Bio je on i Memo u “Cimmer fraju” te Đenis Đenis u humorističnom serijalu “Lud, zbunjen, normalan”, ljubio je Severinu u filmu “Duhovi Sarajeva”, zabavljao je s kolegom Milanom Pavlovićem TV gledatelje vicevima o Muji i Hasi, ali kad se spomene 35-godišnji glumac Enis Bešlagić , prva asocijacija je ipak portir Šemso iz “Naše male klinike”. Jer to je onaj humor zbog kojeg se kupuju majice “J…š zemlju koja Bosne nema”, koji razgaljuje prostodušnošću i koji vraća vjeru u dobrotu i poštenje.
Stoga ne čudi da je Bešlagić postao najtraženiji bosanskohercegovački “proizvod” i da je dobrodošao gdje god se pojavi. A njegov radijus kretanja obuhvaća prostor cijele bivše države. “Našu malu kliniku” snimao je u Ljubljani, film “Ivkova slava” rađen je u Srbiji, u Zagrebu s Joškom Lokasom vodi Upitnik i u žiriju je glazbenog showa Supertalent za koji je ovih dana počela audicija po gradovima. Sve su to projekti Nove TV koja ga je odabrala za svoje zaštitno lice. Zbog toliko posla stalno je na putu pa ga supruga Sabina i djeca, šestogodišnja kći Asja i troipolgodišnji sin Mak, najčešće vide – na televiziji.
Je li vam putovanja preko glave? – Na žalost, mi smo svi skupa vrlo malo tržište pa je nemoguće živjeti samo od jednog posla. Dapače, moraš raditi barem pet, jer će od tih pet tek dva biti na vrijeme plaćena da možeš na vrijeme podmiriti najosnovnije obaveze. S druge strane, znam da su i prije glumci jako puno putovali. Odrastao sam uz serije “Velo misto”, “Gruntovčani”, “Bolji život”, a kad sam kasnije upoznao Borisa Dvornika , Špiru Guberinu, Ivicu Vidovića , Voju Brajevića, Batu Živojinovića, Dragana Nikolića i Ljubišu Samardžića, koji su također puno putovali zbog snimanja, čuo sam od njih priče o njihovim druženjima koje su mi bile najzanimljivije u životu. Primjerice, Boris, Bata i Ljubiša, dok su snimali “Bitku na Neretvi”, spavali su u istoj hotelskoj sobi u Jablanici i tu je bilo urnebesnih scena, a znali su sa šmajserima i opasani redenicima sjediti u lokalnim birtijama do zore. Ne mogu vjerovati da je sve to nestalo preko noći, s ratom.
Je li vam se dogodilo da zaboravite u kojem ste gradu? – Redovito mi se to događa. Ali ne zbog tuluma ili alkohola, jer uopće ne pijem iz vjerskih razloga, već zbog stalnih putovanja. Nekad sam se divio ljudima kako sve to stignu, a danas i sam odgovaram na isto pitanje pa kažem: “Najvažnije je krenuti na vrijeme”.
Gdje odsjedate kad ste u Zagrebu? – Zahvaljujući jednom dobrom prijatelju građevinaru, imam stan u zagrebačkom naselju Malešnica. Nisam digao kredit, već mi je rekao da ću platiti kad budem mogao. Pa kako novac “kapne”, tako mu ga nosim, uz golemu zahvalnost što nisam morao dizati kredit i plaćati skupe kamate. Jer već imam nešto kredita za stan u Sarajevu. Stvarno ne mogu razumjeti zašto svakih 40, 50 godina moramo počinjati od nule. Ima li išta da naslijedimo?! Da ne moramo ganjati barem osnovno. Malo nafake ne bi škodilo. Nafaka je, naime, neočekivana dobit, zlatne ruke, sposobnost da se od ničega na-pravi velika stvar. Vi za takvog čovjeka kažete da se rodio sa zlatnim dukatom u ustima. Nekada je sve bilo jednostavnije. Kad je moj tata gradio kuću, došli su mu prijatelji: jedan je donio pijesak, drugi ciglu, treći je bio električar… i za nekoliko dana kuća je bila pod krovom. On je morao samo nabaviti janje koje su potom “okrenuli” na ražnju. Sve bi to, kad zatreba, ponovili kod nekog drugog.
