Zar je moguće da tijelo u 24 sata odbaci presađeni organ? Zašto se sve to baš nama moralo desiti? Cijeli se život moliš Bogu, a onda ti u presudnom trenutku okrene leđa. Ili možda Bog uopće ne postoji?! Stotine pitanja i sumnji stavili su na kušnju obitelj Ivana Klasnića, hrvatskog reprezentativca i nogometaša Werdera, koji se u bolnici u Bremenu oporavlja nakon neuspjele transplantacije bubrega, obavljene 25. siječnja. Na istom odjelu oporavlja se i njegova majka Šima, bivša radnica u Siemensu, čiji je bubreg, na žalost, tijelo sina odbacilo. Uz njih su danonoćno i Klasnićeva supruga Patrizia i brat Josip, stomatolog iz Hamburga i vrlo vjerojatno sljedeći donor, ali i drugi bliži rođaci koji su u svakom trenutku spremni obaviti tipizaciju tkiva ako zatreba.
Još prije dva mjeseca Ivan Klasnić imao je mnogo razloga za zadovoljstvo. Istina, imao je s klubom sitnih razmirica, nije često ni igrao, ali biti član vodeće momčadi jesenskog dijela Bundeslige, garantiralo mu je da će nakon 30. lipnja, do kada je ugovorom vezan za Werder, lako naći novu sredinu u kojoj će nastaviti karijeru. Dapače, bilo je vrlo vjerojatno da će prijeći u Juventus iz Torina. A prije šest tjedana postao je i otac. Njegova supruga Patrizia, make-up artistica, rodila mu je kćer Fabienne Coleen, što ga je dodatno obradovalo. Sve u svemu, nadao se da će ovo biti dosad njegova najbolja godina. No, sve se okrenulo naglavačke početkom siječnja.
– Sve je bilo dobro tijekom božićnih i novogodišnjih blagdana, a onda me jedan dan zaboljelo na istom mjestu i jednako žestoko kao i prije godinu dana, kad su mi operirali slijepo crijevo. Sad je bolje, ali svaki dan obavljam raznorazne pretrage. Nije ugodno, ali nije, valjda, ništa ozbiljno. U svakom slučaju, pokušavam razmišljati pozitivno – rekao je Ivan Klasnić 9. siječnja. No, već 25. siječnja ležao je u operacijskoj sali urološkog odjela bolnice u Bremenu gdje mu je transplantacijski tim, koji je predvodio prof. dr. Kurt Dreikorn, presadio majčin bubreg. Operacija je trajala četiri i pol sata i prema izjavama liječnika, sve je prošlo u najboljem redu. No, već sljedeći dan uslijedio je šok: tijelo Ivana Klasnića odbacilo je presađen organ, a ni funkcija drugog bubrega nije bila zadovoljavajuća, pa je morao na dijalizu. Iz novinskih članaka naslućuje se kako je Klasnića bolest pokosila kao grom iz vedra neba. I svi se pitaju kako to da nijedan liječnik nije otkrio Klasnićeve probleme s bubrezima (a pregledavali su ga često i redovito mnogi), iako se oni vide po uobičajenim pretragama krvi i mokraće. Međutim, nije se baš sve tako iznenada desilo. Naime, prema riječima bliskih suradnika, Klasnić je već dulje imao problema s bubrezima. Primao je i lijekove i injekcije kojima je svoje stanje držao pod kontrolom. Čak se priča da je njegov otac podrijetlom iz kraja u kojem je nefropatija endemska bolest.
Bilo kako bilo, u posljednje vrijeme vrijednosti u njegovoj mokraći i krvi – koje priječe normalnu funkciju bubrega – bitno su porasle. Sve je to bilo poznato Klasniću, a zacijelo i ljudima iz Werdera. Napori i treninzi u takvoj situaciji svakako nisu prihvatljivi, pa je i zdravstveno stanje zasigurno bilo jedan od razloga Klasnićeve smanjene minutaže u momčadi Werdera. S druge, pak, strane, želio je igrati, jer je u ljeto trebao potpisati ugovor kojim bi osigurao egzistenciju sebi i svojoj obitelji. Rastrgan između želja i mogućnosti, Ivan Klasnić na kraju je završio na transplantaciji. Njemački mediji posljednjih dana optužuju Werder da je tjerao Klasnića igrati iako su svi znali da je bolestan, što opovrgavaju klupski liječnici, tvrdeći da je Ivan Klasnić prošao sve moguće testove i da nijedan nije pokazao kako nešto ne štima.
Mise u Međugorju
Prema riječima dr. Klaus-Petera Horndasha, obiteljskog odvjetnika, Klasnić je teško primio novu situaciju. Vjerovao je da će mu majčin bubreg savršeno odgovarati, ali već 26. siječnja ponovno je bio na operacijskom stolu, gdje su mu kirurzi sat i pol vadili novi bubreg da ne bi došlo do infekcije. Zbog svega toga bio je utučen i razočaran. S njim suosjećaju i brojni navijači i simpatizeri. Svakodnevno mu stiže bezbroj poruka sa željama za što skoriji oporavak, oni najvjerniji nude mu i svoj bubreg, a u Crkvi svetog Jakova u Međugorju već su održane dvije mise za njegovo ozdravljenje. U kući Mate i Nade Miličević, Klasnićevih ujaka i ujne, u Brotonju kod Čitluka, svraćaju i znani i neznani da bi se raspitali za Klasnićevo zdravlje te ponudili pomoć i podršku obitelji. Klasnića, naime, ondje svi doživljavaju kao dijete iz toga kraja, iako je rođen u Hamburgu. Naime, kako je njegova majka Šima podrijetlom iz Donjeg Velikog Ograđenika, mjesta iz Čitlučke općine dvadesetak kilometara udaljenog od Međugorja, Ivan Klasnić često je ljeti dolazio u taj kraj. Posljednji je put bio prije dvije godine, u lipnju. I to sa suprugom Njemicom, koju su tada mnogi prvi put vidjeli. Malo ljepote u tužnu bolničku svakodnevicu Klasniću unosi klupski kolega i prijatelj Ivica Vranješ. Svaki ga dan posjećuje barem tri puta, a za 27. rođendan, koji je dočekao u bolnici, donio mu je čokoladu i tortu.
– Došao sam kasno, poslije osam sati, jer su prije toga kod Ivana bili otac Ivan, majka Šima, brat Josip i supruga. Bio sam sretan kad se nasmijao, a pojeo je čak i malo čokolade, znajući da ne smije pretjerivati. »ak smo malo i prošetali. Taj je dan prvi put izišao na zrak otkako je došao u bolnicu. Pričali smo o svemu, samo ne o bolesti i bolnici. Nasmijavao sam ga, prenio mu poruke suigrača i svih onih koji se meni javljaju da bi doznali kako je i što dalje. Koliko mi je poznato, Ivan bi u bolnici trebao ostati još desetak dana, a onda ga čeka još jedna transplantacija.
Pretpostavlja se za nekoliko mjeseci. No, bez obzira na ishod novog operativnog zahvata, karijera Ivana Klasnića je završena: novi bubreg, koji će dobiti uz postojeća dva, stavlja se pod kožu u visini slijepog crijeva, tako da se i prstima može opipati. Što znači da je vrlo osjetljiv, pa bi bio koban i najbezazleniji udarac laktom ili loptom. Nema liječnika koji bi dopustio takvom igraču istrčati na teren. Ali, nije sve ni u nogometu. Ima života i izvan šesnaesterca.
Diana Šetka, Silvija Glavić Stocca i Marijan Sivrić
Tekst koji ste pročitali objavljen je u broju Glorije 630