O karizmatičnom vođi i pjevaču rock banda Majke Goranu Bareu (46) javnost odavno ima podijeljeno mišljenje. Jedni ga vide kao propalog narkomana, autodestruktivnog tipa koji se samoozljeđuje i razbija boce o glavu na koncertima, a činjenicu da je u travnju završio u zatvoru zbog tuče s danas pokojnom novinarkom Željkom Matković, smatraju logičnom stanicom u životu jednog tako, blago rečeno, živopisnog lika. Drugi ga vide kao istinskog velikana rock’n’rolla, inteligentnog emotivca i socijalno osviještenog otpadnika od društva, koji je svoja bolna životna iskustva pretočio u neke od najboljih domaćih rock-pjesama.
Ovaj intervju, kojem je povod izlazak njegovog novog albuma “Teške boje” sredinom rujna, vjerojatno neće promijeniti mišljenje niti jednih niti drugih. No, činjenica je da se Goran Bare uživo nimalo ne ponaša kao zvijezda. Kao prvo, na sastanak je stigao deset minuta ranije. On govori sporo i tiho, ali smisleno i trudeći se brojnim primjerima inteligentno potkrijepiti svoja životna razmišljanja. Pristojan je, smiren i strpljiv, spreman odgovoriti i na najosjetljivija pitanja, poput onih o odnosu s pokojnom Željkom Matković, liječenju od ovisnosti, pokojnoj prvoj supruzi Mirjani, drugoj supruzi Tamari Baričević od koje se razveo, te 17-godišnjem sinu Miranu.
Trenutačno je, otkriva, zadovoljan, jer je iza njega velik posao. Punu godinu snimao je album u studiju, a prvi put okušao se i kao producent. Provokativan spot za naslovnu pjesmu – u kojem se pojavljuje krvav i razapet na križu – u samo mjesec dana na internetu je pogledalo više od 60.000 ljudi.
Zašto se u spotu za pjesmu “Teške boje” pojavljujete razapeti na križu? – To je bila ideja redatelja Žarka Batinovića. Nema veze ni s Isusom ni s kršćanstvom, nego s mojim osobnim osjećajem razapetosti. Moj se život preko noći promijenio i slomio 1995., kad mi je umrla prva supruga Mirjana. Kao da je došlo do nekog krivog spoja u mozgu i ja od tog dana nisam onaj koji sam nekoć bio. Neprestano mi je muka i upadam u nevolje, a uopće nisam dečko koji ih voli izazivati. U pravilu, kad vidim situaciju koja sluti na problem, ja pobjegnem od nje. Čini se uzalud, jer nevolje se za mene lijepe kao magnet. Zato se stalno osjećam razapeto, kao da sam pribijen na križ. Ovim spotom nije mi bila namjera vrijeđati ničije vjerske osjećaje. I sam vjerujem u boga, ali ne onakvog kakvog ga ljudi obično zamišljaju. Vjerujem da postoji neka energija koja je stvorila svemir, zemlju i ljude. Ta energija je poput djeteta koje se igra u pijesku: malo stvara, malo razara.
Novine su objavile da ste se nedavno preselili u stan svoje bivše djevojke Željke Matković, koja je u svibnju preminula od prekomjerne doze droge, a nedugo prije nje u tom je stanu, također od droge, umro romski aktivist Kasum Cana. Reklo bi se da to baš i nije mjesto za ugodan život. – Ne mislim tako. Nisam praznovjeran i ne čujem nikakve čudne zvukove po stanu. Uostalom, to preseljenje dogovorio sam sa Željkom prije njezine smrti jer je ona planirala otići živjeti u Indiju. Žao mi je što je umrla jer je bila dobra osoba, no nemam nikakvih negativnih osjećaja prema životu u tom stanu. Uostalom, u stanu u kojem živi moj sin Miran u Vinkovcima je umrla moja prva supruga. Što bih ja sad trebao, nikada više ne doći tamo?
Podsjeća li vas sin na vas u njegovim godinama? – Na svu sreću, ne. On je krasan dečko, pametan, dobar, odličan učenik, cure ga vole… Doduše, malo je šutljiviji i povučeniji, kakav sam i ja bio u toj dobi, ali takva mu je bila i majka. Ipak, više je na mamu, koja je bila odlična učenica i studentica, a sve čega se prihvatila, išlo je kao podmazano. Kad mu je umrla majka, Miran je imao samo godinu dana, a ja sam živio s njim još četiri-pet godina. Tada sam se preselio u Zagreb, a Miran je ostao s mojim roditeljima u Vinkovcima, jer je to bilo mnogo bolje za njega.
Kristinka Šćavina
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli intervju s Goranom Bareom pročitajte u tiskanom broju Glorije (br.869) ili se pretplatite na PDF izdanje