Hrvoje Hribar , filmski redatelj i otac četvero djece, rođen prije 49 godina u Zagrebu, koji se proslavio crnohumornom komedijom ‘Što je muškarac bez brkova’, lani je preuzeo vođenje Hrvatskog audiovizualnog centra, krovne udruge za nacionalnu kinematografiju, a zbog iznimnih rezultata u samo godinu dana zaslužio je nagradu ‘Albert Kapović’ koja se dodjeljuje za razvoj filmske industrije.
Kako ste proslavili nagradu? – U birtiji bivšeg kina Balkan izljubio sam se s desecima žena i pokojim muškarcem, popio puno crnog vina, pojeo sendvič s filetom brancina i otišao u krevet.
Je li stresnije snimati filmove ili voditi krovnu nacionalnu strukovnu udrugu? – Problemi na setu su smijurija prema onom što sada proživljavam.
Postoje li trenuci koje biste željeli zaboraviti otkako ste preuzeli dužnost ravnatelja HAVC-a? – Svaki susret s kolegicom Nadom Gaćešić-Livaković i njenim koloraturnim intonacijama.
Na koja postignuća ste posebno ponosni? – Na svoje briljantne suradnice i suradnike, u njima je tajna svih postignuća, poput postizanja dogovora s dužnicima, zatvaranja najvećeg filmskog proračuna u povijesti, zakonskog uvođenja poticaja za dovođenje stranih filmaša, programa digitalizacije lokalnih kina te na deset dovršenih, sedam snimljenih i osam cjelovečernjih igranih filmova spremnih za snimanje…
Žalite li što vas ta dužnost sprečava u realizaciji vlastitih projekata? – Da. Svaki dan ujutro, u podne, a osobito uvečer.
Pamtite li prvi film koji ste pogledali u kinu? – “Bambi”. Bio mi je zastrašujuć i bio sam u pravu. Otada vjerujem prvom dojmu.
Jeste li kao klinac bili ludi za vesternima? – Naravno. Gledajući ih, naučio sam smrt doživljavati kao pojavu koja se događa drugima. Danas znam da neću živjeti vječno pa ih gledam sve teže.
Što ste kao dijete željeli postati kad odrastete? – Profesionalni ronilac, pisac ili redatelj. Tim redom.
Jeste li sretni što je vaša kći Sara krenula vašim stopama? – Postala je redateljica, ali vjerujem da nije krenula mojim stopama. Često mi se, naime, čini da po kopnu hodam u perajama.
Koji vam je omiljeni film? – “Šerburski kišobrani”. Svi mi se zbog toga smiju, ali moj život jednostavno nalikuje na taj film.
Pamtite li replike iz filmova i služite li se njima u razgovoru? – Trenutačno je aktualna “I’ll be back.”
Koji je prema vašem mišljenju najbolji hrvatski film svih vremena? – “Breza”.
Zašto? – Nježan je. A govori o tome da Hrvatima nema pomoći.
Kako izgleda vaš dan iz snova? – Slano. Uključuje plivanje u moru, morske organizme, ljubav s bliskom ženom, trenutak tišine i osjećaj da ne moram ništa.
Jeste li se ikad zaljubili na snimanju? – Zaljubim se gotovo uvijek, makar malo. Makar na reklami. Makar na pet minuta. Snimanje mi je najveći afrodizijak.
Čime vas žena može osvojiti? – Svojim DA. Postojanošću.
A zauvijek vezati uz sebe? – Vjerojatno tako da me ubije iz pištolja.
Između crnke, brinete, riđokose i plavuše – za kojom biste se okrenuli? – Kad se okrećem, ne gledam u vlasište.
Iz vašeg iskustva, je li bolje “dati nogu” ili dobiti je? – Desetljećima nisam ostavio ženu, mene ostavljaju. Jednog dana samo kažu da više ne mogu izdržati moj komplicirani život, a ja nemam što reći u vlastitu obranu.
U čemu je tajna vašeg uspjeha kod žena? – Nježan sam i naprasit u isti mah, tako da žene često pomisle kako je pred njima rijetka kombinacija osjetljivosti i autoriteta. Dok ne shvate da nije baš tako, ponekad prođe i deset godina.
Što bi se moralo dogoditi da skratite kosu? – Da me frizerka jednom ozbiljno shvati kad joj to velim, a ne da prezrivo odmahne rukom.
Kad ste posljednji put zaplakali? – Plačem svaki put kad mi dođe i osjećam da sam živ. Ljudi koji ne plaču, nisu čvršći, samo drveniji od nas koji plačemo.
Na što biste potrošili posljednji novac? – Na posljednju srdelu na svijetu.
Što vam je životni moto? – Na komiškom “bit ce ca bude”.
Koje ljudske osobine najteže podnosite? – Zloću bez temelja i utemeljenu glupost.
A kućanske poslove? – Peglanje.
Kakvu budućnost sanjate za svoje četvero djece? – Nadam se da će se izboriti za plodan komad zemlje s izvorom pitke vode u blizini u trenutku kad propadne svjetska ekonomija, a mešetari završe na vješalima.
Kruno Petrinović