Diana Vukov, supruga pokojnog Vice Vukova , otvorila je svoju dušu Gloriji u listopadu 2006. u opsežnom intervjuu. U spomen na pokojnog pjevača, donosimo vam taj intervju u cijelosti:
Oprostite što ste na intervju čekali gotovo šest mjeseci. Ali morate me razumjeti. Trebalo mi je vremena da se i sama priviknem na sve to što se dogodilo mom suprugu, a i inače nisam sklona intervjuima. Posebno ne o tako intimnoj temi. No, nakraju sam ipak pristala svjesna da javnost, a posebno Vicine štovatelje, zanima što je s njim, pa svima ovim putem zahvaljujem na brizi – kaže Diana Vukov, supruga Vice Vukova, pjevača i saborskog zastupnika koji je lani u studenome pao na stubama Hrvatskog sabora i ozlijedio glavu, nakon čega je operiran u bolnici Sestara milosrdnica, ali, na žalost, i pao u komu iz koje se do danas nije probudio.
Vice Vukov i njegova supruga 48 godina dijelili su svaki trenutak. Njegova Diana bila je uz njega kad je započinjao pjevačku karijeru, slušala ga, pratila na klaviru, pomagala mu savjetima, veselila se uspjesima koje je doživljavao 60-ih godina, strepila nad njegovom sudbinom kad je 70-ih proglašen hrvatskim nacionalistom, bila mu podrška u emigrantskim danima. Uvijek mu je bila ne samo supruga već i najbolji prijatelj, najveći oslonac, jedina osoba kojoj može bezrezervno vjerovati. Pa i danas, kad je u bolnici i kad je njegova sudbina neizvjesna, ona čvrsto vjeruje da će njezin suprug pronaći snage i probuditi se.
Prošlo je deset mjeseci otkako je vaš suprug nakon operacije glave pao u komu, no nema nikakvih informacija što se s njim u međuvremenu događalo. Možete li reći u kakvom je trenutačno stanju? – Iako se činilo da je operacije protekla u najboljem redu, Vice je nekoliko dana kasnije pao u komu iz koje se u posljednje vrijeme lagano budi. Zahvaljujući zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću uspjeli smo ga u međuvremenu prebaciti u drugu bolnicu, gdje ćemo mu pokušati pružiti ono što deset mjeseci nije imao. Pritom posebno mislim na fizikalnu terapiju. Dr. Žarko Bakran, fizijatar iz Krapinskih toplica, rekao mi je da sada treba čekati i s njim mnogo raditi.
Zašto ste supruga premjestili u drugu bolnicu? – Kod nas, na žalost, nema specijaliziranih odjela ili institucija za takve pacijente. Šalju se kući. Kod takvih bolesnika česte su krize koje se manifestiraju visokom temperaturom, upalom pluća, pa otkazuje srce. I Vici se to dogodilo u nekoliko navrata. Da u takvim kriznim situacijama nije bio u bolnici, ne bi preživio. Stoga mi je bilo teško kad sam od jednog liječnika čula da mu zamjeraju što mog supruga tako dugo drži u bolnici. Također, kad je fondacija Simbex mom suprugu donirala antidekubitalni madrac, jer je do tada ležao na, za takve bolesnike, neodgovarajućem madracu, čula sam da se u bolnici postavilo pitanje zašto se nije dalo više za ostale pacijente. Moj je suprug bio društveno vrlo angažiran i uvijek se rado odazivao humanitarnim akcijama. Od četiri koncerata koja bi održao, jedan je uvijek bio u humanitarne svrhe: za Ligu protiv raka, za ovaj ili onaj aparat…Istina, to je bilo prije mnogo godina, ali danas se na to mnogi oglušuju. Ali pustimo to – meni je najvažnije da smo sve to prebrodili, da je moj suprug još živ i da postoji mogućnost da se oporavi tako da može doći kući.
