Jedini original u svijetu kopija

Kad je Detmar Blow, vlasnik londonske galerije avangardne umjetnosti, 8. svibnja objavio da je njegova žena, modna ikona Isabella Blow, umrla od raka jajnika, modni je svijet ostao u čudu. Æena puna energije i života, koja je godinama oduševljavala svojom stilističkom kreativnošću u poslu i u vlastitom izgledu, nije nikad dotad, naime, izgledala bolesno. No, već sljedeće jutro pojavile su se glasine da se Isabella Blow zapravo ubila popivši veliku dozu otrova za korov, a potom je to potvrdio i njezin muž. On je priznao da se Isabella već nekoliko puta prije toga pokušala ubiti, što je u Engleskoj odjeknulo poput bombe, s obzirom na to da je u javnosti uvijek ostavljala dojam samouvjerene i neustrašive osobe. U međuvremenu se priča o životu žene iz visokog društva, koja je psovala poput kočijaša i bila najpoznatija po ekstravagantnim šeširima, rasplela u pravu dramu.

Javno, Isabella Blow živjela je u glamuroznom okružju visoke mode, a njezina prerana smrt u 48. godini otkrila je mračno lice tog svijeta u kojemu su čak i najslavniji protagonisti nerijetko žrtve posla, a privatno nesređene i nesretne osobe.

Isabella Blow imala je naizgled mnogo razloga da bude sretna. Radila je kao modna urednica u magazinima Vogue i Tatler te u tjednom prilogu lista Sunday Times, a za svoje je maštovite modne priče uvijek dobivala samo pohvale. Još je važniji bio njezin “nos” za otkrivanje novih talenata. Kreator Alexander McQueen i dizajner šešira Philip Treacy danas su najveće modne zvijezde, ali tko zna što bi se s njima dogodilo da Isabella Blow nije primijetila njihov talent.

Ona je 1992., dok je McQueen bio još debeljuškasti i nesigurni student, za pet tisuća funta otkupila sve modele s njegove diplomske modne revije. Kupila ju je “na rate”, jer unatoč svojoj slavi i aristokratskom podrijetlu, Isabella Blow nikad nije bila bogata. Kad joj je njezin drugi najslavniji protege, Philip Treacy, donio u redakciju Voguea svoj prvi model šešira, Isabella ga je ne samo profesionalno podržala nego i uselila u mali podrumski stan u svojoj kući. Treacy je, naime, u to vrijeme bio siromašan irski doseljenik. Svoje je vješto oko i dobru dušu pokazala i kad je u londonskom kvartu Chelsea spazila mladu Sophie Dahl dok je sjedila na podu i neutješno plakala jer se upravo posvađala s majkom. Isabella Blow ju je primila za ruku i odvela u modelsku agenciju Storm, a Sophie je nakon toga postala jedan od najpoznatijih modela. I drugi je slavni model, Stella Tennant, njezino otkriće. Njezin profinjen izgled danas je simbol engleskog aristokratskog chica, no kad ju je otkrila Isabella, Stella je Londonom hodala kao divlja pankerica s rinčicama u nosu i u usnicama.

Isabellina naklonost prema slabijima proizlazila je vjerojatno iz njezinih životnih okolnosti. Premda je rođena u bogataškoj aristokratskoj obitelji, Isabella Blow bila je nesretna od djetinjstva. Bilo joj je četrnaest godina kad je njezina majka napustila obiteljski dom: rukovala se s kćerima i nestala iz njihova života. Njezin se otac, sir Evelyn Delves Broughton, ponovo oženio, a kad je 1993. umro, Isabelli je ostavio pet tisuća funta, premda je njegova ostavština iznosila pristojnih šest milijuna funta. Obiteljske tragedije počele su znatno ranije, kako se često događa u engleskim aristokratskim krugovima. Njezina je obitelj od četrnaestog stoljeća živjela u dvorcu Doddington, na imanju od 35.000 hektara, koje je u jednom času prodano kako bi se otplatili kockarski dugovi njezina ekstravagantnog djeda. Jock Delves Broughton, Isabellin djed-kockar, bio je inače jedan od nesretnih protagonista misterioznog ubojstva koje se 1941. dogodilo u Keniji među pripadnicima visokog engleskog društva, što je kasnije ovjekovječeno u filmu “White Mischief”. Isabellina se obitelj morala preseliti u omanju gospodarsku kuću na imanju i ona je kao djevojčica promatrala “svoj” dvorac samo izdaleka. Obiteljskoj je tragediji uvelike pridonijela i smrt njezinog brata, koji se kao dvogodišnjak utopio u jezeru na imanju. Isabella je govorila da njezini roditelji nisu mogli prihvatiti smrt obiteljskog nasljednika te da ih ona i njezine dvije mlađe sestre nisu uopće zanimale.

