Dubrovačka trilogija u loncu

Dubrovačkog glumca Branimira Vidića – Fliku (51), koji u serijalu “Nad lipom 35” glumi uvijek zbunjenog i ne odveć bis­trog Zvonimira Dolinu, s gradom u ko­jem je prije četvrt stoljeća započeo karijeru, povezuju ljubavno-gastronomske spone. One su i razlog zbog kojeg je taj ro­đeni Mostarac, koji prije dolaska u Du­brovnik bio navikao na jednostavna, domaća jela u roditeljskom domu te potom na skromne obroke u studentskoj menzi, zavolio Dubrovnik i zauvijek se u njemu skrasio. – Kao mladi glumac kazališta “Marin Držić” imao sam malu plaću koja je “pokrivala” tek polovicu mjesečnih izdataka za ručkove u jeftinim konobama oko Straduna – priča glumac i prisjeća se kako je drugu polovicu mjeseca nekako uspio prebroditi zahvaljujući sendvičima s narescima tankim poput flis-papira, brojeći sate, a ne dane do sljedeće plaće. Po­nekad bi u svojoj unajmljenoj garsonijeri pripremao “po­priguše”, starinsko dubrovačko jelo od brašna, vode i malo soli – riječ je o kuglicama koje se prže u ulju i nazivaju i “uš­tipcima za siromahe”.

Da tijekom svoje prve godine u tom gradu nije upoznao suprugu Dušku, vjerojatno bi se pr­vom prilikom vratio u Zagreb, gdje je završio Akademiju dramske umjetnosti. Ona mu je prva prišla u gradu i počela ga zafrkavati kao novajliju. A on je trpio njezino podbadanje, gledajući je zaljubljeno – što i danas čini nakon 23 godine braka. A kad su počeli razgovarati o hrani, sinulo mu je kako je osvojiti. Pričala mu je o starim dubrovačkim specijalitetima poput nadjevenog pečenog “kopuna” (utovljen, kastriran pje­tlić) , te o “šporkim makarunima”, domaćoj pašti i ju­netini koja se dugo pirja dok se ne raščlani na končiće. To se činilo zbog štedljivosti – mesom bi se samo “zaprljala” pa­šta, pa otuda naziv jela. A on se slušajući je kako stra­stveno govori o kuhanju, u sebi nadao da će ga pozvati na objed. Pa joj je napomenuo da bi volio kušati jela o kojima mu priča.

No, ona je prečula njegove riječi i po­čela priču o konavoskoj “zelenoj manestri” (raštiki sa suhim svinjskim mesom), o brudetu od miješane ri­be s hlapom, znalački dodavši da sok tog raka jelu daje po­seban okus. Glumac je osjetio kako mu krulji u želucu. Više je jednostavno nije mogao slušati. – A onda mi je priznala da ona, zapravo, tek uči kuhati. I da bi joj dobro došao kušač. – Što sam mogao učiniti nego prihvatiti ukazanu mi čast i postati njezin vjerni kušač?! – veli Branimir Vidić Flika.

U početku je kod Duške jeo samo jaja na sve moguće načine, a kad se ona izvještila, uživao je u stonskoj sa­lati od dagnji i slanutka, rožati s domaćom, dubrovač­kom rakijom s la­ticama ru­žama, “rozulinom”. Da­nas je u svojem do­mu “blažen među ženama”, uživajući u jelima koja mu pripravljaju su­pruga i njihove kćeri, 20-godišnja Mirna, studentica uk­rajinskog i turskog jezika, i 14-godišnja Ni­kolina koja po­hađa osmi razred osnovne škole. Svaki zajednički ru­čak za njih je mala svetkovina, a cure su, ka­že, pokupile najbolje od svojih roditelja: tatin talent za kušanje hra­ne i majčin za pripravljanje raznih delicija. – Cure sjajno kuhaju i vole me svim srcem. U životu mi ne treba ništa više, zbog njih ni nikad nije palo na pa­met da Držićev grad zamijenim nekim drugim, gdje se ne kuha i ne jede tako fino – kaže Branimir Vidić.

Tanja Vučičević