Je li se stanje vašeg supruga nakon premještaja u drugu bolnicu znatnije popravilo? – Da. Dvije fizioterapeutkinje rade s njim sat vremena svako prijepodne, a fizikalnu terapiju dobiva i sat vremena poslije podne. Sestre kažu da im treptajem očiju daje do znanja i kad ga boli i kad mu nešto odgovara. I sa mnom komunicira na taj način. Gleda me, pogledom me prati ako ustanem, stegne mi ruku kad ga dotaknem, reagira na glazbu… Puštam mu Luciana Pavarottija, Placida Dominga, klavirsku glazbu koju smo oboje zavoljeli slušati uz našeg sina pijanista, njegove stare pjesme. Zajedno slušamo glazbu, kojom je često toliko ganut da mu suze klize niz lice. Što se ostalih promjena tiče, teško mi je primijetiti baš svaku, jer ga posjećujem svaki dan. No, Vicin brat Joško, koji je uvijek spreman pomoći i koji ga nije vidio nekoliko mjeseci, kaže da se iznenadio vidjevši koliko je napredovao.
Vjerujete li da bi se moglo dogoditi čudo? – U čuda nikada nisam vjerovala, ali se nadam da će se, možda, nešto dogoditi što će ga potaknuti da se vlastitom snagom izvuče iz sadašnjeg stanja.
Zacijelo ste se dosad bezbroj puta pitali: što bi mogao biti takav poticaj? – Jesam. Ali pitala sam se i što ako on sve čuje, vidi, osjeća bol, pati, a ne može nam to reći? Ja znam da ga boli, vidim kako se, dok sluša glazbu, na njegovu licu počinju odražavati emocije… I zato se nadam da u njemu postoji iskra svijesti koja će ga u jednom trenutku potaknuti da se sasvim probudi. Mozak je čudan laboratorij u kojem se stalno nešto događa i moguće je da se s vremenom neke prekinute veze ponovno uspostave.
Postoji li neki hematom koji bi mogao biti krivac za sadašnje stanje? – Ja to ne znam. Naime, mom suprugu nije napravljena magnetska rezonanca, već samo CT mozga, tako da se ne može znati što je s mekim dijelovima mozga. Iako sam magnetsku rezonancu tražila nekoliko puta, čak i na svoj trošak, rečeno mi je da to nije potrebno, a kasnije još i da je aparat u kvaru. Sada bih to mogla obaviti kod privatnog radiologa, no ne usudim se supruga micati dok se barem toliko ne stabilizira da ga mogu posjesti u kolica.
Na vaš zahtjev suprugu je ugrađena i sonda pomoću koje se hrani? – Kad je Vice pao u komu, konzultirala sam se s mojim bratićem, kirurgom koji živi u Kanadi. Od njega sam doznala da se takvim pacijentima može ugraditi želučana sonda, što im oduzima manje energije pri probavi. U inozemstvu se taj zahvat obavlja mjesec dana nakon što je pacijent pao u komu, a kod nas nakon šest mjeseci. Iako Vice može sam gutati, i dalje ga hrane na sondu, jer bi mu trebala cijela vječnost da pojede svoj obrok. Za to nitko nema vremena, a i strahovito bi se iscrpio dok ne pojede koliko bi trebao.
Jeste li se posljednjih deset mjeseci nekome obratili za pomoć? – Tražila sam pomoć za smještaj od grada i SDP-a, jer mi je bilo važno supruga smjestiti nekamo gdje će imati adekvatnu njegu, kao i čuti drugo mišljenje liječnika. Moram reći da takav bolesnik zahtijeva mnogo i u financijskom smislu. Međutim, u ovakvim situacijama obitelj je potpuno prepuštena samoj sebi. Kod nas ne postoji savjetovalište kojem bi se mogli obratiti za pomoć oko zbrinjavanja bolesnika koji vrlo često u takvim stanjima imaju dekubitus, ili dobiti savjet vezano uz posebnu prehranu. Šibenik, Vicin rodni grad kojem je privržen, a bio je pet godina i predsjednik Kluba Šibenčana u Zagrebu, uplatio je 10.000 kuna jednoj ljekarni koja je Vicu opskrbila za neko vrijeme dodacima prehrani i lijekovima koji nisu na listi HZZO-a. Ali financijsku pomoć nisam tražila. A mislim da ni moj suprug to ne bi volio. Stoga apeliram da svi oni koji žele pomoći mom suprugu, pomognu bolnici. Na taj će način pomoći i njemu i drugim pacijentima.
