Zagrebačka etnoglazbenica, koja je nedavno izdala deseti album starih hrvatskih narodnih pjesama, ‘Spevala mi papiga’, i nakon dva propala braka vjeruje u ljubav, a sa 63 godine u duši je ista ona nekonvencionalna hipi cura kakva je bila prije gotovo četiri desetljeća, kad se u Rusiji udala za dečka kojeg je poznavala samo tri tjedna.
Kako to da ste se tek u 47. godini počeli profesionalno baviti glazbom? – Željela sam spasiti od zaborava neke prekrasne, a malo poznate hrvatske narodne pjesme.
Možete li živjeti samo od glazbe ili vam je potreban i neki drugi posao? – Malo je onih koji kod nas mogu živjeti od glazbe. Kako sam diplomirala engleski i ruski jezik, već godinama radim kao prevoditeljica: prije sam bila zaposlena u jednoj tvrtki, a sad to radim za honorar. Najčešće prevodim kuharice, što mi je super jer obožavam kuhati.
Više od pola života proveli ste u inozemstvu. Gdje ste sve živjeli? – Moj otac Franjo bio je diplomat pa se obitelj selila ovisno o njegovoj službi: živjeli smo u Washingtonu, pa u Jakarti u Indoneziji, u Makedoniji, a najdulje – 12 godina – provela sam u Rusiji.
Zašto ste ostali tako dugo? – Otišla sam nakon studija usavršiti jezik. Čim sam došla, upoznala sam jednog zgodnog ekonomista, za kojeg sam se udala nakon samo tri tjedna poznanstva i rodila kćer Irinu, kojoj je danas 36 godina. Ona je diplomirala stočarstvo na agronomskom fakultetu i danas živi u Bavarskoj.
A što je bilo sa zgodnim ekonomistom? – On je nakon 12 godina braka upoznao jednu Ruskinju i otišao, a ja sam se ponovno udala, za ruskog opernog pjevača Jevgenija Bjelova, s kojim sam se vratila u Zagreb. Njemu se nije dalo učiti jezik, a kad je počeo rat, jednog je dana, kako ja to u šali volim reći, otišao po šibice u Rusiju i više se nije vratio.
Jeste li trenutačno zaljubljeni? – Uvijek.
Jeste li u vezi s nekim? – Ne.
Koje vas osobine mogu odbiti od muškarca? – Neiskrenost i ukalupljenost u neke uvriježene standarde koje društvo propisuje. Volim kad je muškarac svoj i kad se ne boji to pokazati.
Sviđaju li vam se mlađi dečki? – I mlađi i stariji. Mislim da bi svijet bio ljepši kad ljudi ne bi imali predrasude tipa “muškarac ne smije biti niži od žene” ili “žena ne smije biti mnogo starija od partnera”.
Zašto ste svojoj kujici dali ime Koza? – Iz milja. Našla sam je polumrtvu u parku Ribnjak na -10 stupnjeva. Pogledala sam je i pitala: “Čija si ti?”, a ona je ustala i počela me pratiti. Ispočetka sam je mislila zadržati samo dok se ne oporavi, ali sam je tako zavoljela da je ostala sa mnom.
Što vam je najveća mana? – Rastresena sam i neuredna kad je riječ o predmetima. Kod mene u stanu uvijek vlada nered, što mi inače ne smeta, ali postaje problem kad nešto treba pronaći.
A vrlina? – Vjera u lijepo, dobro i ljubav.
Kako biste opisali svoj temperament? – Blaga sam i ne volim se svađati, no kad kažem “ne”, tad sam nepopustljiva.
Što vas najbolje opušta? – Glazba. Obožavam world music iz svih krajeva svijeta, ali najdraže su mi međimurske popevke – iako me za Međimurje ne vežu korijeni, niti sam tamo odlazila prije nego što me zainteresiralo njihovo glazbeno blago.
Koliko pažnje posvećujete izgledu? – Premalo. Šminkam se samo za nastupe i fotografiranje, a odjeću kupujem uglavnom na Hreliću. Pazim da uvijek izgledam pristojno jer mislim da je to dio moje profesije.
Kakve knjige volite? – Zadnjih godina čitam takozvanu self-help literaturu, a omiljeno štivo mi je duhovna literatura Eckharta Tollea. Njegova “Nova zemlja” mi je odlična.
Imate li hobi? – Obožavam šivati, a kad kupim odjeću na Hreliću, obvezno je prepravljam kod kuće. Veseli me šivati platnene torbe s etnomotivima, na koje našivam starinske heklane “tabletiće”.
Jeste li plačljivi? – Jako. Često zaplačem na dirljivu scenu u filmu, ali nikad pred drugima. Plakanje je moj ventil za izbacivanje viška emocija.
Da imate mnogo novca, na što biste ga potrošili? – Omogućila bih talentiranim glazbenicima da snimaju i izvode glazbu kakvu žele, a ne da zbog nedostatka novca za plaćanje pratećeg benda moraju pjevati na play-back.
Kristinka Šćavina