Helga Vlahović Brnobić: Neostvarene želje i snovi

U spomen na legendarnu voditeljicu Helgu Vlahović Brnobić, koja je preminula u ponedjeljak, 27. veljače 2012., nakon trogodišnje borbe s rakom maternice, prenosimo njen intervju koji je u prosincu objavljen u tiskanom izdanju Glorije (br. 886).

Tradicionalni Novogodišnji koncert Bečke filharmonije, koji se iz Zlatne dvorane Musikvereina uživo prenosi u pedesetak zemalja, gledatelji HTV-a već tridesetak godina povezuju uz legendarnu zagrebačku voditeljicu Helgu Vlahović Brnobić (67). Dok im u svojim komentarima tijekom prijenosa priča uvijek nove zanimljivosti o skladateljima iz glasovite obitelji Strauss, i ona se u tim trenucima osjeća posebno, svečano. Jer, kako sama kaže – poviješću, srcem, krvi i jezikom povezana je s Bečom, za što je zaslužna njezina majka Vera, rođena Bečanka, glumica i pjevačica, koja ju je približila austrijskoj kulturi i naučila je njemački. Osim toga, 1. siječnja je i rođendan njezine majke, a od prvog dana 2006. Helgi Vlahović Brnobić teče i umirovljenički staž. No, nije se povukla iz javnosti, zovu je da vodi različite priredbe, a prijenos Novogodišnjeg koncerta iz Beča bez nje nije zamisliv.

Koliko ste se dočeka novih godina zbog toga odrekli? – Ni sama ne znam točno. Počela sam 1965., kao dvadesetogodišnjakinja, naslijedivši profesora glazbe Mladena Raukara, koji je znao da mogu prevoditi simultano. Zatim je “palicu” preuzela kolegica s Radio Zagreba Ivana Barbarić, a nakon desetak godina ponovno je došao red na mene. Nekoliko puta sam se izmjenjivala s glazbenom kritičarkom Jagodom Martinčević, a posljednje 33 ili 34 godine radim to kontinuirano. Sjedim u studiju na svaku novu godinu i odričem se svoga života.

Kako ste to prihvatili? – Nikako. Naprosto nisam išla na proslave nove godine! Kad sam jednom spomenula da ću prestati prenositi Novogodišnje koncerte, kazali su mi: nemojte zakidati svoju publiku. Naravno da je to veliki užitak, zadovoljstvo, ushit, a ja sam poznata po tome da sve radim sa strašću. Međutim, činjenica jest da sam mnogo toga propustila u privatnom životu. Da je moj Miljenko živ, sad bismo bili u braku trideset godina, a to je trideset neproživljenih novih godina. To je vrijeme koje se ne može vratiti. Ali, i on je, kao vrhunski neurokirurg, katkad dežurao u bolnici na novu godinu…

S kime ipak ispraćate staru godinu? – Otkad sam sama, a to je već petnaest godina, u ponoć nazdravim čašom pjenušca, i odem na počinak. Prije tri godine slavila sam u uskom krugu bliskih prijatelja: bilo mi je jako lijepo i ugodno, ali nisam se mogla opustiti. U jedan sat sam jurila kući, prenervozna da bih mirno spavala. A u devet ujutro već sam bila u studiju. Kako je riječ o vrlo kreativnom poslu, ja ga radim na specifičan način.

Što to znači? – U početku mi je vodič bio austrijski komentator. Jedino što sam unaprijed dobila, bio je program, bez popratnog teksta. I prema tome sam morala osmisliti komentiranje. Svaki je put bilo dramatično, drhtala sam od glave do pete jer nisam znala što me čeka. S godinama sam stekla određenu sigurnost, ali strast nije nimalo iščeznula. Naprosto, ne znam drukčije. Uvriježila sam da ispunim i pauzu koja traje dvadeset minuta pa sam jednom prepričala intervju iz stranog časopisa koji je čuveni dirigent Lorin Maazel dao uoči Novogodišnjeg koncerta. Kasnije sam čula reakcije da se gledateljima to svidjelo. U studio dolazim s gomilom knjiga, za svaki slučaj, jer nikad ne znam što se može dogoditi. Ako se, iz nekog razloga, prijenos prekine, dok se opet ne uspostavi veza, imam spremljen cijeli novi komentar.