Prisjetite li se često vremena koje je iza vas? – Vice i ja upoznali smo se 1958. U to vrijeme nije bilo lako otići na studij u Zagreb. Moj otac, iako inženjer kemije u splitskoj tvornici cementa, morao je projektirati jednu cementaru u Srbiji da bih ja mogla ići u Zagreb na studij. Za taj je posao dobio honorar koji mi je stavio na štednu knjižicu i rekao: “Kćeri, to je tvoj studij”. Završila sam u Splitu glazbenu školu i željela sam upisati Glazbenu akademiju, no moji su roditelji ipak inzistirali na nečemu konkretnijem. Tako sam upisala fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Nasreću, bila sam dobra studentica pa sam na drugoj godini dobila stipendiju Instituta “Ruđer Bošković” , a za dodatne potrebe zarađivala sam kao demonstratorica na fakultetu. No, sve mi je to bilo dovoljno samo za jednu malu sobu, dakako, bez grijanja i kupaonice. Ako smo se željeli okupati, morali smo ići u javna kupališta na Kvaternikovu trgu, u Ilici ili u Mihanovićevoj ulici. Rublje se slalo na pranje kući. I Vice je bio podstanar, u još manjoj sobi u kojoj je imao samo krevet i stolac, a kovčeg je držao ispod kreveta. Upoznali smo se na probama zbora “Ivan Goran Kovačić” i odmah otkrili koliko smo slični. Vice je bio pažljiv, obrazovan, zanimale su ga filozofske rasprave i doista smo imali neizmjerno mnogo tema o kojima smo mogli razgovarati.
Kad ste se odlučili vjenčati? – Nakon šest mjeseci upoznali smo jedno drugo s roditeljima, a vjenčali smo se 1961., kad sam apsolvirala. Vjenčanje je bilo skromno. Imala sam vjenčanicu od svile, na kojoj su bili rukom oslikani nježnožuti cvjetovi. Tu je svilu Vice donio iz Poljske. Kasnije sam tu haljinu darovala svojoj snahi Kseniji. Stanovali smo u Petrovoj ulici, u potkrovlju, u sobici pet s tri četvorna metra, koju nam je ostavila Vicina rođakinja koja se preselila u Šibenik. Bio je to naš prvi dom. Tu se sljedeće godine rodio naš sin Emil, tu se počela zahuktavati Vicina karijera.
Koliko vam je karijera vašeg supruga promijenila život? – Toliko da oboje nismo na vrijeme završili fakultet. Naime, Vici je pjevanje uvijek bilo hobi, no kad smo shvatili da može nešto i zaraditi, gledali smo na to kao na nešto što nam može osigurati egzistenciju. Dakako, nisu to bile zarade u današnjim omjerima, ali imali smo dovoljno da ne ručamo više u studentskoj menzi, nego u nekom restorančiću. Kako nismo imali telefon, ja bih svako jutro jurila na poštu i pola sata telefonirala u tadašnji Jugoton, na Radio Zagreb, u Estradu, dogovarala sastanke, snimanja i slično. Nisam mu bila menadžer, ali bila sam savjetnica i korepetitor. Između šezdesetih i sedamdesetih nastale su najljepše pjesme koje je Vice pjevao, poput “Mirno teku rijeke”, “Bodulska balada”, “Čežnja”, “Ako sada odeš”, “Zvona moga grada”, “Finili su, Mare, bali”, “Dalmatinska elegija”, “Pismo ćali”, “Bokeljska noć”. Bio je najtrofejniji pjevač u tadašnjoj Jugoslaviji. Pobjeđivao je na splitskim, opatijskim, krapinskim i zagrebačkim festivalima, sudjelovao na Euroviziji – 1963. u Londonu s pjesmom “Brodovi”, i dvije godine kasnije u Napulju, otpjevavši pjesmu “Čežnja”, dva je puta osvajao Srebrni notni ključ Intervizije – u Bratislavi 1967. s pjesmom “Bokeljska noć” i dogodine u Karlovim Varyma s pjesmom “Ako sada odeš”. Za njega su pisali najbolji tekstopisci, skladatelji i aranžeri. Mogao je birati što će pjevati. U to vrijeme je već bio društveno angažiran pa je, primjerice, 1963. bio potpisnik ugovora kojim su estradni umjetnici dobili socijalno i mirovinsko osiguranje. A onda su potkraj šezdesetih počeli problemi koji su se odrazili ne samo na Vicinu karijeru, nego i na naš život.
