Imovinu ostavljam napuštenoj djeci

Iako gotovo svakodnevno izlaze u javnost novi detalji vezani uz istragu ubojstva 26-godišnje odvjetničke vježbenice Ivane Hodak, koja je prije devet mjeseci ubijena pred vratima prostranog obiteljskog stana na Zrinjevcu, u najstrožem središtu Zagreba, žrtvini roditelji dr. Ljerka Mintas Hodak, prodekanica Zagrebačke škole ekonomije i managementa i bivša potpredsjednica hrvatske vlade, i njezin suprug, ugledni zagrebački odvjetnik Zvonimir Hodak, svjesni su da i nakon gubitka kćeri jedinice moraju nastaviti živjeti.

A svu energiju usmjerili su na rad zaklade koju su nazvali imenom svog djeteta, kojoj je cilj omogućiti fakultetsko obrazovanje siromašnim studentima odraslim bez roditelja. No, Ljerka Mintas Hodak i njezin suprug odlučili su i svu svoju imovinu ostaviti Zakladi Ivana Hodak.

Kako ste se odlučili na taj korak? – Ivana je bila naša jedinica. Više djece u ovim godinama ne možemo imati, prestari smo i za posvojenje. Stoga nam se čini najnormalnije da sve što smo stekli damo za cilj za koji se borila i naša kći: da pomognemo djeci koja nisu imala sreću da su materijalno zbrinuta i da su okružena ljubavlju roditelja. Zato svu svoju imovinu ostavljamo Zakladi Ivana Hodak, kojom će upravljati moja 32-godišnja nećakinja Ana Hanžeković Čorak, članica Uprave Genera d.d., kći moga bratića, odvjetnika Marijana Hanžekovića.

Kada ste odlučili osnovati zakladu? – Nakon sprovoda moga djeteta u našoj su se kuhinjici okupile moje nećakinje Ana i Dora Hanžeković, kćerin dečko, odvjetnik Ljubo Pavasović Visković, i Ivanine prijateljice Jelena Perčin, Zelda Bećirević, Mia Fulepp, Mirela Forić, Blaženka Bašić, Inge Slijepčević i Vanda Gilica. Da se iz sveg tog zla koje se dogodilo izrodi nešto dobro, nastala je ideja o zakladi koja bi nosila Ivanino ime i koja bi omogućila mladim ljudima da zahvaljujući našoj stipendiji studiraju na pravnom ili ekonomskom fakultetu.

Ivana je slala novac i afričkoj djeci preko Papinskog misijskog ureda u Zagrebu: jeste li u travnju ove godine posjetili Afriku da biste nastavili humanitarni put svoje kćeri? – Naravno, a i žarko sam željela upoznati djecu o kojoj smo skrbile. Često sam posjećivala i pomagala djecu bez roditelja u našim domovima, no isto tako željela sam pomoći i djeci u svijetu te upoznati javnost s činjenicom da svatko tko želi, sa samo 100 eura godišnje, može školovati jedno dijete u Kongu, Ruandi, Keniji ili nekoj drugoj afričkoj državi. Taj se novac može uplatiti u Papinskom misijskom uredu na Novoj vesi u Zagrebu, koji je i započeo taj projekt kumstva i preko kojeg se raspitujem za svojih devetero kumčadi. Baš mi je troje srednjoškolaca iz Kigalija, koje sam upoznala za svog nedavnog puta u Afriku, poslalo po jednom hrvatskom misionaru pismo na ruandskom jeziku, u kojem mi zahvaljuju na pomoći, pišu da su dobri učenici, da marljivo uče i redovito idu u školu, a napomenuli su da bi voljeli upoznati Hrvatsku.

Koliko vam je vjera pomogla da izdržite u najtežim trenucima? – Teško bih sve ovo preživjela da nisam vjernica. Vjera mi je dala smisao životu, jer je Ivana bila naše jedino dijete. Često se molim, a sa suprugom odlazim na nedjeljnu misu, ponekad i sama navratim u crkvu kad osjetim potrebu. Snagu su mi dale i moje nećakinje Ana i Dora, koje su preuzele na sebe sav teret organizacije sprovoda i pomažu mi cijelo vrijeme, a i Ivanine prijateljice su svakodnevno uz mene.

Kako sada izgleda jedan vaš dan? – Natovarila sam se poslom. Osim predavanja na fakultetu, imam dosta posla oko zaklade, radim na znanstvenom projektu i pišem stručne udžbenike i članke. Zezamo se da su me Ana i Dora Hanžeković sa svojom mamom Ivom Hanžeković Živković posvojile, jer me tjeraju da pazim na svoj izgled i stalno me nekamo vode na vikend-putovanja. Preuzele su Ivaninu ulogu mog modnog savjetnika, pa su mi obnovile zalihe šminke, odvlače me u shopping i ne daju mi da se zapustim.

Koliko je tragedija zbližila vas i supruga? – Jako. On je poput većine muškaraca dosta zatvoren i u sebi sve proživljava. Posvetio se poslu, a u slobodno vrijeme i s prijateljima ode na tenis. Ja sam imala sreću da sam družeći se s nećakinjama i Ivaninim prijateljicama mogla izbaciti jedan dio tuge iz sebe. No, suprug i ja nastojimo živjeti što normalnije, družiti se s dragim ljudima, putovati i izlaziti, jer nam je važno održati ritam života, bez kojega bismo sigurno potonuli u depresiju.

Marijana Marinović

Pročitali ste skraćenu verziju teksta, ukoliko želite saznati više, pročitajte cijeli tekst u Gloriji br. 755 ili se pretplatite na PDF izdanje.