Kako ste se izvlačili iz nepredviđenih situacija? – Prije petnaestak godina, u prijenosu su se začuli neobični glasovi, škripa vrata, šuškanje papirima… Gledatelji su pomislili da sam potpuno prolupala, no ti zvukovi nisu dolazili iz moje komentatorske kabine. Tek kasnije se otkrio glavni krivac – pogrešno spojeni kabeli. Jedne godine mi se dogodilo da sam prvu polovicu koncerta komentirala bez slike, a drugu bez tona dok su gledatelji sve vidjeli i čuli kako treba.

Kako se odjenete za mikrofon jer gledatelji vas ne vide, samo čuju? – Dođem sportski odjevena, da mi bude što udobnije tijekom dva i pol sata prijenosa, ali našminkam se, napravim frizuru. Bolje se osjećam kad sam uređena, a i nakon prijenosa mogu dalje među ljude.

Proljetos ste laserskom operacijom uklonili dioptriju, vidite li sada jasnije sve oko sebe? – Da, na neki način. Riješila sam se dalekovidnosti i dioptrije od dva i pol. Pravi je razlog bio taj što još javno nastupam. Katkad držim mikrofon u jednoj ruci, a papir s tekstom u drugoj. Za naočale mi tada nedostaje treća ruka. Nisam to više mogla trpjeti i otišla sam na operaciju k doktoru Nikici Gabriću. Trajala je dvadesetak sekundi, sasvim je bezbolna, i jako sam zadovoljna.

Kad ste prvi put posjetili Beč? – Moja mama je došla u Zagreb 1938., s dvadeset godina. Šest godina poslije udala se za mog tatu Kalmana Vlahovicza, koji je završio Konzervatorij u Budimpešti i svirao violinu. Mnogo majčinih rođaka i članova šire obitelji u međuvremenu je umrlo. Nakon Drugog svjetskog rata uporno je tragala za prijateljicom Helgom, s kojom je u Beču studirala glumu, i po kojoj sam ja dobila ime. Helga je bila nećakinja čuvene njemačke glumice Hilde Körber, a kako se zaljubila u Židova, morala je bježati iz Austrije. Mama ju je tražila i preko Crvenog križa, a onda je na Austrijskoj televiziji, na odjavnoj špici neke drame, ugledala ime Hilde Körber. Skočila je kao oparena. Napisala joj je pismo, zamolila informacije o Helgi i doista dobila njezinu adresu. U jesen 1968., kad sam već naveliko radila na televiziji, Helga nas je pozvala u Beč.

Čime se bavila Helga po kojoj ste dobili ime? – Šivala je kostime za zvijezde kabareta i s mužem konstruirala sprave za kabaretske točke. Imala je dvije kćeri. Nekoliko godina smo je posjećivale, a Helga je mamu pozivala da dođe živjeti k njoj u Beč. Ne znam zašto se nije odlučila prihvatiti poziv, vjerojatno nije htjela mene ostaviti. Inače, Helga je umrla na vrlo bizaran način: poginula je od udara struje kad je uključila aparat s vodom koji nije bio dobro izoliran.

Kako vas se dojmio Beč? – Mama je tada, nakon trideset godina, prvi put posjetila svoj rodni grad. Pričala mi je o velikom siromaštvu prije rata kad studenti nisu imali za tramvaj, a do akademije je morala proći čak devet Bezirka. Kao djevojka je viđala muškarce kako usred grada pecaju na obali Dunava da bi doma nešto donijeli za ručak… Na Beč sam postala posebno osjetljiva kad sam 1970. počela studirati povijest umjetnosti. Za svakog bismo posjeta obavezno išle u Prirodoslovni muzej i Muzej povijesti umjetnosti, galerije, te shopping. Beč me impresionirao. Nije čudo da je već dvaput zaredom odabran za mjesto u kojem se najbolje živi. To je jedan, što Nijemci kažu, Gemütlichkeit. Za Beč vele da je velegrad sa šarmom malograđanštine. Vidi se da je nekoć bio carska prijestolnica. Zbog golemih prostranstva, moja mama se i danas nasmije kad je nama u Zagrebu daleko voziti se od Dubrave do Črnomerca.