Kako biste opisali to vrijeme? – Nakon što je 1967. na Krapinskom festivalu otpjevao pobjedničku pjesmu “Vužgi” i pri preuzimanju nagrade rekao da mu je bila posebna čast odjenuti tu krasnu hrvatsku narodnu nošnju, postao je politički sumnjiv. Danas je to teško shvatiti, no onda je bilo zabranjeno koristiti i sam pridjev hrvatski. Za tadašnje političke prilike Vice je postao nacionalist, premda moj suprug nikad nije bio nacionalist u smislu u kojem se ta riječ danas koristi. On je volio svoju zemlju, sve njezine krajeve i različitosti i ponosio se što je Hrvat. Uslijedile su pjesme “Hrvatski kraj”, “Suza za zagorske brege”, “Dobro mi došel, prijatel”, “Tvoja zemlja”… 1967. predstavlja diskografsku kuću Jugoton na MIDEMU u Cannesu, gdje nastupa s najvećim svjetskim zvijezdama, Tomom Jonesom, Domenicom Modugnom, Udom Jürgensom… Dvije godine kasnije nastupa na međunarodnom festivalu u Rio de Janeiru, a 1970. i u Tokiju, gdje pjesma “Neka cijeli svijet” Alfija Kabilja i Drage Britvića osvaja drugu nagradu između pedeset sudionika, a Vice i nagradu za najboljeg pjevača. Tri godine zaredom dobio je Zlatni vijenac revije Studio, kao najpopularnije lice TV ekrana.
U to se vrijeme mnogo pisalo i o nastupu Vice Vukova na Pesmi leta. – Beogradski časopis Politika ekspres organizirao je 1968. festival Pesma leta, koji se održavao po cijeloj bivšoj državi. Svi sudionici morali su nositi bedž na kojem je pisao naziv natjecanja. Vice, koji je tada pjevao jedinu pjesmu koju sam ja skladala, “Darovi za svu djecu” na tekst Paje Kanižaja, tražio je da bedž na ekavici nosi u Srbiji, ali da u Hrvatskoj na njemu piše Pjesma ljeta, u Sloveniji Pesem pomladi te na Kosovu Kanga everes. I dobio je takve bedževe, ali samo on. Zbog toga su nas, kad smo došli u Beograd da bismo primili pobjednički pokal, gađali jajima. S druge strane, kolege iz Slovenije i Hrvatske su govorili: “Što mu to treba?” Sljedeće godine organizator te iste glazbene smotre nudio je mom suprugu honorar dostatan za kupnju stana, samo da ponovo nastupi, no Vice ga je odbio. Nakon toga dolazi do napada na Vicu u beogradskom tjedniku Nin koji Vicu proglašava nacionalistom. Preuzimaju to i druge novine. Vici je zabranjen nastup u Bosni i Hercegovini, skidaju ga s radija i televizije. Kad mu je bilo zabranjeno održavati koncerte u Bosni i Hercegovini, ušao je i u narodnu pjesmu. Jedne se sjećam:
Kliče vila sa Čvrsnice, kad ćeš amo, mili Vice. A depešu Vice šalje od Posušja ne smin dalje.
Na zagrebačkom je festivalu 1970. otpjevao pjesmu “Tvoja zemlja”. Iako je ta pjesma postala druga hrvatska himna, Vice na tom festivalu te godine nije smio pobijediti.
Jeste li ikada pokušali supruga odgovoriti od političkog angažmana? – To ne bi imalo nikakva smisla. Ne bi me poslušao, a osim toga, uglavnom smo bili istomišljenici. Možda sam ga pokušala navesti da ublaži neke svoje izjave. No, nisam ga sputavala čak ni kad se 1971., kao istaknuti sudionik Hrvatskog proljeća, našao na popisu pedesetorice kojima je prijetilo uhićenje. Moj je suprug tada bio u Australiji na turneji i čim sam doznala da bi mogao biti uhićen, otišla sam u Trst i javila mu da ne dolazi kući, već da ode mojim roditeljima koji su tada živjeli u Parizu. I bila sam u pravu: 11. siječnja 1972., u pet sati ujutro – isti dan kad i ostalim istaknutim proljećarima – policija nam je upala u stan. Ja i Emil još smo spavali. Odnijeli su nam sve fotografije na kojima je moj suprug s ključnim ljudima Hrvatskog proljeća, sve magnetofonske vrpce, pisma. Većina toga nikad nam nije vraćena.
