Izmjenjuju mi se sreća i tuga

Premda joj se cijeli život izmjenjuju lijepi i teški trenuci, Antonija Šola, 28-godišnja pjevačica, autorica stihova i glumica u RTL-ovoj sapunici „Zabranjena ljubav“ (u kojoj već četiri sezone tumači lik Tine Bauer Fijan), tvrdi da taj kontrast nikad nije bio tako vidljiv kao u protekloj godini. Jer, sreću što je napokon objavila svoj prvi album, „Anđele“, zasjenila je tragedija zbog gubitka dragog prijatelja i kolege Toše Proeskog.

Za makedonskog pjevača, koji je 16. listopada poginuo u prometnoj nesreći na autocesti kod Nove Gradiške, Antonija je napisala mnoge hitove. Cijela Hrvatska pjevuši „Srce nije kamen“, glazbenu temu iz „Zabranjene ljubavi“, koja je bila najizvođenija pjesma na hrvatskim radio-postajama u prošloj godini. Za njezinu pjesmu „Veži me za sebe“ Toše Proeski je nagrađen Grand prixom na prošlogodišnjem Hrvatskom radijskom festivalu, a „Volim osmijeh tvoj“ prošlo su ljeto otpjevali zajedno – u sklopu istoimene dm-ove kampanje – i taj im je duet osigurao platinastu ploču.

Tu izvedbu Antonija je uvrstila na album „Anđele“, koji je u prvih mjesec i pol dana (objavljen je u studenom) prodan u nešto više od 9000 primjeraka, tako da je nedavno objavljeno i dopunjeno izdanje sa šest novih pjesama, među kojima je i „Angelu“ – makedonski prijevod naslovne pjesme. Za ljubitelje sapunica taj album nudi i dodatno iznenađenje – kupon koji će nekolicini sretnih dobitinika omogućiti pojavljivanje u „Zabranjenoj ljubavi“.

Kome ste posvetili pjesmu „Anđele“? – Isprva je bila posvećena napuštenoj djeci i mom ocu Marku, a kasnije i Toši.

Kako ste došli na ideju da je prevedete na makedonski? – Bila je to ideja mog dečka, odvjetničkog vježbenika Luke Čičin Šaina (33), i moja. Odlučili smo da to bude naš dar makedonskom narodu i Toši, te sam stoga malo i promijenila tekst. Preveo ju je Vlado Janevski, makedonski kantautor, dok ju je u makedonskom etnostilu aranžirao Silvio Pasarić. Na Tošin parastos, 40. dan od njegove smrti, premijerno je puštena na tamošnjoj najslušanijoj radiopostaji Bubamara. Danas je na drugom mjestu nacionalne top-ljestvice.

Je li vam to najdraža pjesma s albuma? – Jedna od najdražih. Posebno mi je draga i skladba „Nebu pod oblak“, koju sam napisala u travnju, i koja je isprva bila namijenjena Toši. Poseban gost na klavijaturama u toj pjesmi mi je Matija Dedić zbog čega sam mu vrlo zahvalna. Za tu pjesmu, kao i za pjesmu „Stradam“, prvi put se pojavljujem i kao koautorica glazbe sa Silvijem Pasarićem.

Je li tragedija Toše Proeskog pobudila u vama strah od vožnje na nastupe? – Strah nije, ali oprez jest. No, mislim da neke stvari, ako su nam suđene, ne možemo izbjeći. To nije u našim rukama već Božjim. On je taj koji će nam „složiti“ puteve. To sam osjetila i na vlastitoj koži: prije nekoliko godina doživjela sam prometnu nesreću za koju nisam bila odgovorna. Vozila sam prema propisima, kad se iz sporedne ulice neki terenac zabio u moj automobil jer je vozač „prčkao“ po mobitelu. Bila sam u šoku, ali sam, srećom, prošla samo s lakšim ozljedama

Tko vas danas vozi na nastupe? – Vikendom obično Luka, a radnim danom se vozim sama. Nekad me znao voziti i tri godine mlađi brat Tomislav, koji ima položen vozački za kamion jer je morao pomagati tati u vođenju građevinske tvrtke, no sad radi pa nema vremena. Ipak, najradije se sama vozim i mislim da sam dobra za volanom, a ispit sam položila s 19 godina.

Damir Leljak

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ukoliko želite saznati više, pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 679 ili se pretplatite na PDF izdanje.