Grofica obožava čokoladu

Nakon gotovo tri desetljeća, zagrebačka glumica Sanja Vejnović (46) ponovno surađuje, i to treći put, s redateljem Brankom Ivandom, koji ju je i “otkrio” kao 14-godišnju djevojčicu (tada je plesala balet), i tako na neki način odredio njezin život: poslije uloge u njegovoj TV drami “Dugo putovanje u bijelo”, glumila je dječaka u Ivandinu filmu “Prijeki sud” iz 1978. U međuvremenu je Sanja Vejnović snimila dvadesetak filmova, drama i serijala, producirala dva igrana filma, i upravo priprema treći, bila je casting-direktorica u petnaest stranih filmova te vodila prvu glumačku agenciju, Kvadar. Udala se za filmskog snimatelja Gorana Mećavu (50), s kojim danas vodi producentsku kuću Fos Film, i postala majka dvoje djece. Posljednjih mjeseci sa “svojim” redateljem Brankom Ivandom snima povijesnu sapunicu “Ponos Ratkajevih”, u kojoj tumači glavnu žensku ulogu, Veroniku pl. Ratkaj.

Kako se osjećate u raskošnoj odjeći? – Ženstveno. Poput princeze. Sačuvala sam nekoliko kostima iz filma “Sto minuta Slave”, u kojem sam glumila slikaricu Slavu Raškaj, i u njima se katkad fotografiram, dok jedan kaputić iz tog filma, kakav se nosio u 19. stoljeću, često nosim uz traperice. A za premijeru “Slave” odjenula sam pravu krinolinu.

Jeste li i za svoje vjenčanje odabrali svečanu haljinu? – Kad sam se prije 23 godine udavala, bila sam u hlačama i sakou s crno-bijelim ružama, što je bilo supermoderno. Vjenčanicu ne bih tada odjenula ni da me netko prisilio pištoljem, a danas mislim da je lijepo barem jedan dan u životu biti Barbika.

Je li Veronika Ratkaj vaša prva uloga grofice? – Glumila sam već jednom plemkinju. Bila je to uloga Anđe, kćeri Jug Bogdana, u filmu “Banović Strahinja” Vatroslava Mimice.

U tom vam je filmu iz 1981. partner bio poznati talijanski glumac Franco Nero. Kako se odnosio prema vama? – Glumio je zvijezdu, i stalno nešto izvoljevao, možda iz neke nesigurnosti, jer apsolutna zvijezda u ekipi bio je Dragan Nikolić kojeg su, zbog šarma i duhovitosti, svi voljeli. Nera su satima šminkali, lijepili mu bradicu, iscrtavali obrve, stavljali periku, a ja sam bila gotova za pet minuta. On mi je poslije i “smjestio” jednu priču. Nakon festivala u Veneciji, na kojem je “Banović Strahinja” prikazan u službenoj konkurenciji, u jednim rimskim novinama je osvanula naša fotografija iz Venecije, na kojoj me on zagrlio. Pisalo je da sam njegova mlada ljubavnica iz Hrvatske, koju su paparazzi “uhvatili” na rimskom aerodromu kad mu je došla u posjet. Tu je priču, navodno, smislio njegov agent. Ja sam u to vrijeme bila u Zagrebu, a moju je mamu nazvala iznenađena prijateljica iz Rima, i o svemu je obavijestila. Poslala nam je taj novinski članak, koji još negdje čuvam. Nikad se kasnije nisam susrela s Nerom da raščistimo tu “priču”.

Jeste li tada razmišljali o karijeri izvan Hrvatske? – Nakon Venecije ponuđeno mi je školovanje u čuvenom Actors Studiju Leeja Strasberga u New Yorku. Bila sam neodlučna, no tada, u 21. godini, ne bih to ni u ludilu priznala, a sad sam svjesna da me bilo strah napustiti sigurnost doma: u Zagrebu sam imala svoje društvo, studirala, snimala filmove, a odlazak u Ameriku nije automatski značio i holivudsku karijeru. A o Hollywoodu ja, uostalom, nisam niti maštala.

Ipak, žalite li što se, umjesto na Filozofski fakultet, niste upisali na Akademiju dramske umjetnosti? – Žao mi je svakog propuštenog iskustva. U to sam doba umjesto studija glume odabrala snimanje filmova, no, stekla sam široku glumačku naobrazbu i stalno se usavršavam: svake godine pohaćam dva-tri glumačka seminara, u Americi i Europi, te ljeti u Grožnjanu. Naučila sam razne pristupe i tehnike, mnogo više nego što bih to mogla na akademiji.

Jesu li vam kolege s diplomom to spočitavali? Kako ste se tada osjećali? – Da, indirektno, u kuloarima. Znalo me to pogoditi. Vrlo mlada sam počela glumiti i naravno da sam onima s akademijom, na neki način, bila konkurencija. Ja njih nisam doživljavala kao konkurenciju, pa sam zaključila da se, očito, za dobrim konjem prašina diže.