Jeste li u Beču ikad prisustvovali Novogodišnjem koncertu? – To mi je velika želja. Bilo bi lijepo naći se jednom u gledalištu… Mislim da sam to zaslužila. Bila bi to lijepa gesta HTV-a, ali ne mogu reći da to i očekujem.

Austrijanci su zato pokazali koliko im značite i prije tri godine su vam iskazali veliku počast… – Nazvali su me iz Austrijskog kulturnog foruma i pitali: “Biste li pristali da primite Zlatno odličje za zasluge za Republiku Austriju koje dodjeljuje predsjednik Heinz Fischer?” “Oprostite, jeste li se vi zabunili, kako vi to mislite?!”, prozborila sam u totalnoj nevjerici. Odličje mi je uručeno u Hrvatskom glazbenom zavodu početkom 2009., u godini obilježavanja 200. obljetnice smrti austrijskog skladatelja Josepha Haydna. Zahvalila sam na njemačkom, a mama me pohvalila da nisam napravila nijednu pogrešku. Kako bi bilo nespretno da prevodim samu sebe, prvi put su prevodili ono što sam ja govorila.

Čemu se kao umirovljenica najviše veselite? – Veselim se kad mogu u proljeće otići u svoju kuću na moru, u malo ribarsko mjesto Drage kod Pakoštana. Tamo sam već petnaest godina. Prije toga ljetovali smo u kamenoj primorskoj kućici u Risiki na Krku: kad je nismo uspjeli proširiti, krenula sam u potragu za novom kućom – od Šolte, Pašmana i Ražanca do Ugljana – i na kraju sam došla u Drage, kraj koji sam upoznala dok sam vodila Jadranske susrete. U toj našoj kući u borovoj šumi, tridesetak metara od mora, s Miljenkom sam provela samo jedno ljeto. Osam mjeseci nakon toga on je umro.

Vaša druženja s četiri kolegice – Jasminom Nikić, Vesnom Spinčić Prelog, Ksenijom Urličić i Željkom Fattorini – s kojima ste proveli radni vijek na televiziji traju do danas: je li među vama ikad bilo konkurencije? – Oduvijek smo bile svjesne svojih vrlina i mana, a s vremenom smo postale nevjerojatno tolerantne jedna prema drugoj. Bile smo složne, kao prijateljice i kao kolegice, i na televiziji su nam zbog toga često zavidjeli. Naravno da je svaka od nas bila ambiciozna, željela se dokazati profesionalno, ali nikad među nama nije bilo konkurencije. Sve smo počele kao spikerice, a poslije je svaka od nas pronašla neki svoj put.

Kako to da ste se iz kuće na Jarunu, gdje se živjeli 25 godina, preselili u stan na drugom kraju grada? – Kćeri su se odselile, ostala sam sama, i željela sam se preseliti u nešto manje kvadrata. Kad sam prodavala kuću na Jarunu, imala sam viziju svog stanovanja: stan je trebao biti u zelenom pojasu, po mogućnosti s lijepim pogledom, s komadićem vrta, kupaonicom s prozorom, garažom i podrumom, ne manji od 80 i ne puno veći do 90 kvadrata. Nakon dvije godine traženja, pronašla sam ono što me zadovoljilo: stan u urbanoj vili u Kustošiji, u podsljemenskoj zoni. Iako bi moja mlađa kći Karla, koja sa svojim dečkom glazbenikom živi u Vrbanima, željela da sam joj ostala bliže. Uselila sam se lani potkraj ožujka, ali stan nisam do kraja namjestila. Umjetničke slike i oko dvije tisuće knjiga još nije raspakirano.