Isabella Blow uvijek je naglašavala kako je ljubav prema modi naslijedila od bake s očeve strane. Lady Vera Delves Broughton bila je fotografkinja, odvažna istraživačica afričkog kontinenta i vrlo ekstravagantna osoba – u najboljoj tradiciji engleske aristokracije. Jednom je u rubrici godišnjaka Who Is Who za sebe napisala da je bila ljudožder. Isabella je pokušala objasniti bakine sklonosti: “Ona nije bila kanibal. Ali, tijekom jedne večere u Papui Novoj Gvineji baka je željela biti ljubazna prema domaćinima te im je rekla: ‘Ovo je bilo fantastično, doista sočno. Što smo to jeli?’ Oni su priznali da su na ražnju zavrtjeli svog sunarodnjaka. Bilo je to u tridesetim godinama prošlog stoljeća i baka to nije učinila namjerno”.

U kontekstu tog ekstravagantnog obiteljskog naslijeđa lako je objasniti Isabelline šešire koje je, nadahnut svojom muzom, dizajnirao Philip Treacy. Šešire su ukrašavale divlje ptice, jastogov oklop, razjapljena krokodilska čeljust i jelenji rogovi – sve modni simboli lovačkih trofeja. Baka bi bila prezadovoljna da ju je mogla

vidjeti s nekom od tih kreacija. Suradnja Philipa Treacyja i Isabelle Blow bila je u toj mjeri kreativna i plodonosna da je londonski Muzej dizajna prije nekoliko godina organizirao izuzetno posjećenu izložbu pod nazivom “Kad je Philip sreo Isabellu”. Ista izložba upravo se treba otvoriti u St. Peterburgu, a Isabella Blow na njoj je surađivala s Treacyjem u trenutku kad se ubila.

Ludi Treacyjevi šeširi i pripijene seksepilne haljine, koje je najčešće dizajnirao Alexander McQueen, bili su vizualno svjedočanstvo njezina obiteljskog naslijeđa, ali očito i štit pred vanjskim svijetom. Isabella Blow uživala je u pozornosti koju je svojim izgledom izazivala na sezonskim revijama, kad je pred hordama fotografa, uz postojane favorite Treacyja i McQueena, uvijek promicala i nekog novog dizajnera. Njezin je idol bila Wallis Simpson, žena koja nije samo posjedovala nepogrešiv stil nego je i uspjela osvojiti engleskog kralja Edvarda VII., koji se zbog nje odrekao krune u četrdesetim godinama prošlog stoljeća. Zavidjela joj je na tom pothvatu, ali, s druge strane, Wallis Simpson i sve druge pomodarke mogu samo zavidjeti Isabelli Blow na njezinoj vizionarskoj modnoj osviještenosti. Nju nije brinulo što bi, recimo, neki komplet modnog dvojca Viktor & Rolf, u kojemu je paradirala pred novinarima, neupućenima izgledao ružno i smiješno, jer ju je postojano nadahnjivala vjera u nove talente. Isabella Blow vrlo je često nalikovala Wallis Simpson, ali u nekoj prenapuhanoj, nadrealnoj verziji kakvu bi naslikao Salvador Dali.