Od dvadesetak snimljenih filmova, koji posebno pamtite? – Crnu komediju “O pokojniku sve najljepše” jer sam tada na Zlatiboru upoznala svog supruga. Goran je bio asistent snimatelju Tomislavu Pinteru, a ja sam glumila seosku učiteljicu. Snimali smo u proljeće, i u Zagreb se vratili kao zaljubljeni par. Pratila sam ga zatim na druga snimanja, u Ljubljanu, na Hvar, i nakon tri mjeseca “hodanja” odlučili smo se vjenčati. Vesela, javila sam tu vijest svojoj mami, koja je ljeto provodila u Dubrovniku.

I, kako je vaša majka reagirala? – Bila je u šoku: smatrala je tu odluku neozbiljnom, postavljala mi tisuću pitanja – od toga jesam li trudna, gdje ćemo i od čega živjeti, i nadala se da ću se ipak predomisliti. Svog je zeta upoznala tek na dan vjenčanja, kad je doputovala iz Dubrovnika. Sami smo organizirali vjenčanje – nije to bila klasična svadba, nego veliki tulum do jutra s našim prijateljima. Na žalost, kao uspomenu na taj dan nemamo nijednu fotografiju, osim one službene, iz Starogradske vijećnice, kad se potpisujem kod matičara. Nitko od Goranovih prijatelja, fotografa i snimatelja, nije ponio kameru ili fotoaparat, misleći da će to učiniti – onaj drugi.

Je li to što ste oboje ljudi s filma bila prednost u vašoj vezi? – Kako nismo ista profesija, on je iza, a ja ispred kamere, među nama nema konkurencije ili ljubomore, i možemo se vrlo dobro razumjeti. No, brak nije lako održati: u te naše 24 zajedničke godine uloženo je mnogo truda, velike borbe, kompromisa i odricanja. Nas smo dvoje, zapravo, zajedno odrastali i najčešće smo si bili dobri prijatelji, što je vrlo bitno. Također je važno i to da smo se svesrdno podržavali: i kad sam ja odlučila otvoriti vlastitu glumačku agenciju Kvadar, i kad je on odlučio kupiti stedicam, skupu spravu za nošenje kamere, pa smo podignuli kredit koji smo godinama otplaćivali.

Kako ste uspjeli tolike godine opstati kao slobodnjaci? – Možda zato što smo uvijek vjerovali jedno u drugo: kad sam se ja uhodavala kao producentica, Goran je mnogo radio da zaradi za obitelj. Često smo ulazili u rizike, i nikad se toga nismo bojali. Uspjeli smo održati pristojan standard i školovati djecu, što nam je najvažnije. Dok ja snimam “Ratkajeve”, suprug se brine o obitelji, doma je s djecom, odbio je velike projekte.

Jeste li strogi, popustljivi ili posesivni u odgoju sina Andreja, danas 22-godišnjeg studenta arhitekture, i 10-godišnje kćeri Marte Eve? – Vjerojatno sve to zajedno, možda sam katkad vrlo stroga, a s druge strane, svojoj djeci ništa ne namećem i dajem im slobodu u odabiru onoga što će raditi. Sin voli putovati, što je očito naslijedio od mene i muža, no vrlo je skroman – spava u hostelima, kupuje najjeftinije avionske karte. Kad ga promatram kao odraslu osobu, ne kao majka koja obožava vlastito dijete, sviđa mi se da je kozmopolitski orijentiran, ne zanimaju ga isključivo materijalne stvari, nego njegov studij, želi upoznati što više novih kultura, ljudi, sve oblike umjetnosti…Trudimo se da i Martu tako odgojimo, da što ranije otkrije prave vrijednosti. Andrej je najavio da bi želio na poslijediplomski u Amsterdam ili London – mi ćemo se odreći svega da mu to omogućimo.

No, vaš je otac imao pomalo neobične “odgojne metode”, jednom vas je odveo pred zatvor… – Ne pred, nego u zatvor u Petrinjskoj ulici. Kao sudac bio je dežuran vikendom, pokazao mi je samice i prazne ćelije: izgledale su mi kao horor i, priznajem, taj je posjet zatvoru, iako mi je tada bilo deset godina, ostavio jak trag. Jednom sam prisustvovala i suđenju koje je on vodio, u doba kad sam razmišljala o studiju prava.

Otac vam je preminuo kad vam je bilo dvadeset godina: u kojim vam je trenucima kasnije najviše nedostajao? – Stalno mi nedostaje, koliko bih ga samo puta željela pitati za savjet… Iako sam znala da je bolestan, na neki sam način bila ljutita na njega jer je umro i ostavio me. Žao mi je što nije vidio moju djecu…

Donosite li važne odluke zajedno, ili to prepuštate suprugu? – Kod nas se to svodi na neku nedogovorenu igru: čini se da ja šefujem, a često ispadne onako kako je zapravo htio Goran. Kao horoskopski Ovan vrlo je uporan i tvrdoglav i za sve se zna izboriti tiho i mirno, a ja sam mnogo glasnija i temperamentnija.

