Glazba je lijek

– Postati jedna od dobitnica jedine stipendije u Hrvatskoj namijenjene znanstvenicama veliko je priznanje za trud koji sam uložila u svoj znanstveni projekt. Konkurencija je ove godine bila veoma “oštra”, stoga još ne mogu povjerovati da sam baš ja među odabranima – kaže Sonja Antić (32), liječnica na Klinici za neurologiju zagrebačke Kliničke bolnice Sestara milosrdnica i jedna od četiri mlade hrvatske znanstvenice koje su dobile 4000 eura vrijednu stipendiju L’Oreal Adrije i hrvatskog povjerenstva za UNESCO pri Ministarstvu kulture. Riječ je o nacionalnom programu stipendiranja koji se u nas provodi od 2006., a dio je međunarodnog projekta “For Woman in Science” koji se u suradnji s L’Orealom i UNESCO-m dodjeljuje već deset godina diljem svijeta. Stipendistice u nas odabire osmeročlano natječajno povjerenstvo sastavljeno od akademika, sveučilišnih profesora i istaknutih znanstvenika, a cilj je potaknuti mlade žene da i dalje ulažu u svoje znanje.

Sonja Antić rođena je Zagrepčanka koja je 2002., u rekordnom roku, diplomirala na Medicinskom fakultetu. Stipendiju je dobila na temelju disertacije “Utjecaj slušne stimulcije na moždanu vazoreaktivnost (prokrvljenost)”, nastale ne temelju istraživanja kojim želi dokazati povoljan utjecaj glazbe na ljudski mozak, posebno kod osoba koje se oporavljaju od moždanog udara. Mentorica joj je istaknuta neurologinja i znanstvenica, prof. dr.Vida Demarin, predstojnica Klinike za neurologiju Kliničke bolnice Sestara milosrdnica, gdje je L’Orealova stipendistica radila kao znanstveni novak-asistent na ispitivanju moždane vazoreaktivnosti stres testovima.

– Nekad se mislilo da mozak odraslih nema sposobnost regeneracije nakon oštećenja uzrokovanih bolešću, dok se moždano tkivo djece može do određene mjere regenerirati uz pomoć fizikalne terapije. Nedavno je dokazano da zdravo moždano tkivo može preuzeti funkciju oštećenog, a na to ga može potaknuti glazba. Naime, kad slušamo glazbu koja nam se sviđa, poboljšava se prokrvljenost, a time i dotok hranjivih sastojaka i kisika u mozak. Tako jača prokrvljenosti u mozgu znači i povećanu moždanu aktivnost, a to, pak, pomaže da zdravi dio mozga preuzme funkciju oštećenih moždanih stanica – govori znanstvenica koja je prije studija medicine završila dvogodišnji pripremni studij za medicinu na Schiller International University u Londonu, i baš tada, zaintrigirana činjenicom da su dvije trećine ljudskog mozga neistražene, u njoj je sazrela želja da se posveti neurološkim istraživanjima.

– Prokrvljenost mozga mjerim transkranijskim doplerom, kojim iščitavam rezultate dok ispitanicima puštam glazbu. Pokazalo se da buka, šumovi i muzika koju osoba ne voli također potiču prokrvljenost mozga, ali ona ne traje tako dugo kao kad slušamo skladbu koja nam se sviđa – govori znanstvenica, majka četverogodišnjeg Lovre i trinaestomjesečnog Leona te supruga inženjera elektrotehnike Tomislava Antića, koja je i sama jako voli glazbu. Na prvom mjestu joj je klasika, a odmah potom pop i rock. Kao najljepše razdoblje u životu pamti boravak u Iranu, u kojem je potkraj osamdesetih provela četiri godine. Njen otac Božidar, inženjer geodezije, u to je vrijeme ondje radio na geološkim ispitivanjima, a s njim su u Teheranu živjele njegova supruga Biserka, učiteljica, te kćeri Sonja i Maja, koja je danas karijerna diplomatkinja u Ministarstvu vanjskih poslova.

Tinejdžerski bunt

– Nikad prije ni poslije nisam upoznala ljubazniji i dobroćudniji narod od Iranaca. Kao strankinji nitko mi nije stvarao probleme, pa čak ni kad bih našminkana – s malo maskare na trepavicama i s diskretnim ružem – prošetala gradom. Šminka je bila moj jedini izraz tinejdžerskog prkosa, no s druge strane, trudila sam se poštivati pravila ponašanja koja ondje vrijede za sve žene. Pohađala sam njemačku diplomatsku školu, a s nama su u razredu bili i mladi Iranci koji su dugo živjeli u inozemstvu, pa im je bilo dopušteno da se, dok se ne naviknu na uvjete u domovini, školuju s djecom stranaca – prisjeća se gospođa Antić. U Teheranu je završila osmi razred osnovne škole i tri razreda gimnazije, no maturirala je 1994. – u Americi – jer se prijavila u program srednjoškolske razmjene Hrvatske i SAD-a. Srednju školu pohađala je u u gradiću Palmdale, nedaleko od Los Angelesa i ondje joj je, dodaje, bilo jako lijepo. Kao i u Londonu, tijekom pripremnog medicinskog studija. No ništa se, kaže Sonja Antić, ne može usporediti s domovinom, gdje se posvetila znanosti. Iako je svjesna da bi svoje znanje i sposobnosti mogla unosno unovčiti u inozemstvu. Baš zato je L’Orealova stipendija došla u prave ruke.

Tanja Vučičević