Halid Bešlić: Nikad više za volan

Uspjeh 56-godišnjeg sarajevskog pjevača narodnih pjesama Halida Bešlića može se mjeriti ne samo brzinom kojom rasprodaje svoje koncerte (za njegov prvi koncert u zagrebačkoj Areni ulaznice su planule za tri dana, pa je 24. listopada dogovoren i drugi) nego i brzinom kojom se vratio na pozornicu nakon strašne prometne nesreće prije sedam mjeseci u kojoj je teško stradao. Iako je nakon izlijetanja s ceste te kobne noći 10. ožujka smrskao kosti lica, pregrizao jezik i teško ozlijedio oko, Halid Bešlić se nakon samo pola godine vratio na scenu.

Danas vidi samo na jedno oko, a cijelo lice mu je, nakon brojnih operacija, još utrnuto, no to ga ne sprječava da se pojavi pred publikom. Prvi koncert održao je sredinom rujna u zeničkoj Areni, gdje je osam tisuća obožavatelja s njim dva sata pjevalo hitove koji su mu obilježili 35-godišnju karijeru. Organizatori zagrebačkih nastupa najavljuju čak – trosatni spektakl. Kako se osjećate kad se provezete zavojem u sarajevskom naselju Kobilja glava gdje ste sletjeli s ceste? – Kad prolazim tim zavojem, uvijek se zapitam kako se to moglo dogoditi: na tako bezazlenom mjestu takva nesreća s takvim posljedicama. Jednostavno mi to ne ide u glavu. Jeste li prije imali težih nesreća? – Ne. Jednom sam glavom udario u šoferšajbu, ništa strašno, dobio sam samo nekoliko šavova na licu. Bilo je i nekoliko lakših sudara, sve u svemu ništa ozbiljno.

Vozite li danas? – Ne vozim i razmišljam da tako i ostane. Nikad nisam osobito uživao u vožnji, a s godinama su mi refleksi otupjeli pa sam za upravljač i prije sjedao samo kad sam morao.

Otkuda vam ta unutarnja snaga: i u najtežim trenucima, čim ste se probudili iz kome, tvrdili ste da ćete se vratiti? – Čim sam se nakon 12 dana probudio iz kome, mogao sam pjevušiti. Znači, glasnice su bile okej, pa sam znao da ću jednog dana moći i zapjevati. Bilo je samo pitanje vremena. Ako tijelo usporedimo sa strojem, može se reći da su meni u jednom trenutku popustili šarafi, a sad ih pritežemo. Iz dana u dan stanje je sve bolje, ne žalim se. Što ste sve u proteklih šest mjeseci operirali? – Rekonstruirani su mi kompletnu vilicu, zube, nos, oko, zašiven mi je jezik… I sve su to napravili sarajevski liječnici, tako da nije bilo potrebe da odlazim iz svog grada. Hvala Bogu da imamo takve stručnjake i opremu. Najteža posljedica je što sam izgubio vid na desnom oku, a i lice mi je još utrnuto. No, ništa me ne boli, sve u svemu je dobro, moglo je završiti i mnogo gore. Kad oko Nove godine završim s ovom serijom koncerata, planiram otići na plastičnu operaciju oka. Iako je definitivno jasno da na njega neću vidjeti, želio bih da ljepše izgleda, da se ljudi ne prepadnu kad me vide. Uzimate li još lijekove? – Uzimam one za reguliranje tlaka i šećera.

S obzirom na to da ste izgubili vid na jednom oku, je li vam se promijenila slika svijeta? – Ne. Sve vidim normalno, samo malo slabije nego prije. Da nemam dioptriju, sumnjam da bi bilo velike razlike. Ovako sam osuđen na naočale, što mi trenutačno najviše smeta. Zbog toga razmišljam i o laserskoj korekciji dioptrije. Čija pažnja vam je u proteklom razdoblju najviše značila? – Poslije buđenja iz kome desetak dana nisam mogao ništa normalno pojesti, pa mi je supruga Sejda u bolnicu od kuće nosila čorbe koje bih posrkao. A i sin Dino je cijelo vrijeme bio uz mene, bez njega vjerojatno ne bih imao ni trenutka mira. Primjerice, mjesec dana sam proveo na oporavku u toplicama u Fojnici, i onamo su mi svaki dan dolazili znani i neznani, zvani i nepozvani, tako da me Dino zaštitio kad sam se zaželio odmora. Jeste li promijenili životne navike? – Prije sam mnogo više izlazio i provodio mnogo vremena s društvom, sad više čitam, a na večer uglavnom gledam televiziju.

