Najljepšu čestitku za 26. rođendan Darijo Srna dobio je od svog kluba Šahtar, s kojim je osvojio dvostruku krunu – ukrajinsko prvenstvo i kup. Caru nogometa, kako ga odmila zovu navijači “rudara”, čestitao je i ukrajinski predsjednik Viktor Juščenko, koji mu je, kao kapetanu, uručio i pehar za osvojeni kup nakon utakmice protiv Dinama iz Kijeva. Cijeli grad je slavio sa svojim nogometašima, a Darijo Srna priznaje da proživljava najljepše dane u karijeri.
No, nije se uvijek tako osjećao. Prije pet godina, kad je odlučio napustiti Hajduk, mnogi su ga željeli vidjeti u svom dresu, no on se odlučio za vodeći ukrajinski klub. Naime, već u prvom razgovoru s predsjednikom Rinatom Ahmetovim shvatio je koliko je tom čovjeku stalo do nogometa, a i ponudio mu je sve što mu je u tom trenutku trebalo. Međutim, oduševljenje je brzo splasnulo jer u početku nije igrao. Zatim je morao igrati na poziciji na kojoj nikada nije igrao, a uslijedila je i ozljeda. U svakom slučaju, od prve momčadi bio je predugo odvojen, što je veoma teško proživljavao. Zahvaljujući svom karakteru i upornosti, uspio je izboriti mjesto u najboljoj ekipi, a svojom igrom i omiljenošću među kolegama zaslužio je i kapetansku traku. Ime Darija Srne danas otvara sva vrata u milijunskom Donjecku, koji je UNESCO proglasio gradom s “najviše industrije” na svijetu jer je okružen rudnicima. Nogomet je najveća zabava većine stanovnika koji imaju prosječnu plaću sedamdesetak eura i koji toliko vole sport da su svom sugrađaninu Sergeju Bubki, legendarnom svjetskom rekorderu u skoku s motkom, u središtu grada podignuli spomenik.
Koliko se život promijenio u Donjecku u ovih pet godina? – Kad sam prije pet godina došao u ovaj industrijski grad, sve je bilo tipično za najsiromašniji komunizam. Ulice su bile razrovane i neosvijetljene, reklamu nigdje nisam vidio, u dućanima nije bilo gotovo ničega što bi čovjek poželio kupiti. Sve je to za mene bio svojevrstan kulturološki šok. Ali u posljednje vrijeme sve se brzo mijenja. Primjerice, moj klub ima takav luksuzan kamp za treniranje, s bazenima, fitnessom, restoranima, a i svaki igrač ima svoju sobu za odmor, na čemu nam mogu pozavidjeti mnogi veliki europski klubovi. Osim toga, po cijeloj Ukrajini niču novi stadioni i moderni hoteli, jer se Ukrajina, zajedno s Poljskom, priprema za domaćina Europskog prvenstva u nogometu 2012.
Gdje i kako živite? – Od kluba sam dobio na korištenje stan od 140 četvornih metara u dvanaesterokatnici u središtu grada, u kojoj žive i moji suigrači. Da sam znao da ću se toliko ovdje zadržati, odmah bih ga kupio jer su u međuvremenu nekretnine drastično poskupjele. No, nakon Europskog prvenstva preselit ću se u kuću na obližnjem jezeru, koja se do tada treba dovršiti. Ali najveći dio dana provodim u hotelu Donbass Palace. To je hotel s pet zvjezdica i ubraja se među 500 najluksuznijih na svijetu, a vlasnik mu je Rinat Ahmetov, gazda mog kluba. S ostalim igračima i njihovim obiteljima ispijam kavice, zajedno ručamo i večeramo, jer to mjesto doživljavamo kao drugi dom.
S kim se najviše družite? – S klupskim fizioterapeutom, Splićaninom Igorom Grškovićem, i Ivanom Gvozdenovićem, bivšim kapetanom Crvene zvezde. Gvozdenović mi je i najžešći protivnik jer igra u Metalurgu, najvećem gradskom rivalu. Volim se igrati i s njegovim četverogodišnjim sinčićem Stefanom.
U kakvim ste odnosima s predsjednikom kluba, za kojeg kažu da vas voli kao sina? – U njemu sam našao najveći oslonac. Bez obzira na bogatstvo i moć, neizmjerno voli nogomet i sve bi za njega dao. Igrače to jako motivira. Vrlo emotivno reagira na naše rezultate. Ako izgubimo utakmicu, povlači se i traži svoj mir. Ili se, pak, poput malog djeteta veseli našim pobjedama. A kad promašim gol, prvi me nazove da bi me utješio.
Kako se nosite s činjenicom da većina vaših navijača živi vrlo skromno? – Iako nemam egzistencijalnih problema, ne zaboravljam da nije uvijek bilo tako i zanima me kako žive ljudi oko mene. U Ukrajini je sistem prilagođen ljudima s prosječnim standardom tako da nisu ni gladni ni bosi.
