Godina velikih promjena

Godine čekanja i strpljenja su mi se isplatile: napokon sam dočekao svojih pet minuta u sportskom i privatnom životu – kaže 27-godišnji riječki nogometaš Igor Budan, igrač talijanskog prvoligaša Parme. Iako već osam godina igra u Italiji, tijekom kojih je promijenio osam klubova i pretrpio pet teških ozljeda koljena, tek je ove sezone uspio pokazati sve što zna i umije. Zahvaljujući sjajnoj igri u Parmi, cijena mu se na nogometnom tržištu udvostručila te će ga klub, koji ga iduće sezone bude želio u vlastitim redovima, morati platiti – šest milijuna eura. Cijenu mu je zasigurno podignuo i poziv našeg izbornika Slavena Bilića te je za reprezentaciju vatrenih zaigrao u veljači, u prijateljskoj utakmici protiv Norveške na Kantridi. – Osjećao sam se kao da sanjam, nikad neću zaboraviti taj dan. No, najvažniji datum ove godine za mene je, ipak, neki drugi – smije se Igor Budan, koji je 9. lipnja u Pakoštanima zakazao vjenčanje sa studenticom ekonomije Đinom Vulin. – Đina i ja smo isplanirali sve detalje: na svadbi će nam pjevati klapa Intrade i Joško Čagalj Jole, Đina će pred oltar u vjenčanici španjolske modne kuće Pronovias, koju je nabavila u Milanu, a moj izbor je odijelo Dolce&Gabbana. Jedino smo odustali od ideje da nam vjenčano prstenje u specijalnoj kutijici privezanoj na ogrlici donese naš ljubimac, engleski buldog Byron. Iako smo za njega nabavili svečano odijelo i posebnu leptir-kravatu, pas će nas ipak pričekati ispred crkve – priča 27-godišnji Igor Budan. Igrom slučaja, riječki nogometaš i studentica iz Pakoštana upoznali su se u Italiji – u diskoteci u Bergamu. Igor je tada nastupao za tamošnji klub, a Đina, koja studira na Sveučilištu u Padovi, ondje je bila na praksi.

– Bilo je to preklani, kad mi je u životu bilo najteže: uoči dvije zahtjevne operacije koljena, zbog kojih sam mjesecima izbivao s terena – nastavlja Igor Budan i dodaje kako je prilikom prvog susreta shvatio da je Đina uistinu posebna: ona je jedina djevojka koja mu je prišla i zatražila njegov broj telefona. Ipak, nije sve teklo glatko.

– Danima sam živio u nadi da će mi se javiti, no od nje nije bilo ni traga ni glasa – priča Budan, koji se na kraju zabrinuo što joj se dogodilo.

– Sutradan sam otputovala kući i u Pakoštanima sam ostala mjesec dana. Cijelo vrijeme sam razmišljala o Igoru, ali nisam imala hrabrosti da mu se javim… Na kraju je Igor došao do broja telefona mog brata i to mi je bila jasna poruka da zaista misli na mene. Tek tada sam mu poslala SMS – smije se Đina.

Jutra na gornjem gradu

Nakon njezina povratka u Italiju, Igor Budan i Đina Vulin tjednima su se sastajali ujutro na gornjem gradu u Bergamu: zajedno su doručkovali, pili kavu i dugo razgovarali. Kad su se uvjerili da su srodne duše, počeli su zajedno živjeti, a zaručili su se lani 3. lipnja, na Đinin rođendan, u Maleziji.

– Rezervirao sam stol u restoranu na obali i minutu prije ponoći izvadio sam dar – kutijicu sa zaručničkim prstenom. U tom trenutku ponestalo mi je riječi, jedino sam je zamolio da me ne tjera da kleknem pred nju jer su mi koljena u komi – prisjeća se Igor Budan, koji se s Đinom dogovorio da vjenčanje bude u Pakoštanima, a ne u njegovoj rodnoj Rijeci.

– Nakon zaruka našli smo se s roditeljima na Pagu. Kako će Đinini roditelji, Snježana i Ante, peći kolače i torte za svadbu, ne bi bilo pošteno da slastice za 250 uzvanika još moraju dopremiti u Rijeku – smije se Budan, čiji će vjenčani kum biti nogometaš Andre Mijatović, dok će Đinina kuma biti njezina prijateljica iz djetinjstva Dada Škorić. Dva dana nakon vjenčanja mladenci putuju na medeni mjesec u Dubai i na Sejšele.

Kažu da žele mnogo djece, troje ili četvero, no prije toga Đina namjerava diplomirati ekonomiju na Sveučilištu u Padovi, a Igor potpisati najbolji ugovor u karijeri. – Zbog priprema za svadbu studij je trenutačno u drugom planu, ne mogu se baš koncentrirati na ispite. Kad najvažniji dan u mom životu prođe, bit će mi lakše ponovno zagrijati stolac- kaže Đina Vulin. A Igor Budan se naviknuo čekati, život ga je naučio da za najbolje stvari u životu treba mnogo upornosti i strpljenja…

Kruno Petrinović

Tekst je objavljen u broju Glorije 647.