Dug put od puške do skalpela

Boks je trenirao do dvadesete godine, početkom devedesetih se pridružio specijalnim snagama NATO-a na području bivše Jugoslavije i u Somaliji, a danas je zvijezda talijanskog serijala "Čarolija" u kojem glumi kirurga Alberta Curtija. Fascinantan životopis 40-godišnjeg Alessija Di Clementea, rođenog u Firenci, upotpunjuje i podatak da je s očeve strane potomak kanadskog indijanskog plemena, a danas s nevjenčanom suprugom Ylenijom Politanom, glasnogovornicom televizije RAI Sat, i dvogodišnjim sinom Johannom živi u Rimu.

Sa slavnim glumcem, koji se prije nastupa u serijalima "Čarolija" i "Mjesto pod suncem" proslavio ulogama u mnogim kazališnim hitovima, razgovarali smo u njegovom omiljenom baru u rimskoj četvrti Trastevere. U toj umjetničkoj četvrti prepunoj galerija, knjižara, barova i klubova živi se i danju i noću, no Alessio kaže da njemu i supruzi ta buka nimalo ne smeta.

U Hrvatskoj ste prvi put boravili kao vojnik za vrijeme Domovinskog rata: možete li opisati akcije u kojima ste sudjelovali? – U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu boravio sam kao pripadnik specijalnih NATO-ovih snaga potkraj 1991. i početkom 1992., ukupno četiri mjeseca, a zbog obveze čuvanja vojne tajne ne smijem govoriti o akcijama u kojima sam sudjelovao. Mogu samo reći da sam u Mostaru, Međugorju, Dubrovniku i okolici tih gradova svjedočio mnogim strašnim stvarima, no u svim tim mjestima stekao sam prijatelje, koje i danas posjećujem. Osim toga, s majkom sam poslije rata išao na hodočašće u Međugorje.

Kako ste postali NATO-ov specijalac? – Kad sam u Italiji služio vojni rok, NATO-ovi obavještajci zapazili su moj životopis: odlično govorim francuski i engleski, bavio sam se boksanjem, a u vojsci sam došao u padobransku postrojbu gdje sam s pohvalom završio obuku. Zbog svega toga predložili su mi da se pridružim NATO-ovoj postrojbi. Ondje sam stekao čin narednika, no nakon odsluženja vojnog roka nisam želio ostati u vojsci.

Gdje ste naučili strane jezike? – U Kanadi, gdje sam živio nekoliko godina. Moj je pradjed bio Indijanac iz plemena Apsaroka, sa sjevera zemlje, a moja prabaka bila je Talijanka iz pokrajine Veneto koja je u Kanadu emigrirala sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća. U Kanadi imam mnogo rodbine, no, rođen sam u Firenci, gdje moji roditelji imaju antikvarnicu i galeriju.

O čemu ste kao dječak sanjali? – Moji idoli bili su junaci iz vesterna, kauboji i Indijanci: crtići me nisu zanimali, gutao sam pustolovne filmove i literaturu.

Kako ste postali glumac? – Uoči mature otac me sa sobom poveo u Rim na sajam antikviteta. Ondje smo sreli njegovog poznanika, filmaša, koji je primijetio da imam vrlo zanimljivo lice i lijepu boju glasa te mi savjetovao da pokušam upisati studij glume na školi Centro sperimentale di cinematografia. Na prijamni ispit došlo nas je 800, a upisalo nas se 16.

Je li vas, kao glumca, snimanje serijala "Čarolija" promijenilo? – Teatar je moja prva i najveća ljubav, no "Čarolija" je neprocjenjivo iskustvo i velika škola. Svakog dana sam po deset sati pred TV kamerama i svladao sam gotovo sve tajne televizijskog zanata. Osim toga, riječ je o najkvalitetnijem talijanskom serijalu, koji se prikazuje u čak 36 zemalja. Bavite li se još sportom? – Rekreativno igram nogomet, jašem i skačem padobranom. Imam 35 skokova i položio sam ispit za instruktora.

