Počesto su komičari zabavni samo u filmu ili na televiziji. U privatnom životu su čak i preozbiljni, ne smiju se prečesto, a neki su i depresivni. Ali to ne vrijedi i za 51-godišnjeg bosanskog glumca Emira Hadžihafizbegovića . On je uvijek dobro raspoložen, gdje god se pojavi, počinje zabava, a ako nema publike oko sebe makar i u kavani, već se nekako pobrine da nekome uljepša dan nekim vicem ili ga nasamari telefonskim pozivom.
Glumac koji je u 25-godišnjoj karijeri ostvario osamdesetak uloga u filmovima, kazališnim predstavama i TV serijalima – među kojima su i filmovi “Matastaze”, “Armin”, “Karaula” i “Otac na službenom putu” te TV serijali “Lud, zbunjen, normalan” i “Bitange i princeze” – vrlo je srdačan, dobrodušan i posvuda rado viđen. Pa nam je i Osijeku bilo teško izbrojiti s koliko se osoba taj uvijek za šegu spreman Tuzlanac koji živi u Sarajevu, pozdravio na potezu od stotinjak metara – od izlaza iz zgrade osječkog HNK do kavane Waldinger, gdje smo razgovarali uz kavu i znatiželje poglede prisutnih Osječana.
Imate li tremu uoči svog debija u Osijeku?
– Veliku. Kad sam lani ponudio svoj komad intendantu Božidaru Šnajderu, nadao sam se otkupu teksta, ali on mi je ponudio i da ga režiram, te da za predstavu odaberem glazbu. Ovo je moja četvrta režija, samo što sam dosad režirao jedino vlastite monodrame, a sad prvi put radim s drugim glumcima. Koliko strepim od premijere, toliko i uživam na probama.
Lani ste snimili čak devet filmova: koliko ste uopće bili kod kuće?
– Kad se sve zbroji – ne više od dva mjeseca. Snimio sam dva filma u Sloveniji, po jedan u Hrvatskoj i Crnoj Gori, te pet u Srbiji. “Krugovi” Srdana Golubovića upravo su prikazani u službenoj konkurenciji filmskog festivala u Sundanceu, a potom idu u Berlin.
Nedostajete li djeci Edinu i Amri, te supruzi Aidi?
– Sigurno im falim, kao i oni meni, ali tko će, ako ne babo, zaraditi za čizmice da zimi prsti ostanu suhi.
Jeste li nakon dvadeset godina problema s nesanicom uspjeli prespavati noć?
– Ne. Čak se situacija i pogoršala. Nesanica me muči od početka rata, ne spavam od posljedica ratnih trauma i stresa. Svaku noć me oko tri sata umor baci u krevet, a već u pola pet sam na nogama. A tih sat i pol provedem u plitkom snu, sve oko sebe osjećam i vidim, ne može mi muha promaći. No, to me, zasad, ne sprječava da normalno funkcioniram. Dapače, omogućava mi još više vremena za rad, učenje tekstova, čitanje i razmišljanje.
Pročitali ste skraćenu verziju razgovora s Emirom Hadžihafizbegovićem, cijeli intervju u kojem priča o filmovima, ratu, nagradama i obitelji, potražite u tiskanom izdanju časopisa Gloria (br. 944) ili se pretplatite na PDF.