Koliko vam je prijatelja ostalo nakon što vam je suprug otišao u emigraciju? – Imali smo podršku naših obitelji i nekih naših prijatelja iz mladosti. Možda su nam neki ljudi i željeli pomoći, ali nisu se usudili, i to treba razumjeti. U svakom slučaju, ostala sam sama s djetetom i morala sam odlučiti što ću. Nisam mogla otići za Vicom u Francusku, jer bismo u tom slučaju izgubili pravo na stan, a i Emil je išao u školu pa mi se činilo pametnije ostati u Zagrebu i završiti studij. U pet godina, koliko je bio u Parizu, Vicu sam dulje viđala samo zimi i ljeti. Ljeti bih s našim mini morrisom otišla do Mestra. Ondje bi me čekali Vice i moja mama. Mama bi preuzimala Emila i otišla s njim u Split, a Vice i ja bismo nastavili do Pariza. Zimi smo, pak, Emil i ja dolazili u posjet Simplon expressom do Pariza. Povremeno bismo se tijekom godine sretali u Italiji ili Austriji. Vice je u Parizu godinu dana živio s mojim roditeljima i sestrom, a onda je unajmio garsonijeru. Naučio je i kuhati.
Jeste li vi imali problema s prezimenom Vukov? – Recimo da nisam. U to vrijeme završila sam studij i počela predavati fiziku, a i Vice je vrijeme u Parizu iskoristio da bi diplomirao na Institutu za visoke međunarodne studije Sveučilišta u Parizu, radom u kojem je dao svoje viđenje tadašnje jugoslavenske politike miroljubive koegzistencije. Taj će rad, zahvaljujući sponzorstvu SDP-a, uskoro izdati izdavačka kuća Tim Press. Nakon četiri i pol godine dobili smo znak od nekih ljudi da se Vice može vratiti u domovinu i da neće niti uhićen.
Je li to značilo i normalan život? – Počeli smo normalno živjeti, koliko se to moglo. Ja sam nastavila predavati u gimnaziji, a Vice se zaposlio u Matici hrvatskoj kao lektor i redaktor. Jedino to je smio raditi. Naime, njegovo se ime i dalje nije smjelo pojavljivati. Mogao je prevesti knjigu, ali to nigdje nije smjelo pisati. Njegovim slikama iz festivalskih almanaha docrtavana je brada da ga se ne bi prepoznalo, ili je s njih posve izbrisan. Punih 18 godina moj suprug ne samo da je bio persona non grata, nego nije ni postojao za javnost. Naprosto je nestao.
Je li bio sretan kad se sredinom osamdesetih vratio na estradu? – Sretan je bio kad nam se rodio sin, pa 14 godina kasnije i kći Ivana, te kad smo dobili unuku Vitu. Povratak na estradu za njega nije bila sreća, nego zadovoljština. A vratio se na zahtjev publike. Zato je 1989. izdao album klasičnih napuljskih pjesama “Bella Italia”, koji mu donosi zlatnu i platinastu ploču. Potkraj iste godine Vice se vraća trijumfalno na scenu s 13 recitala, zaredom održanih u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu. Taj rekord još nitko nije oborio, a vjerojatno tako skoro i neće. Nakon toga izdao je i albume “Majci” i “Vječni Božić”, na kojima je pjevala i naša kći Ivana, također prodane u zlatnoj i platinastoj nakladi.
Je li se Ivana nastavila baviti glazbom? – Ivana je odmalena bila zaljubljena u glazbu. Zadnji razred srednje škole završila je u Americi, gdje se željela upisati na Berklee College of Music u Bostonu i posvetiti se jazzu. No, 23 tisuće dolara za godišnju školarinu nismo mogli dati, pa je po tamošnjoj preporuci, otišla u ljetnu glazbenu školu u Italiji, gdje je učila pjevati jazz, gospel, blues i latinoameričku glazbu. Bio je to tek Ivanin izlet u glazbu, no vjerujem da će joj se prije ili kasnije vratiti. Ivana je studirala engleski i francuski, ali je od oca naslijedila i ljubav prema muzici, baš kao i interes za društveni angažman. Tako jeneko vrijeme bila potpredsjednica europske studentske organizacije AEGEE sa sjedištem u Bruxellesu. Danas radi kao projekt-menadžer na projektima koji pripremaju ulazak Hrvatske u Europsku uniju.
