Redateljica nagrađenih filmova ‘Grbavica’ i ‘Na putu’, rođena prije 38 godina u Sarajevu, i u svom najnovijem filmu ‘Za one koji ne mogu da govore’ – koji predstavlja na zagrebačkom Vox Feminae Festivalu – bavi se turobnom ratnom tematikom, no u privatnom životu vesela je osoba, koja obožava 13-godišnju kćer Zoe, a sa suprugom Damirom Ibrahimovićem najviše uživa u neobavljanju kućanskih poslova
Uspijevate li se u privatnom životu odmaknuti od bolnih ratnih tema koje se provlače u vašim filmovima? – Privatno sam vrlo radosna osoba, ali postoji nešto što ne mogu oprostiti, a to je rat u BiH i bivšoj Jugoslaviji.
Smatrate li se feministicom? – Ja sam ponosna feministica. To znači da muškarce i žene smatram ravnopravnima i da im želim dug i sretan suživot.
Koju ženu smatrate najvažnijom u povijesti? – Evu, koja je zagrizla jabuku i tako nas sve uvela iz vrtića u stvarni, zabavni život.
Koje su prednosti, a koje mane zajedničkog rada sa suprugom, producentom Damirom Ibrahimovićem? – Jedina mana je kad film zapadne u financijske probleme – nema druge plaće da nas vadi. Sve ostalo je pozitivno i jako kreativno.
Tko je u vašoj obitelji zadužen za kućanske poslove? – Damir nije kućni tip, a ja mrzim sve kućanske poslove osim kuhanja. Kad sam imala tri-četiri godine, rekla sam mami da nikada u životu neću usisavati, peglati ili čistiti. I to se ostvarilo.
Koje jelo najradije pripremate? – Najviše volim praviti kruh. Nabavljam brašno samljeveno u jednom kamenom mlinu na prelijepoj hercegovačkoj rijeci Bregavi. Njegov miris i okus su neprocjenjivi.
Damir Leljak