Je li vas bilo strah uoči prvog skoka? – Ne, bilo mi je veoma lijepo. Zapravo sam ovisnik o adrenalinu: obožavam ispitivati granice svog tijela, pobjeđivati strahove. Kao dijete sam se bojao visine, zatvorenog prostora i kukaca, no sve sam to nadvladao. Jedini je način da pobijedite strah da se s njim suočite: čovjek se ne boji onog što dobro poznaje. Ne podnosim lijenost i ne dopuštam da navike zagospodare mojom svakodnevicom. Svaki dan za mene je novi izazov.

Kako ste to pomirili s obiteljskim životom i roditeljstvom, koji zahtijevaju određeni stupanj reda i discipline? – Uvjeren sam da svatko od nas ima dvije strane, koje se međusobno ne isključuju. Mene su obiteljske obveze uravnotežile, a otkako sam postao otac, shvatio sam što je u životu uistinu važno.

Kako ste se upoznali Yleniju? – Upoznali smo se u Milanu: glumio sam u hit-predstavi o kojoj je Ylenia trebala napisati reportažu. Za vrijeme intervjua postalo mi je jasno da je ona žena mog života.

Čime vas je privukla? – To je vojna tajna.

Zašto ste sinu dali njemačko ime Johann? – Ivan Krstitelj je zaštitnik Torina i Firence, gradova u kojima smo Ylenia i ja rođeni, a za njemačku varijantu imena smo se odlučili jer oboje obožavamo Bacha i Brahmsa. Kad smo se upoznali, zbog koncerata smo putovali u Prag, Beč, Salzburg… Ništa nam nije bilo teško.

Kako biste se opisali u nekoliko riječi? – Vrlo sam strastven, čak i pomalo agresivan: teško me je podnositi, no u ljubavi i prijateljstvu sam velikodušan. Ali jao onima koji mi stanu na žulj – bolje im je da mi se maknu s puta.

Vjerujete li u ljubav za cijeli život? – Da, jer je ljubav Božji dar. No, treba ga znati prihvaćati. Vjerujem da ću s Ylenijom ostati cijeli život i nadam se da ćemo imati još djece.

Koliko? – Četvero ili petero.

Namjeravate li se vjenčati? – Da. Lani smo čak odredili i datum – 23. srpnja, na Ylenijin rođendan. Sve smo organizirali, obavijestili prijatelje i rodbinu, tiskali pozivnice, kupili prstenje… No, mjesec dana prije toga dobio sam ulogu u holivudskom filmu i otputovao na snimanje u Keniju gdje sam bio 50 dana. Ylenia je poludjela, ali je shvatila moj postupak i oprostila mi. Prvi idući slobodan termin iskoristit ću za vjenčanje, no bojim se da to neće biti ove godine. Trenutačno o braku ne razmišljam zbog snimanja "Čarolije".

Kakvu budućnost priželjkujete za svog sina? – Nadam se da će Johann živjeti u svijetu u kojem neće biti ratova. Bio sam vojnik i znam da puške, tenkovi i rakete ne donose mir. Želim mu svijet pun ljubavi, tolerancije i sućuti.

Imate li doma kakvo oružje? – Imam, ali ga nikad ne koristim: riječ je o darovima i uspomenama. Mrzim ubijanje, čak i kukaca: sva bića zaslužuju mjesto na svijetu.

Koliko vam je novac važan? – Novac mi daje osjećaj sigurnosti, da mogu prehraniti obitelj, a najviše ga trošim da usrećim voljene osobe.

Kako bi izgledao vaš idealan dan? – Trebao bi započeti za stolom punim divne hrane u društvu dragih osoba. Zapravo, bilo bi idealno da se to odvija noću.

Tko su vaši prijatelji? – Iskreni i otvoreni ljudi čista srca. Poštujem svakog čovjeka ako nije licemjer i prevarant.

Imate li prijatelja među glumcima? – Rijetki glumci su iskreni. Većina njih se stalno međusobno natječe, dokazuje i ogovara, što je za mene glupost. Svatko od nas je jedinstven, ima svoje vrline i energiju… Zbog toga ne mogu shvatiti zašto većina odnosa među glumcima završi s mržnjom, ljubomorom i zavišću.

Razgovarao Kruno Petrinović Snimci: Petar Jurica i privatni album