Zašto niste tražili stan u središtu grada? – Ulice u strogom središtu me deprimiraju. Ja sam osoba od prirode, od zelenila, i kad vidim da negdje buja grm, srce mi poskoči. Odrasla sam u vili u Jandrićevoj ulici, gdje još stanuje moja mama Vera, koja će 1. siječnja navršiti 94. godine. Kad sam se udala prvi put, za radijskog urednika Franca Peu, preselila sam se u kuću moje svekrve u Voćarskoj ulici. Zajednički život s drugim mužem, kirurgom Miljenkom Brnobićem, započela sam u podstanarskom stanu na 13. katu zgrade u Heinzelovoj ulici. Prije negoli je naša kći Karla prohodala, kupili smo kućicu u nizu od 120 kvadrata na Jarunu. Tamo je tada bila pustopoljina. Pomislili smo: “Bože, kamo smo mi to došli, na kraj svijeta?!” No, ispostavilo se da je stanovanje u tim kućama, građenim u poluetežama, s velikim vrtovima, bilo vrlo privilegirano jer svatko se mogao povući u svoju intimu.

Što rade vaše kćeri, 36-godišnja Renée i sedam godina mlađa Karla? – Renée četiri godine radi kao konzulica u Chicagu. Završila je pravo u Zagrebu i magistrirala u Bruggeu, te pohađala diplomatsku akademiju. Karla je završila politologiju i radi u Hrvatskoj turističkoj zajednici. Kao tinejdžerica javila se na audiciju za TV emisiju Mali veliki svijet, a da ja to uopće nisam znala. Niti sam kćeri držala podalje od televizije, niti sam utjecala na njih, ali mislim da su vidjele da rad na televiziji nije med i mlijeko i svoje su interese usmjerile na druge stvari. Renée govori tri jezika – engleski, francuski i njemački, a Karla engleski i talijanski.

Koliko sebe prepoznajete u svojim kćerima? – Jako puno! Renée je vrlo temeljita. Tankoćutna je i samozatajna, prefinog ponašanja, rekla bih – baš za diplomatsku službu. Vrlo je omiljena u Chicagu, u našoj i crkvenoj zajednici, i među kolegama u diplomatskim krugovima. A Karla je “vreća buha”, kako ju je zvala jedna moja prijateljica: malo je tu, malo tamo. Ona je čudo od spretnosti i organizacije, sve zna i sve može, po mogućnosti u isto vrijeme.

Jeste li bili zajedno za Božić? – Da, s Karlom i njezinim dečkom Markom, gitaristom u Živoj legendi, koji je član obitelji, te prijateljima. Renée dođe ljeti, teško je dočekati da svi budemo zajedno. Udale se još nisu i još nisam baka.

Potkraj godine najčešće se zbrajaju računi: što očekujete od iduće? – Da me posluži zdravlje, da sam u kondiciji, da uživam u moru, da sam što češće s kćerima. Život je nepredvidiv i naučila sam ništa više ne tražiti. Ne trebam nakit, i inače ga nemam. Garderobe imam toliko da je ne stignem niti iznositi, iako naravno da bi bilo zgodno katkad kupiti neki lijep komad. Sretna sam da se ne dogodi ništa loše. Nemam velikih prohtjeva. Proputovala sam, uglavnom službeno, gotovo cijelu Europu i dobar dio Amerike. Maštala sam da gledam Verdijevu “Aidu” u Egiptu na piramidama. Taj mi se san nikad neće ostvariti. Rado bih vidjela Izrael, Irsku i Kanarske otoke, ali za to trebam, naravno, partnera ili dobru prijateljicu. I moji bi prijatelji, jednako kao ja, željeli putovati, ali, godine idu, i ne može se sve posložiti prema željama, nego više prema mogućnostima. Samo mir mi treba, mir i sloga u familiji, tome apsolutno težim. I veselim se svakom novom danu.

Jagoda Zamoda

PROČITAJTE VIŠE: Preminula je Helga Vlahović Najteža bitka Helge Vlahović