Iako možete - recite da ne možete!

U vezi sam tri godine s mladićem kojega volim. Želimo provesti ostatak života zajedno i polako ostvarujemo uvjete za to. Oboje smo visokoobrazovani s dobrim plaćama. Ono što me muči vezano je za njegove stavove koji su prema mome mišljenju pomalo ekstremni. Kao prvo i manje važno, moj mladić voli svaki dan objedovati specijalitete. Ne želi čuti za neka jednostavnija jela. Bojim se tih njegovih prevelikih očekivanja jer ne znam hoću li stići svaki dan pripraviti ručak kao u restoranu i hoću li biti umorna da svaki dan izgubim po dva sata u kuhinji. Moj dragi želi svaki dan meso, prilog, salatu, po mogućnosti i desert. I sve pripravljeno na poseban način.

Drugi veliki problem: moj mladić ne voli ništa raditi. Ako sam dobro shvatila, zamislio je brak tako da žena sve radi. Ima tu utjecaja i njegove majke: dala mu je do znanja da je njegov bilo kakav rad nepotreban i nepoželjan. On je sad već formiran kao osoba i teško bi ga se promijenilo. Ja sam mu objasnila da je nemoguće živjeti u zajednici a da se ne radi ništa. Rezultat: promijenio je žarulju, a to i sama znam! Za usisavanje, pomaganje oko ručka, čišćenje za sobom, neće ni čuti. Zanimljivo je da mu intelektualni napori nisu nikakav problem. Voli se zavaliti u krevet i ležeći učiti. Satima.

Naš veliki problem kad razgovaramo o braku je podjela posla. Nema tu nikakve podjele, posao je na meni! Smeta mi što nema naviku ništa za sobom spremati. Uzme li nešto iz ormara, ostavi otvorena vrata; ne zatvori ladicu, nego je ostavi izvučenu; skine sako i baci ga, ne gledajući kamo; pere li zube, ne zatvara zubnu pastu; obriše li maramicom nos, neće je baciti u košaru za otpatke, nego će je spustiti gdje mu je najbliže. Svugdje ćete naići na ogriske od jabuke ili u automobilu trule banane. Neuredan je i lijen do krajnjih granica.

Planovi o braku sve su bliži, a pitanje podjele poslova je neriješeno. Ne mogu se pomiriti s činjenicom da će i kuća i djeca, kojih planiramo dvoje, troje, biti meni na teret. Ako sve mogu sama, zašto onda moram imati muža ako u njemu neću imati suputnika za život, nego još jedno najneurednije dijete? Što uraditi s čovjekom koji na molbu da vrati papuče na njihovo mjesto, reagira ljutnjom i doživljava me kao neprijatelja koji mu želi loše?

Da ste u mojim godinama (meni je 27, njemu 29) i imate takvog mladića, dobrog, vjernog, ali beskrajno lijenog i nespremnog za suradnju, što biste uradili prije vjenčanja? Da li da stisnem zube i prihvatim stanje kakvo jest, pa dok izdržim – izdržim? Ana

Ima nečega dječačkog u njegovim sklonostima koje vama toliko smetaju. Kao da nije odrastao, kao da se ne može pomiriti sa stvarnošću. Ima tu i majčinog udjela u formiranju njegove ličnosti. Sve u svemu, imate posla s odraslim dječakom i njegovim prohtjevima kojih se ne može odreći, mnogo od toga je nehotično, dio toga svojevrsna igra koje nije svjestan. Za razliku od njega, vi ste sušta suprotnost i to je ono što može ugroziti vašu vezu, a sutra i vaš brak, ako ne popustite u vašim zahtjevima, jer koliko je on “zaigran” toliko ste vi rigidni i pedantni. Pokušajte malo-pomalo zanemarivati “savršenstvo” vaše kuhinje, zažmirite na njegovu neurednost, izložite ga postupnim “prohtjevima” a da to ni ne primijeti, pa kad se počne gušiti u stvarima koje mu ne odgovaraju, pretvarajte se da ne vidite ono što će njemu početi smetati. Možda je to početak njegovog preodgoja, a da toga nije ni svjestan. Iako možete, recite mu da ne možete, bit će prisiljen da on može, i tako ćete koračić po koračić osvajati teren kakvim biste ga vi htjeli vidjeti.

No, ne zaboravite da ste, koliko je on “raspušten”, vi kruti: vrti vam se po glavi “podjela neriješenih poslova”, “planovi s brakom”, “planiranje djece”, iako niti jedno nije na putu. U tim razmišljanjima u suglasju sa svojim sivim stanicama, kako ih naziva mudri Poirot, iscrpljujete sebe. Nije u životu sve zacrtano niti uvijek onako kako priželjkujemo. Ono što ne možemo svladati moramo pregristi. Stisnite, dakle, zube i udajte se.