Kako onda rješavate bračne svađe? – Na sve moguće načine, osim fizičkim obračunom! Primjenjujemo različite taktike “ratovanja” – katkad upali vika i cika, neki put suze, katkad se ja durim i šutim, što njega jako nervira.

Svojedobno ste se s redateljem Arsenom Ostojićem sukobili oko hrvatskog kandidata za Oscara, burno ste napustili RTL-ov serijal “Zabranjena ljubav”, na snimanju serijala “Balkan Inc.” posvađali ste se s frizerkom: znači li to da ste skloni ekscesima? – Nikad nisam imala problema s izražavanjem svog stava i istjerivanjem pravde za koju mislim da se treba znati izboriti. Ostojić je prevario Američku akademiju, lažirao je podatke o datumu prikazivanja svojeg filma “Ta divna splitska noć”, i kad sam to shvatila, morala sam o tome progovoriti. A on se uvrijedio i pjenio kad je istina izišla na vidjelo. Za odlazak iz “Zabranjene ljubavi”, na moj zahtjev, razlozi su bili privatni, iako se u kuloarima pričalo da je pravi razlog premali honorar. Što nije istina jer se honorar dogovara prije potpisivanja ugovora i nikad se usred posla ne mijenja. A meni su se tada događale najteže tragedije: majka mi je umirala, kći je bila u bolnici, a muž je snimao izvan Hrvatske. Što se tiče svađe s frizerkom, riječ je o djevojci koja ne samo da nije znala raditi svoj posao, za koji se poslije ispostavilo da nije ni bila kvalificirana, nego je bila veoma nepristojna, i ja sam samo reagirala na njezinu prostotu.

Pripisujete li to i svojoj “lavljoj” srčanosti? – Temperamentna sam i eksplozivna, i toga se ne sramim. Znam se autoritativno postaviti, vjerojatno zato i mogu raditi neke poslove osim glumačkih. To se vidi i u odgoju moje djece: koliko god ih obožavam, trudila sam se da ih naučim da budu samostalni i sposobni za život, tako da sin zna sve kućanske poslove napraviti sam.

Tko ipak najčešće kuha u vašoj kući? – Ja, a kad mene nema doma, uglavnom se “brljavi”. Sin voli povrće i ribu, čega je sve manje sad kad muž kuha, ali zato ima više onoga što Marta voli – tijesta, pizze, pečenih piceka, naručene hrane. No, moram pohvaliti muža, u zadnje vrijeme je počeo peći kolače, a za Božić me iznenadio odličnom tortom s mnogo šlaga i čokolade. Obožavam čokoladu…

Kakvu, tamnu ili mliječnu? – Tamnu, do 70 posto kakaa, s različitim dodacima. Oboje smo ljubitelji čokolade, osobito pralina, i to ručno rađenih. Stalno istražujemo nove okuse, čak imamo i vodić o najboljim europskim čokoladama. Ljetos smo bili u Firenci, i nije nam bilo teško potegnuti do Pise zbog tamošnje čokolaterije. Njegujemo i svakodnevni ritual pripremanja zelenog čaja koji smo, zbog mog snimanja, s popodneva prebacili na večer: šalica čaja i čokoladica me opuštaju prije negoli se uhvatim učenja teksta za sutradan. Općenito, volim uživati, posjećivati restorane s dobrom hranom.

Slijedi li nakon slatkih poroka tjelovježba? – Vježbanje joge, svakodnevno rolanje oko Jarunskog jezera i meditiranje – sad su u drugom planu. No, već sam si zacrtala plan relaksacije od proljeća. Ne zanemarujem ni tretmane za lice: kod doktora Maletića u Daruvaru povremeno se podvrgavam metodi radiovalovima koji potiču stvaranje kolagena. Možda jednom dođu na red i estetske operacije, ali, priznajem, bojim se noža, a i rezultati faceliftinga nisu baš ohrabrujući. Htjela bih, naravno, što dulje izgledati svježe i vitalno, no izgled nije samo rezultat genetike, tijelo treba stimulirati i iznutra, vitaminima i prehranom, kao i mentalnom i duhovnom hranom.

U kojim trenucima poželite samoću? – Kao mlađa uvijek sam bila za akciju, a sad katkad poželim da dođem doma s napornog snimanja i da me nitko ništa ne pita. No, to je gotovo nemoguće: kći mi odmah mora ispričati kako je bilo u školi i na karateu, što je rekao brat, a što tata, što je Arthur napravio… Nedavno smo, naime, nabavili dalmatinera, sa smeđim točkama, jednim smeđe-zelenim i drugim plavim okom, koji također traži pažnju pa skoči na mene čim se pojavim na vratima.

Jagoda Zamoda