Dok se sjedeći u prvom redu najvažnijih svjetskih modnih revija šepirila poput kraljice, samo su najbliži znali da se godinama borila s teškom depresijom. U jednom od kriznih trenutaka pokušala se ubiti bacivši se s nadvožnjaka na autocestu, nakon što je završila tretmane u čuvenoj Priory klinici, gdje se privilegirani sklanjaju kad imaju problema u životu. Tom je prigodom slomila obje noge te provela više mjeseci na liječenju u raznim bolnicama. Njezini su problemi velikim dijelom proizlazili iz nesigurnosti koju je osjećala odrastajući bez ljubavi, te iz činjenica da ju je otac odbacio čak i u posljednjem svjesnom činu, ostavljajući svu svoju imovinu svojoj trećoj ženi. Isabella Blow povjerila je prijateljima da je taj postupak osjetila kao veliku izdaju jer se nadala velikom nasljedstvu. U sljedećih dvadeset i nešto godina, sve do svoje nedavne smrti, neprestano se bojala da će umrijeti u siromaštvu. No, dok bi se prijateljima jadala o svojoj “neimaštini”, odsjedala je u pariškom Ritzu te trošila silan novac na garderobu, taksije i prijatelje kojima je trebala pomoć.

Njezini su poslovni troškovi također bili legendarni. U potrazi za vizualnim savršenstvom znala se uputiti u Rusiju, samo da bi kupila rukavice kakve je zamislila u svojoj modnoj priči. Kad bi ih našla, shvatila je da nisu savršene pa bi rukavice višekratno putovale kurirskom dostavom na popravak iz Engleske u Rusiju i nazad, da bi na kraju na samom snimanju bile odbačene. Modni je svijet cijenio njezinu neukrotivu kreativnost, ali se istodobno i bojao njezine nepredvidivosti.

U modnom biznisu, kao i u svakom drugom, prevladava izjednačavajući korporacijski duh. Premda je bila najodanija svećenica mode i njezina najveća slavljenica, Isabella Blow bila je odviše divlja da bi je poslovni ljudi u strogim sivim odijelima doista uvažavali. Nakon Isabelline smrti njezin je muž Detmar naglasio da je proturječje između kreativnosti i ozbiljnog biznisa ostavilo dubokog traga na njezinoj psihi te da se ona često osjećala iskorištenom i potplaćenom u modnom svijetu. Na kraju, u modi, kao i svagdje drugdje, velike novce ne zarađuju nužno najtalentiraniji nego najsnalažljiviji, a Isabella Blow nikad nije uzela ni novčić od onih koje je otkrila i proslavila. Izjave poput one pred glavnim urednikom Tatlera – da je zaboravila odjenuti gaćice, sigurno nisu mogle promicati neku konvencionalnu korporacijsku karijeru. Kad ju je Nicholas Coleridge, generalni direktor londonske podružnice izdavačke kuće Conde Nast, jednom pozvao na ručak, ugledao ju je kako stiže s parom ogromnih, u tešku crnu čipku zavijenih, jelenjih rogova na glavi. Na njegovo pitanje kako namjerava jesti s tim golemim ukrasom, Isabella je mrtva-hladna odgovorila: “Nicholas, to mi uopće nije važno”.

S druge strane, Isabella Blow je uživala u tračevima i intrigama kojima obiluje svijet visoke mode te ih je i sama rado prepričavala. Njezin ju je prijatelj Alexander McQueen jednom opisao kao kombinaciju peškaruše i Lukrecije Borgije. Unatoč svom aristokratskom podrijetlu, ili upravo zbog društvenog položaja koji joj je rođenje u takvoj obitelji podarilo, ona nije bila snob. Philip Treacy je komentirao da je, neovisno o svom podrijetlu, Isabella Blow bila pankerica u srcu, koja se radije družila s talentiranim početnicima nego s dosadnjakovićima iz svoje klase. Njezin je elitizam bio vezan uz prepoznavanje kreativnosti i originalnosti u ljudi s kojima je komunicirala. Kad joj je Sunday Times ukinuo naknadu troškova za enormne taksi-račune, na posao je počela dolaziti podzemnom željeznicom i to joj se, navodno, veoma svidjelo. Lako je zamisliti kakve su reakcije izazivali njezini šeširi i luda odjeća među Londončanima, ali njoj je godila javna pozornost.

Premda joj je karijera u modi vjerojatno bila suđena, Isabella Blow nije najprije krenula tim putem. Majka joj je, u jednom od rijetkih susreta, savjetovala da nakon srednje škole upiše tečaj za sekretarice. Isabella je savjesno pokušala svladati vještine poput tipkanja, ali se nije našla u toj profesiji. Da bi preživjela, prihvatila se raznih poslova, čak i čišćenja. Poslije se prisjećala kako je čak i od kuhinjske krpe, kojom bi svezala kosu dok je radila, znala “složiti” neki ludi šešir.

