Dvije riječi za sretan brak

Denzel Washington, zvijezda filma “Američki gangster”, koji se odnedavno prikazuje i u našim kinima, nikad nije bježao od izazova. Iako je početkom godine u anketi ugledne agencije Harris izabran za najomiljenijeg glumca u Americi, a ne može se požaliti ni na zaradu jer po filmu dobiva 20 milijuna dolara, ne želi upasti u profesionalnu kolotečinu pa izbjegava uloge romantičnih junaka, kakvima bi sigurno još više privukao gledatelje. Osim toga, voli glumiti i negativce, što najveće holivudske zvijezde inače rijetko čine. No, sin vlasnice salona ljepote i evangelističkog svećenika, i po mnogo čemu drugome netipičan je predstavnik Hollywooda. Svojeg drugog Oscara – prvog je dobio 1989. za sporednu ulogu u filmu “Slava” – zaradio je 2001. upravo kao negativac u filmu “Dan obuke”. I sad se o njemu govori kao o jednom od najizglednijih kandidata za tu prestižnu filmsku nagradu, i to zahvaljujući ulozi preprodavača droge u “Američkom gangsteru”.

Za priču o Franku Lucasu, dileru iz Harlema koji je potkraj šezdesetih monopolizirao prodaju kokaina na Manhattanu, Washington se zainteresirao još 2004., kad je potpisao ugovor za snimanje. No, problemi s budžetom nekoliko su puta odgađali film pa su producenti u jednom trenutku čak i odustali od projekta – sve dok se lani njegove režije nije prihvatio proslavljeni Ridley Scott.

Iako se to na prvi pogled ne bi reklo, 52-godišnji Washington je po mnogo čemu sličan njujorškom dileru. Naravno, ne po hladnokrvnim ubojstvima i spretnom raspačavanju narkotika, već po odluci da privatni život drži dalje od javnosti te da mu je, kao i Lucasu, obitelj na prvom mjestu. Skladan brak sa Paulettom, koji traje već 24 godine i u kojem su odgojili četvero djece, 23-godišnjeg Johna Davida, profesionalnog igrača američkog nogometa, 20-godišnju Katiju te 16-godišnje blizance Oliviju i Malcolma, samo potvrđuje njegovu izjavu da je nekada živio za film, a sada mu film omogućuje da dobro živi s obitelji.

Zašto vam je bilo toliko stalo do “Američkog gangstera”? – Tema je iznimno zanimljiva, no nakon što je snimanje nekoliko puta odgađano, već sam pomislio da se film nikada neće snimiti. Na žalost, to u Hollywoodu ne bi bio ni prvi ni zadnji put da propadne neki intrigantan projekt. I kad sam već zaboravio na sve, nazvao me agent i rekao da se režije prihvatio Ridley Scott, koji bi htio da opet prihvatim glavnu ulogu. Dakako, odmah sam prihvatio ponuđenu priliku.

Pripremajući se za ulogu, družili ste se s Lucasom, koji je 1991. odslužio zatvorsku kaznu. Kakva je on osoba? – Njegov je lik fascinantan i u pripremanju za ulogu mnogo mi je značilo što sam ga mogao upoznati. Svi vole priče o žestokim tipovima, a Frank je to doista bio. Naravno, ne odobravam sve što je napravio, ali mi je ipak bilo zanimljivo susresti ga. On se uopće ne ponaša kao kriminalac, barem ne onako kako kriminalce zamišljaju obični ljudi. Kod njega nema velikih riječi, opasnog nastupa i zastrašujućeg pogleda. Nitko ga, zapravo, nije ni primjećivao, sve dok nije postao previše moćan i ostali kriminalni klanovi ga više nisu mogli ugroziti.

Mislite li da je Lucas bio pozitivac ili negativac? – Pokušavam svakom čovjeku prići bez predrasuda. Odlučio sam se sastati s njim ne zato što mu se divim ili ga mrzim već zato što želim doznati sve o njemu. Dok se pripremam za neki lik, ponašam se poput novinara istraživača te postavljam sva moguća i nemoguća pitanja kako bih neku osobu sagledao sa svih strana. Često smo se družili, a ja sam samo pratio kako se ponašao. Jedne sam nedjelje otišao s njim i u crkvu, što mu se svidjelo jer nije vjerovao da ću to učiniti.

Je li vam tijekom snimanja teško na kraju dana “izići” iz lika i normalno funkcionirati? – Ne. Kad kamere prestanu snimati, samo se presvučem i odem kući. Nema smisla da se i doma ponašam kao Frank Lucas. Na početku karijere snimao sam televizijski film “Flesh And Blood” u jednom zatvoru u Chicagu, zajedno s pravim zatvorenicima, a ja sam se kao nadobudni mladi glumac potpuno uživio u ulogu i hodao zatvorom s bijesnim izrazom lica, pokušavajući izgledati kao opaki kriminalac. Nakon što sam se desetak minuta tako šepirio, prišao mi je jedan stariji zatvorenik i pitao me što radim. Objasnio sam mu da sam glumac i da se pokušavam uživjeti u ulogu, a on se počeo smijati: rekao mi je da je već 33 godine u zatvoru i da su najmanje opasni oni koji se ponašaju poput mene. Svim drugim zatvorenicima jasno je da samo glume kako su opasni, pa se nikad ne uspijevaju nametnuti kao vođe i svi ih uglavnom iskorištavaju.

Otac vam je bio evangelistički svećenik. Koliko vam je vjera danas važna? – Ne samo da mi je vjera i dalje važna već joj se i sve više posvećujem. Svaki dan čitam Bibliju, a sad sam upravo na Evanđelju po Ivanu. Počeo sam ponovno čitati Bibliju prije dvije godine, a župnik mi je rekao da je najbolje početi s Novim zavjetom. Nakon što sam prvo pročitao Novi zavjet, pa potom i Stari, sada sam se vratio na početak. Drugo čitanje Biblije još više otvara oči.

Jedna ste od rijetkih holivudskih zvijezda koje su dulje od dva desetljeća u skladnom braku i imate četvero djece. Koja je vaša tajna? – Ako ste i sami roditelj, znate da u odgoju nemate na raspolaganju čarobni štapić niti propisani pravilan način. Sve je pitanje kompromisa i prilagođavanja novim situacijama. Supruga i ja pokušavamo primijeniti ono što smo naučili od vlastitih roditelja, a koristimo se i našim životnim iskustvima. No, moram priznati da je moja supruga ponijela veći teret. Ona je bila dosljednija u odgoju djece, pobrinuvši se da imaju normalno djetinjstvo.

Jeste li ponosni kad na sportskom terenu vidite svojeg najstarijeg sina Johna Davida koji je profesionalac u klubu američkog nogometa St. Louis Rams? – On mora još mnogo toga naučiti, ali priznajem da jesam ponosan na njega zato što je odgovorna, zrela osoba, koja sama plaća svoje račune. No, to ne znači da se više ne moram brinuti za svoju djecu. Blizanci su počeli voziti automobil pa se bojim svaki put kad su na cesti.

A koja je tajna vašeg 24-godišnjeg braka? – Nema tu nikakve tajne: uvijek sam samo radio sve što mi je žena rekla. U braku najčešće govorim: da, draga.

Josip Jurčić