Povratak na estradu obilježile su i nagrade, a Vice Vukov izdao je u to vrijeme i dvije knjige. – Od 1998. Vice je kolumnist nekoliko novina. Rezultat toga je njegova knjiga političkih eseja “Pogled iza ogledala”, a 2000. izlazi i knjiga “Tvoja zemlja – uspomene na 1971.” Vice je, unatoč 18 godina zabrane pjevanja, snimio preko 400 skladbi. Snimao je za Jugoton, Croatia Records, u inozemstvu za kuće Telefunken, Supraphon, Ariolu, Balkanton i RCA – Victor. Na festivalu zabavne glazbe Split 95. uručena mu je nagrada za životno djelo. Prije šest godina dobio je Porina za životno djelo, a na ovogodišnjem splitskom festivalu dodijeljena mu je nagrada za izvanredan doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi, što mi je osobito drago jer je u svojim pjesmama nastojao promicati ljudske vrijednosti i glazbenu estetiku.
Javljaju li vam se i dalje prijatelji i obožavatelji vašeg supruga? – Početkom kolovoza moj je suprug navršio 70 godina. Mnogi prijatelji su ga se sjetili, ali neke bih čestitke izdvojila. Toplu čestitku mu je poslao Ivica Račan, prijatelj i političar kojeg Vice veoma cijeni i kojem je uvijek priznavao zaslugu što je omogućio prve demokratske izbore. Danijel Kruhak, zaljubljenik u Vicinu glazbu, poslao mi je dva DVD-a s Vicinim TV nastupima, koje je od mladosti snimao, na čemu mu najtoplije zahvaljujem. A Jadranka Ban, Vicina višegodišnja štovateljica iz Bilja, napisala mu je pjesmu “Tvoje ime”. Svi ti znakovi pažnje mnogo mi znače, a vjerujem da će značiti i Vici.
Kakav je otac i djed vaš suprug? – Nježan je i blag. Posebno je bio sretan kad se rodila naša unučica Vita. Vita je osjećajno i dobro dijete, privrženo roditeljima, nonama i djedovima, i svima je nama veliko veselje. Znate, ja sam 26 godina bila nastavnica i uvijek sam roditelje znala savjetovati kako da postupaju s djecom. S vlastitom je djecom uvijek drukčije, jer kad ste osjećajno vezani, tu pamet više mnogo ne pomaže. Ali s godinama se mijenjate, pa i učite na vlastitim pogreškama, tako da sam prema Viti blaža nego prema vlastitoj djeci. Tako barem oni kažu.
Koliko ste često boravili u vašoj vikendici na Braču? – Ima jedna poslovica koja kaže da muškarac nije muškarac ako za života ne sagradi kuću. Stoga je i kuća koju smo sagradili u Bolu na Braču mom suprugu mnogo značila. Tu su na vidjelo izišli svi njegovi talenti. Vlastitim je rukama napravio ograde stubišta, zidić u vrtu… Sve mi to sada veoma nedostaje.
Jeste li se nadali da ćete, kad oboje budete u mirovini, više putovati? – Kao djevojka voljela sam putovanja. Bavila sam se plivanjem i stolnim tenisom, bila juniorska prvakinja Hrvatske, putovala. Bilo mi je žao što često nisam s Vicom mogla na turneje. Ipak sam vidjela cijelu Sjevernu Ameriku, bila u Kanadi, sjevernoj Africi, dobro upoznala Poljsku, Češku, Italiju i Francusku. Imala bih još nekih želja, ali danas me putovanja ne privlače kao nekada. Mi smo se veselili boravku u našoj kući na Braču, kao što smo i najradije bili kod kuće. Voljeli smo otići u kazalište, na koncert u “Lisinski”, pročitati dobru knjigu. Dakako, rado smo i s prijateljima otišli na večeru, ali to nam nije bio ni stil ni smisao života.
Žalite li za čime? – Žalim. Žao mi je što ovo nije naš zajednički intervju. Žao mi je što ne možemo zajednički uživati u našoj vikendici u Bolu, sudjelovati u životu naše djece i u odrastanju naše unuke. Ali s druge strane, čovjek ne smije biti nezahvalan za sve ono što je dobio od života. Moj suprug i ja imali smo teških, ali i lijepih zajedničkih trenutaka. Naučio me mnogočemu i uvijek mi je govorio da sam mu najvažnija u životu. A to nije malo.
Diana Šetka