je veća uloga u Hrvat­skoj tog glumca-povratnika rođenog u Wies­ba­denu, studenta prava u Münchenu, glumca i mane­kena u New Yorku, Los Angelesu i Berlinu, koji se prije godinu i pol skrasio u Blaževićevim dvorima, u obiteljskoj kući u Stobreču. Sagradio ju je njegov otac Petar koji četrdesetak godina živi u Njemačkoj.

Dok je Alain uređivao svoj kat u kući, zbližio se s 12 godina mlađom susjedom Elicom, koju je znao još kao djevojčicu. – To je ljubav preko zidića. Elici me, osim izgleda, privukla njezina toplina i iskrenost, a za razumijevanje nam nisu potrebne riječi, dovoljan je samo pogled. Ona za mene znači – biti doma, bez obzira jesmo li u Splitu ili Zagrebu – kaže Alain, koji je u rujnu, kad je počelo snimanje serijala “Sve će biti dobro”, postao privremeni Zagrepčanin.

– Elica je podrijetlom Korčulanka, iz Vele Luke, a u Splitu je završila Umjetničku školu, smjer fotografije i dizajna, ali ima krasan glas. Kao što su mene moji roditelji poticali u svemu čime sam se bavio, tako ću i ja svoju suprugu podržati bude li se željela posvetiti pjevanju – veli Alain kojem su roditelji omogućili bezbrižno djetinjstvo.

Iako je rođen u Wiesbadenu, Alain se uvijek osjećao Dalmatincem. U Stobreču korijeni njegove obitelji sežu u pet generacija. Kad su mu bila dva mjeseca, baka Mara ga je odvela u Split, gdje je proveo najranije djetinjstvo, a k roditeljima u Njemačku vratio se kao petogodišnjak, kako bi u vrtiću naučio njemački. Nakon gim­nazije počeo je studirati pravo u Münchenu.

Cimerica iz aviona

– Pravo mi je poslije prve godine postalo predosadno, a kako sam na njemačkoj televiziji ZDF dobio malu ulogu u nekom serijalu, gluma me sve više intrigirala. Pročitao sam knjigu o glumačkoj metodi slavnog Leeja Strasberga, napustio pravo i sanjario o glumi – priča Alain, koji se u to vrijeme zaljubio u jednu Parižanku, zbog nje je pola godine živio u Parizu i radio za šankom u diskoteci. Kad je ta mladenačka ljubav pukla, a on zaradio novac za avionsku kartu za Los Angeles, jer želio je studirati na prestižnom Lee Strasberg Institutu, započela je njegova američka avantura i s dvadeset godina krenuo je u neizvjesnost.

– U Los Angelesu nisam nikoga poznavao, nisam imao prijatelje, niti rodbinu, no sreća mi se nasmiješila već u avionu. Za leta, koji je trajao 11 sati, upoznao sam jednu hotelijerku koja se iz Švicarske vraćala u L. A. Ostala je bez cimerice, i ja sam postao njezin novi cimer – priča Alain, koji se snalazio na različite načine kako bi skupio novac za upis na studij te usavršio engleski: ličio je stanove, bio barmen i voditelj u restoranima i klubovima, na sajmu prodavao biljne proizvode za poboljšanje vida.

– Tražeći bolje prilike za zaradu, jer semestar dvogodišnjeg studija na Institutu za film i kazalište Leeja Strasberga u Los Angelesu stoji 4000 dolara, bavio sam se i manekenstvom. Bio sam mlad i zgodan, atletski građen, pa sam reklamirao rublje, snimao spotove za pivo – govori Alain, koji je za prijamni ispit pripremio dva monologa, te nakon poduljeg razgovora, u konkurenciji od 300 kandidata, poslije nekoliko krugova selekcije, bio među 20 koji su se uspjeli upisati. Dvije godine kasnije preselio se u New York i ondje nastavio jednogodišnje školovanje na Neighborhood Playhouse, glumačkoj školi Sanforda Meisnera, koju su nekoć pohađali i njegovi glumački uzori – Al Pacino i Robert De Niro. Radio je predstavu na sceni Odeon na Broadwayu, snimio nekoliko filmova te počeo pisati filmske scenarije: oko pet godina bio je ghost writer u Hollywoodu. U međuvremenu dobio je zelenu kartu. Njegova tadašnja djevojka, Amerikanka, predložila je da se vjenčanju, a brak je trajao četiri godine, dok nije dobio potrebne dokumente.

– Postao sam ogorčen, razočaran glumom zato što se u Hollywoodu sve događa u istim krugovima, a mene su, kao Europljanina, i to školovanog, doživljavali kao prijetnju. U toj stalnoj borbi talent je najmanje važan, a do šanse, za koju se moraš sâm izboriti, teško je doći. Doživio sam i ružne stvari, kakve su u Holly­woodu uobi­čajene. Zbog jednog glumca nisam dobio ulogu sa­mo zato što mu se nije svidjelo to što je za glavu niži od mene. Na raznim događanjima, kao što su dodjele Oscara i partyji na koje sam bio pozivan, upoznao sam mnoge poznate glumce – Toma Cruisea, Jacka Nicholsona, Ala Pacina, Roberta De Nira. Njihov je život neprestance pod povećalom i zato su, na prvi pogled, otvoreni i pris­tu­pačni, ali zapravo zatvoreni i nesigurni – uvjerava Alain Blažević, koji je godinama živio na potezu Los Angeles-New York, koje dijeli 5000 kilometara.

Prije pet godina odlučio se vratiti u Europu jer mu je, kaže, doslovce puknuo film. Namještaj je razdijelio prijateljima, a mnogih se stvari, s kojih je morao skidati debeli sloj prašine, već riješio nakon zlosretnog 11. rujna 2001. Njegov zadnji stan u New Yorku bio je, naime, udaljen oko 300 metara od srušenih “blizanaca”. Iz Amerike je otišao mirne duše, ne žaleći ni za čim. Naj­prije je posjetio roditelje i mlađeg brata Davida u Wies­badenu, te prvi put vidio sestricu Dijanu koja je rođena u očevu drugom braku. Sljedeća stanica bio je Berlin, gdje je dobio nagradu za filmski scenarij, za hrvatsko-njemačku priču “Bakalar”, u kojoj je trebao i glumiti. No, jednogodišnji je trud bio uzaludan, jer na kraju su se posvađali producenti i taj film nikad nije snimljen. Sni­mao je zato jedan drugi film, “Berlinski anđeo”, ponovno se posvetio pisanju i radio kao model.

– Potrajalo je dok se opet nisam prilagodio europskom načinu života. Razmišljao sam o ponovnom životu u Parizu, ali zaključio sam da ne želim više nigdje biti stranac. Kad bih čuo bilo koju pjesmu Olivera Dra­go­jevića, rasplakao bih se. “Puštao” sam ih i dok sam bio voditelj u francuskim restoranima. I na vjenčanju s Eli­com, na večeri u jednom omiškom restoranu, uživo su nam pjevali Oliverove pjesme. Stoga sam, umjesto u Pariz, rekao sâm sebi – idem doma, u Split. Kako imam agenta u Berlinu i Beču, bez problema mogu gdje god treba doletjeti avionom. A kad ne radim, mogu sjediti do­ma na terasi i gledati more – veli Alain Blažević, koji je u međuvremenu snimio i TV reklamu za T-Com te, s kolegicom Ines Bojanić, za Dukatovo mlijeko lagano jutro.

Jagoda Zamoda

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 717 ili se pretplatite na PDF izdanje.