Je li moguće?

Meni je bilo 15, a njemu 19 godina kad smo se slučajno upoznali. Mislim da sam ga zavoljela isti dan, a poslije se ispostavilo i on mene. Kako sam bila još veoma mlada, nisam htjela voditi ljubav s njim, pa je on imao avanturu za koju mi je odmah kazao, a ja sam mu to oprostila. To nas je skupo stajalo, jer je ona zatrudnjela. Majka ga je natjerala da se u dvadesetoj godini njome oženi (bio je musliman kao i ona, dok sam ja katolkinja). Odmah poslije vjenčanja molio me da ostanem s njim jer će se brzo rastaviti i jer samo mene voli. Sedam godina sam ga čekala da to učini, uvijek je nešto bilo zbog čega nije učinio, i ja nisam više mogla čekati, zbog roditelja, braće i okoline. Svi su me osuđivali jer su svi znali za nas. Ostavila sam ga. Sljedeće godine sam se udala bez velikih osjećaja, da ugodim svakome osim sebi i silno sam pogriješila. Moj muž bio je kockar i alkoholičar, sve je od samog početka bilo naopako. Počeo je rat. Da bude još gore, rodila sam četvero djece – tri djevojčice i jednog dječaka, na koje sam veoma ponosna. Pomirila sam se sa sudbinom i mrzila sve oko sebe, jer nisam vidjela izlaz iz pakla, a nisam imala podršku ni od koga. Sad mi je 40 godina, a djeci između 10 i 16. Moj muž alkoholičar se razbolio i sad je psihički bolesnik. Ja se već dugo sama brinem za djecu i za njega. Onaj za kojega sam mislila da me zaboravio, ponovno me našao nakon toliko godina, a i sam je bio protjeran iz kuće. Vratio se prije tri godine, rastavio prije pet, a da ja to nisam znala. Kad smo se prije godinu dana ponovno susreli, odmah je rekao da želi sa mnom nastaviti vezu i da me nikad nije prestao voljeti, da mu ne smetaju moja djeca, koju je u međuvremenu zavolio kao i oni njega. Zajedno smo skoro godinu dana, vidimo se gotovo svaki dan, a čujemo nebrojeno puta. Imao je i drugih veza, ali, kaže, ni jedna nije bila kao naša. Sad je na meni red da se rastavim, uzmem djecu i odselim se k njemu. Njegova majka je protiv toga. Bojim se da će me osuditi roditelji i okolina. Ni sama ne znam što da učinim. Željela bih biti s njim, a bojim se da je to nemoguće. On kaže da i mi imamo pravo jednom u životu biti sretni i da će sve biti u redu, a ja, pak, razmišljam je li bolje riskirati ili ostati gdje jesam, pa kako mi bude. Izgubljena u vremenu

Osobno mislim da je za vas bolje da ostanete gdje jeste, nego da se rastavite i s djecom se odselite k njemu. Imajte u vidu majku koja ga je svojedobno prisilila da se u dvadesetoj godini oženi, ali je vjera prevagnula. >ekali ste ga sedam godina na njegov nagovor, a onda ste se udali. Prošlo je od tada sedamnaest godina braka s drugim čovjekom, kojega niste voljeli, ali ste mu ipak rodili četvero djece. Tek onda se na horizontu pojavila vaša nekadašnja mladenačka ljubav s uvjeravanjem da vas nikad nije prestao voljeti. Sad ste godinu dana s njim i u ime nekadašnje stare ljubavi osjećate se obveznom prema njemu – da se razvedete od muža kojega je alkohol učinio psihičkim bolesnikom, sa svoje četvero djece, i odselite se k njemu, sigurno uz veliko negodovanje njegove majke. Ne zaboravite da je njezina krivnja što vas je davno prije razdvojila iz vjerskih razloga. Danas ne bi bilo ništa drugačije, nego samo još mnogo, mnogo gore! Prošlo je mnogo, previše, vremena. Mnogo toga promijenilo je i vas i njega. To više nije onaj mladić u kojega ste bili zaljubljeni i koji vas je uvjeravao da će se brzo razvesti jer samo vas voli. Od toga obećanja prošlo je ni više ni manje nego punih sedam godina i mnogo gorkih u nesretnom braku. Pa ipak mislim da je bolje da ostanete gdje jeste, naviknuli ste se na muku, tugu i nesreću, barem znate kako to izgleda, ali ne znate kako bi moglo izgledati u novoj sredini, s teretom djece, silovitom, neprijateljski raspoloženom majkom i, u krajnjem slučaju, s čovjekom koji se morao promijeniti, a i vi ste se promijenili. Ostaje vam da promislite. Dobro ste rekli: "Bojim se da je to nemoguće!"