Britanski glumac, oskarovac Jeremy Irons , koji je kao kustos Zaklade Katrin Cartlidge za 2012. godinu 14. srpnja iz Budimpešte doputovao na 18. Sarajevo Film Festival, gdje će nagrađenima uručiti nagradu, nakon specijalne projekcije filma “Zemlja smeća” (Trashed) redateljice Candide Brady, čiji je narator, protagonist i producent, u kinu Meeting Point odgovarao je na pitanja gledatelja.
Kako ste došli do teme ovog filma – globalnog problema zbrinjavanja otpada i njegovim štetnim utjecajima na okoliš i zdravlje ljudi? – Redateljica Candide Brady, moja prijateljica, i ja isprva smo željeli snimiti dokumentarac o Romima, ali ga nitko nije želio financijski poduprijeti. Stoga smo bili prisiljeni pronaći novu temu i u razgovoru smo shvatili da postoji problem koji nas sve podjednako tišti i ugrožava, iako toga svi još nismo podjednako svjesni. Što sam više učio o otpadu, načinima njegova odlaganja, spaljivanja ili, jednostavno, bacanja u prirodu, bio sam sve užasnutiji stravičnim činjenicama koje su izlazile na vidjelo, a o kojima se u javnosti i medijima još dovoljno ne govori. Ukoliko ubrzo radikalno ne promijenimo naše navike i ponašanje završit ćemo poput žabe koju su ubacili u hladnu vodu i zagrijavali je dok žaba nije bila kuhana, a da to ona nije niti primjetila.
Je li situacija doista toliko tragična? – Da. Svjetski kontinenti, rijeke i mora zatrpani su smećem, plastika i vrlo opasni nusprodukti njezina sagorijevanja pristuni su u lancu prehrane, te se gomilaju u našim tijelima i bitno utječu na naše zdravlje i sposobnost reprodukcije. Nesreća je što te činjenice, koje su svima vidljive golim okom, zasad ne možemo dokumentirati na znanstveno prihvatljiv način, koji bi političare natjerao da promijene zakone ili donesu nove. No, sreća je što nam je, čini se, još uvijek ostalo dovoljno vremena da umjesto odlaganja i spaljivanja otpada pribjegnemo drugim načinima rješavanja tog problema.
Kojim? – Svatko od nas, tzv. potrošača, u svojim rukama ima najjače oružje. Svatko od nas ima odgovornost i slobodu izbora i uvijek može reći NE. Ne – plastičnim vrećicama, ne – kupovini stvari koje nam uopće nisu potrebne, ne – hrani za koju ne znamo gdje je i kako proizvedena i za koju se utroši više energije i novca da se iz drugog dijela svijeta dopremi na naš stol, nego što je potrebno za njezinu proizvodnju… Osim toga, lokalne zajednice, koje su poput grada San Francisca u Sjedinjenim Državama zakonski regulirali recikliranje otpada, smanjili su proizvodnju smeća za tri četvrtine i pritom otvorili tisuće novih radnih mjesta.
Kako ste vi osobno pridonijeli rješavanju problema? – Producirao sam ovaj dokumentarac, koji će vjerujem pridonijeti razvoju svijesti o tom problemu. Osim toga, osvijestio sam vlastito ponašanje i navike, pa više u supermarket ne idem bez platnene torbe ili košare, ne kupujem stvari koje mi nisu stvarno potrebne i nastojim reciklirati što više otpada iz svog domaćinstva, da ne završi u smeću.
Smatrate li da je svjetska ekonomska kriza pridonijela osvještavanju tog problema? – Da. Do 2008. smo se ponašali poput pijanih bogataša, bezumno trošeći više nego što zarađujemo i mnogo više nego što nam je to uistinu potrebno. Svjestan sam da pripadam generaciji koja je vjerojatno najlagodnije i najbezbrižnije provela svoj vijek na našoj prelijepoj planeti. No, tako dalje više ne ide, sada je vrijeme za promjenu, ukoliko želimo osigurati budućnost našoj djeci i unucima.
Kruno Petrinović