Idete li na spavanje prije ponoći? – Ma kakvi! Pa najbolji su filmovi na programu tek iza ponoći. Kad se uživim u radnju, nema spavanja dok se ne odvrti odjavna špica. Jeste li napokon odlučili koliko ćete koncerata održati u zagrebačkoj Areni: dva, tri ili više? – Vidjet ćemo kako će se prodavati karte za drugi koncert, pa se možda odlučimo i na treći. Iako su meni i dva sasvim fina brojka: 40.000 ljudi, pa to je dovoljno da se napuni i Dinamov stadion.

Održali ste tisuće koncerata, koji su vam najdraži? – Pet puta sam napunio sarajevsku Zetru, u koju može stati 17-18 tisuća ljudi, i to je bilo vrlo lijepo. Jedan od najdražih koncerata bio mi je lanjski u Košarkaškoj dvorani Dražena Petrovića u Zagrebu, kad je deset tisuća ljudi tri sata sa mnom pjevalo. Tijekom koncerta, prije i poslije njega, nije se dogodila niti jedna incidentna situacija. Mislim da moja popularnost u Zagrebu mnogo duguje tom nastupu. Mnogi nisu uspjeli nabaviti karte, pa se o njemu pričalo, a usmena predaja je i danas najbolja reklama. Osim toga, koncert je snimljen za radio i TV, pa je sigurno i to pripomoglo.

Zašto rijetko priređujete velike koncerte? – Zato jer su veliki koncerti jako skupi, ta muzika, kako mi pjevači kažemo, puno košta, pa se rade samo u posebnim prilikama, obično povodom obljetnica. Ali je to i poseban gušt: iziđete na pozornicu pred dvadeset tisuća ljudi. Jeste li imali tremu uoči prvog izlaska pred publiku nakon nesreće? – Nije mi bilo svejedno izići pred prepuni stadion Koševo, gdje sam početkom kolovoza bio gost na koncertu Harija Varešanovića, ali sam osjećao da će sve biti u redu. Otpjevali smo duet “Golubica”, pjesmu koju je on snimio prije dvadeset godina sa svojom tadašnjom grupom Zov, a nas dvojica smo je snimili kao duet za vrijeme rata. Baš je bilo fino, jako sam zadovoljan kako je to ispalo: nas dvojica i zbor od četrdeset tisuća ljudi. Prije dva tjedna ste u jednom restoranu u Münchenu pjevali nogometašu Ivici Oliću na njegov 30. rođendan: kako je do toga došlo? – Njegova supruga Natali željela mu je prirediti iznenađenje za rođendan, jer on jako voli moje pjesme. U restoranu su se najprije ugasila svjetla, a kad su se upalila, ja sam se pojavio: bio je osupnut kad me ugledao. U jednom mi je trenutku čak rekao da mu je veća čast što mu ja pjevam na rođendanu, nego što je istrčao s reprezentacijom na Wembleyu. Iako je slavlje potrajalo, on je sutradan bez problema otputovao u Tel Aviv i dobro odigrao utakmicu. Je li istina, kako se priča, da vas većina hrvatskih reprezentativaca obožava. – Svi su oni moja raja, a posebno Darijo Srna, koji mi je zemljak – podrijetlom. Tko su bili vaši prvi obožavatelji u Zagrebu? – Mnogo ih je. U Zagrebu sam počeo nastupati prije tri desetljeća, a osamdesetih sam napunio Dom sportova. Kad dođem u Zagreb, makar samo u prolazu, na putu za drugu zemlju, obavezno se javim kolegici Alki Vuici, koja mi je poput sestre. A također i ljudima iz menadžmenta Hit Recordsa. Kome možete zahvaliti za tako brz povratak na scenu nakon svega što ste proživjeli? – Vjeri u sebe, u Boga, liječnicima i svim drugim sretnim okolnostima koje su pratile moj oporavak. Nisam još kompletno fit, ali bit će dobro. Ljudi misle da mi se način razmišljanja zbog svega morao promijeniti, ali nije. I prije sam govorio da mi je zdravlje na prvom mjestu, ali danas uviđam da je to bilo – deklarativno. Tek sada uistinu znam što to znači biti sretan jer mogu hodati svijetom, gledati i pjevati.

Kruno Petrinović