I štakori vole reggae

Televizijski novinar Vjeran Mišurac već četiri godine s mnogo entuzijazma snima reportaže o neobičnim ljudima za emisiju Globalno sijelo, a oni koji ga poznaju, slažu se da je prava šteta što nije snimio niti jedan autobiografski prilog jer bi on bio pravi "materijal" za HTV-ov magazin. Naime, kad nije ispred kamera, ovaj 35-godišnji profesor filozofije i indologije bavi se brdskim biciklizmom, prevodi sa sanskrta i – pjeva u grupi Zinedin Zidan, čija je pjesma "Pantaghana" ovoljetni veliki hit. – Pjesma je nastala na jednom zagrebačkom tulumu još prije dvije godine. Uhvatio sam dva akorda na gitari, ekipa je udarala ritam po loncima, a netko je rekao da se deremo "ka pantagane", kako mi u Dalmaciji zovemo štakore. Nekoliko minuta kasnije otišao sam na zahod i vratio se s gotovim tekstom – prisjeća se Vjeran Mišurac, zvan Prika. Za sljedećeg posjeta rodnom Splitu pjesmu je otpjevao prijatelju Deanu Dergiću s kojim se druži i "lupa po gitari" još od srednjoškolskih dana, no tad mu nije bilo ni na kraj pameti da će njegov reggae "Pantaghana" postati hit. – Dejo i ja smo 1989., dok smo pohađali Centar za odgoj i obrazovanje u djelatnosti kulture i obrazovanja, kako nam se zvala srednja škola, osnovali Prljave komunjare, kako smo nazvali naš hard core noise band. Tim imenom smo htjeli izraziti bunt protiv sistema, no nekoliko mjeseci kasnije bend smo mirne duše mogli prekrstiti u Prljave hadezenjare – kaže Vjeran uz smijeh. Dvojac se nakon mature razišao: Dean je ostao u Splitu, ondje je studirao pravo, a Vjeran je otišao u Zagreb, gdje se upisao na Filozofski fakultet. – Odabrao sam filozofiju jer mi se činilo da je to najširi kišobran pod koji možeš staviti sva ona radoznala dječja pitanja tipa: zašto se ja nasred ulice ne bih mogao skinuti gol – otkriva Vjeran, koji dobro govori engleski i francuski, a služi se i španjolskim, portugalskim i talijanskim. – Stalno nekog vraga čitam jer me sve zanima. Trenutačno vježbam talijanski čitajući popularnu znanost na tom jeziku.

Opasne ljubavi

Za vrijeme studija Vjeran i Dean radili su sve i svašta: Vjeran je svirao gitaru po ulicama europskih metropola, a Dean čistio bazene i bio animator na dječjim zabavama. Redovito su se čuli telefonski, a kad bi se susreli, uvijek bi "pala" neka pjesma. No, to je bilo, kažu, poprilično neozbiljno glazbeno druženje sve dok nije rođena "Pantaghana". Prije nekoliko mjeseci napokon su pronašli vremena – i novca – da je snime. Snimku su dali prijateljima, a ovi su je "pustili u promet" i već treći dan stigao im je poziv s jedne splitske radiopostaje. – Pripremali su najave za top-listu, a nisu znali kako se zove bend koji izvodi "Pantaghanu". Kako se zovemo? Bilo je to pitanje koje je Deju i mene zateklo: o tome uopće nismo razmišljali. "Nemam pojma, što se mene tiče možemo se zvati i Zinedin Zidan", bubnuo sam i tako je naš bend dobio ime. Nismo tražili dozvolu od slavnog francuskog nogometaša Zinedinea Zidanea, no pretpostavljam da nećemo imati problema. Grupa će na jesen snimiti i album koji će, najavljuju, biti mješavina svega i svačega: reggaea, hard-rocka, funka, soula i afrobeata. Na njemu će se naći pjesme zanimljivih naziva: "Mišo Hendrix", "Bunny Killer", "Kako san s dizalice pa"… – Za pjesmu o padu s dizalice "kriv" je moj tata Željko. On radi u splitskom brodogradilištu, doduše ne na dizalici – inženjer je – ali Bože moj, morali smo napraviti barem jednu škversku pjesmu – objašnjava Vjeran koji je glazbeni dar naslijedio od oca. I on je u mladosti, kaže, "nešto tandrkao po gitari". No, da nije bilo majke Anđelke, ekonomistice koja je danas u mirovini, tko zna bi li se ikad osnovao Zinedin Zidan: ona je ustrajala na tome da joj sin pohađa satove gitare. Vjeranova supruga Mirjana, s kojom je šest godina u braku, sa simpatijama gleda na njegov novi hobi, kao i njegov "šef" Joško Martinović, urednik Globalnog sijela, koji ga stalno pita kad će konačno objaviti prvi CD. Ovih dana Vjeran hoda s longetom na desnoj ruci – danak je to njegovoj ljubavi prema brdskom biciklizmu. – Zbog stare biciklističke ozljede morao sam na operaciju ramena. Liječnici su mi rekli da mirujem, a to je za mene prezahtjevno. Osjećam se kao čimpanza u kavezu – priča kroz smijeh, namještajući longetu. Sljedećih tjedana morat će se odreći i trčanja oko jarunskog jezera s kojim počinje dan. Iako su mu svi savjetovali da operaciju ramena odgodi za zimu, jer se kirurški zahvati ne preporučaju ljeti – ako baš nisu nužni – inzistirao je da "pod nož" ide odmah. Naime, osim za brdskim biciklizmom, zbog kojeg su mu noge pune ožiljaka, lud je i za snowboardom te tvrdi da bez njega ne bi preživio zimu. – Bordati sam – kaže Vjeran Mišurac – počeo relativno kasno, prije pet godina. Moja ekipa počela je uzgajati škembice, sve više piti pivo, a sve manje igrati nogomet, pa me uhvatio neki osjećaj nedovršenosti. Izliječio sam ga one sekunde kad sam prvi put stao na snowboard.

Napisala Jasmina Rodić Snimili: Igor Nobilo i Ivana Ivančić