Opsjedaju li vas Ukrajinke? – Na ulici me često znaju zaustaviti djevojke ili žene tražeći autogram. Tako je valjda svugdje u svijetu. Ali uspio sam upoznati samo supruge i djevojke svojih suigrača. I o njima mogu reći samo sve najbolje.
Kako na razdvojenost reagira vaša djevojka Mirela Forić? – Ona živi u Zagrebu. Vršnjaci smo, zajedno smo dvije i pol godine i sretni smo. Mislim da je to dovoljno reći.
Koliko vam nedostaje obitelj? – Moji su roditelji u Metkoviću i, kao i ja u Donjecku, dovršavaju kuću u kojoj će živjeti. “Prebacili” su šezdesetu i sve im se teže uspinjati na četvrti kat zgrade u kojoj zasad žive. Pomogao sam im da riješe taj problem, i to je najmanje što sam za njih mogao učiniti. Moj tata Uzeir već je pet godina u mirovini i vodi kafić u Metkoviću, a mama Milka “trenira” vožnju u novom mercedesu A klase, koji sam joj nedavno darovao za rođendan. Cijeli je život željela automobil pa se nadam da je napokon sretna. Na žalost, moji me roditelji neće doći gledati na Europsko prvenstvo jer nemaju kome ostaviti kokeršpanijela Poa kojeg sam im darovao prije pet godina.
A braća? – Moj tri godine stariji brat Igor bit će moj najvatreniji navijač i doći će na naše utakmice s mojim prijateljima iz djetinjstva. Najstariji brat Renato još ne zna hoće li biti slobodan u to vrijeme, ali će njegovi klinci, moji mali srndaći, kako im odmila tepam zbog našeg prezimena, biti moji najvatreniji navijači u Metkoviću. Na sve me načine pokušavaju imitirati, od frizure do šutiranja lopte, i to mi laska.
Jeste li se ukrasili kojom novom tetovažom? – Na desnoj potkoljenici imam Bambija s Hajdukovim šalom, na prsima bratovo ime, a prošlo ljeto dao sam na stopalo istetovirati inicijale DDM, početna slova mog imena i imena mojih najboljih prijatelja, Danijela Vučkovića i Marija Carevića. Danijel igra u Vladivostoku, a Mario je u Belgiji.
Što vam donosi sreću? – Moram negdje imati napisano “melji”. Jedan prijatelj mi je, dok sam igrao u Hajduku, rekao: “Melji, Srle, melji” i donio mi majicu na kojoj je pisalo “melji”. Obukao sam je i odigrao fantastičnu utakmicu. I svaku poslije bolje. Otada riječ “melji” moram imati na majici, štitniku, dresu…
Kako ćete provoditi slobodno vrijeme na skorašnjem Europskom prvenstvu u Austriji? – Slušat ću glazbu i čitati. Nije tajna da sam veliki fan narodne glazbe i Halida Bešlića, ali slušam i Gibonnija nija, Tonyja Cetinskog i Olivera Dragojevića. Posljednje što sam pročitao bilo je “Blato” Milane Vlaović, moje sumještanke iz Metkovića. Jako mi se svidjela jer je pogodila naš mentalitet i emocije, a knjigu mi je darovala moja djevojka.
Kome ste najzahvalniji za nogometni uspjeh? – Tati koji je u Njemačkoj radio po dvije smjene da bi mi kupio kopačke, prvu loptu i vodio me na treninge. Nikad nisam bio gladan, ali s 14 godina sam iz lokalnog kluba otišao u Hajduk. Imao sam ponudu iz Milana i od raznih sumnjivih menadžera, a uskočio je Igor Štimac koji je mojim roditeljima pomogao vratiti neke kredite i općenito srediti život, a meni je uvijek bio pri ruci. Danas smo veliki prijatelji. U Splitu je najlakše postati narkoman, a ja sam postao dobar čovjek koji je uspio u životu. Uvijek ću biti zahvalan svojoj obitelji za odgoj koji mi je dala, kao i bratu Igoru, čiji me hendikep – rodio se sa slabijom moći govora i motorikom – uvijek motivira u životu.
Sanjate li da ćete ponoviti ono što su postigli, ili biti još bolji, brončani vatreni 1998. na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj? – Imamo momčad “do jaja” i Slavena Bilića koji je velik trener, čovjek i prijatelj. Favoriti smo, ali treba spustiti lopticu i prvo proći skupinu.
Gdje ćete poslije na odmor? – Nema do mog rodnog grada, opuštanja uz obitelj, djevojku i prijatelje, uz jegulje i žabe na Neretvi. Onda malo do mora, po otocima, pa preko “velike bare” do New Yorka i – ljeto će proći u tren.
Silvija Glavić Stocca