S kim se u Zagrebu najviše družite? – Definitivno sa Zuhrom. Pokrenuli smo skupa i produkcijsku kuću i jako puno radimo, ali se i družimo, dijelimo probleme, veselimo se ako nam se dogodi nešto lijepo. Dobar sam i s Igorom Mešinom, Reneom Bitorajcem , Goranom Navojcem…
Kako vaša djeca podnose što ste stalno na putu? – Ja sam doista otac na službenom putu. Djeca su mi još mala i sigurno im nedostajem. Moj sin nikad ne zna jesam li izišao iz kuće samo da bih otišao u dućan ili ću se vratiti tek za dva-tri dana, pa je svaki put kad se vratim jako sretan i ushićen što me vidi. Dan ili dva na putu se da izdržati, ali desetak već teže. Kad dođem kući, treba im dan da se opuste, još jedan da mi počnu pričati kako im je u vrtiću, i kad se najbolje zaigramo, već moram na drugi put. Ali nekako si kontam da sam dovoljno mlad i da ću imati vremena za uživanje s njima kad ću im biti najpotrebniji.
Koji je vaš recept za idealan brak? – Ljubav, uzajamno uvažavanje i iskren odnos.
Pomažete li supruzi kad ste kod kuće? – Na sreću, uglavnom sam pošteđen kućanskih poslova. Ne volim prašinu pa mi nije problem posaugati ako treba, ali uglavnom ne treba. Ne volim jedino peglati, no peglanje je po difoltu ženski posao. Od odjeće do kartica. E, nema onda – ne bih peglala odjeću, ali kartice bih.
Spočitavate li katkad supruzi da previše troši? – Ja nikada nisam imao crni fond i naš je budžet zajednički. A kad je budžet zajednički, svaka žena zna čime raspolaže. Mogu potrošiti puno više nego što sam planirao i za to se ne trebam pravdati, niti se moja supruga treba pravdati meni kad potroši. Ona zna koliko nam novca treba za račune, gorivo, kredit i hranu, a što ostane, neka potroši. Sve je to zajednički novac i uopće nije bitno tko ga u kuću donosi. Mi smo se dogovorili da ja zarađujem, a da ona drži kuću i brine se o djeci. Netko tko nema sve to na svojim leđima, ne zna koliko je to teško i naporno. I da je sve ostalo što prati jednu majku i ženu nemoguće vrednovati novcem. Ja to zovem ravnopravnom podjelom poslova, a nikako podređenim i nadređenim odnosom.
Kako komunicirate s obožavateljima? Imate li svoj profil na facebooku? – Nisam još pokrenuo internetsku stranicu i ne komuniciram facebookom. Ali netko je to, na žalost, učinio, i sad stavlja na “moj” profil sve što iziđe u novinama. Nisam uspio doznati tko je taj i samo se nadam da to neće negativno iskoristiti. Ja se inače zgražam nad takvom vrstom komuniciranja. Toliko vremena u danu provedem kontaktirajući s raznim ljudima da mi još jedna komunikacija – koja bi mi oduzela još barem dva sata – zaista ne treba. Ne volim ni poruke, smajliće, niti mogu razumjeti kako netko može sjediti u istom društvu i osobi do sebe pisati poruku.
A mobitel? – To mi je O.K. Jako ga puno koristim i teško bih sav svoj posao mogao povezati da uvijek nemam mobitel pri ruci. Što se vidi i po računima.
Niste uspjeli srediti neku sponzorsku varijantu? – Nisam ni pokušavao. Ja sam od onih koji vjeruju u čiste račune i dugu ljubav. Koliko potrošim, toliko platim. Ne volim usluge te vrste i razne kompenzacije po sistemu – dio ćemo ti platiti, ali zato možeš džaba koristiti wellness, vodit ćemo te na ručak… Više volim da mi se sve plati, a ja ću sam otići u wellness ako mi se bude išlo i odvesti na ručak koga želim. Ne volim kad me se časti mojim parama. Osim toga, u kafani možeš samo imati problema.
Što vam se ružno dogodilo? – Već sam rekao da ne pijem, no i trijezan se dobro zabavljam. A kad ljudi popiju malo više, mogu postati naporni i neugodni. Jednom su se maltene pobili zbog mene. Došao sam u kafanu u dva ujutro i malo se promuvao po njoj. Ugledali su me neki nepoznati ljudi, jedan od njih mi je prišao, udario po ramenu, pozvao da malo sjednem s njima, pitao me što ću popiti, naručio mi gajbu soka kad je čuo da ne pijem… Zatim mi je prišao neki drugi nepoznati gost i pozvao me da se malo pridružim i njegovom društvu. Ja ustajem, zahvaljujem i želim otići, ali me prvo društvo ne pušta. “Sjedi. Nećeš ti nigdje…”, kažu meni. Ovaj novi što mi je prišao, diže me i govori: “Nećeš ti njemu govoriti s kim da sjedi”… I riječ po riječ, pobiju se ljudi.
Diana Šetka
Pročitali ste skraćeni intervju. Cijeli tekst pronađite u tiskanom izdanju Glorije (br. 809) ili se pretplatite na PDF izdanje