Ta je faza kratko trajala i Isabella se uputila u New York kako bi na sveučilištu Columbia studirala kineski. Sve je ostalo povijest, jer ju je tu njezin prijatelj Brian Ferry ubrzo upoznao s moćnom urednicom američkog Voguea Annom Wintour te je Isabella postala njezinom asistenticom. Anna Wintour se nakon njezine smrti toplo prisjetila da Isabella Blow nikad nije došla na posao prije podneva, ali da je njezin dolazak uvijek sve razveselio: jednom bi došla odjevena poput maharadže, a drugi put kao neka ekstravagantna engleska aristokratkinja sklona umjetnosti.

I ljubavni je život Isabelle Blow bio jednako kompliciran poput njezine odjeće. Njezin potpuno slomljeni muž, Detmar Blow, izjavio je kako je ona bila zraka svjetlosti u njegovu životu. Zaprosio ju je dva tjedna nakon što su se 1988. upoznali, te se zbog nje odrekao svoje sigurne odvjetničke profesije i otvorio umjetničku galeriju u istočnom Londonu, promičući – posve u Isabellinom duhu – mlade umjetnike. Brak nije promijenio Isabellu niti snizio njezine estetske kriterije. Jednom se požalila da je u ladanjskoj kući Detmarove obitelji tako hladno da mu engleski doručak sa slaninom i prženim jajima priprema u svom kaputu od majmunova krzna s potpisom Else Schiaparelli. Dovoljno je reći da se jedan takav kaput upravo može vidjeti na velikoj izložbi posvećenoj nadrealizmu u Muzeju Viktorije i Alberta. Isabella Blow nikad nije odjenula ništa praktično. Nije joj bilo jasno kako itko može nositi cipele s ravnim potplatima ili traperice. Isabella i Detmar Blow su godinama bili odani jedno drugome, ali su se jednom – na vrlo dramatičan i ekscentričan način – ipak razišli. Detmar ju je ostavio zbog Stephanie Theobald, pjesnikinje lezbijske orijentacije, dok se Isabella utješila u vezi s venecijanskim gondolijerom. Ali, nakon nekog vremena vratili su se jedno drugome. Premda je Detmar bio svjestan zdravstvenih problema svoje žene, jer je posljednjih godina tijekom njezinih depresija i borbe s rakom bio stalno uz nju, ipak ga je njezina smrt potpuno zatekla.

– Znam da će se moj život nastaviti, ali ne znam kako ću živjeti bez drame na koju me je Issy naviknula – rekao je neutješni udovac, uz kojeg su na Isabellinom ispraćaju, u katedrali u blizini njihove ladanjske kuće, bili mnogi prijatelji iz svijeta mode. Bili su tu modeli Sophie Dahl i Erin O’Connor, modni dizajneri Alexander McQueen i Jasper Conran te mnoge modne urednice koje svoju karijeru zahvaljuju činjenici da je Isabella Blow prepoznala njihov talent te ih nesebično promicala u poslu. Govor je pred lijesom održao njezin veliki prijatelj, glumac Rupert Everett. On je okupljenima rekao da Isabella Blow nije nikad nosila ništa drugo osim vrhunske, po mjeri rađene, odjeće te da je on stoga sam spjevao svoj govor. U njemu je poručio Isabelli: “Ti si bila dragocjeni original u svijetu napučenom kopijama”. Isabella je, jasno, pokopana u jednom od svojih omiljenih šešira, a Philip Treacy položio je na lijes jedan od njezinih najmilijih modela: među ljiljanima i bijelim ružama šepirio se crni šeširić s jedrenjakom na vrhu. U njezinu su čast sve žene na sprovodu nosile šešire. Bila je to lijepa gesta, premda nijedna od njih nije ponijela neprispodobiv šešir kakav bi zacijelo u sličnoj prigodi na glavu stavila Isabella. Scena s njezinog sprovoda samo je potvrdila: samo je jedna Isabella Blow.