Kad bih barem mogla plakati

Ulazna vrata doma obitelji Dvornik na splitskim Skalicama cijeli su dan odškrinuta jer mnogi Splićani i dalje dolaze izraziti sućut Diani Dvornik zbog gubitka sina. Neki su zbunjeni i ne znaju što bi joj zapravo rekli, neki ne mogu sakriti iskrenu zabrinutost kako će ta tiha i nenametljiva žena podnijeti toliku bol, neki joj samo žele dati do znanja da su tu ako ih u bilo kojem trenutku zatreba. Ali svi se pitaju odakle joj snaga da sve to izdrži.

Jer obitelj koju je držala na okupu nije joj se raspala, nego je više nema. Prije šest mjeseci otišao je zauvijek njezin sup­rug, legendarni glumac Boris Dvornik, a 7. rujna ostala je i bez sina Dine Dvornika koji je preminuo u dobi od 44 godine. No, ona se drži kao stijena. Ne plače, ne jadikuje, ne traži pomoć jer zna da se sa svojom sudbinom mora nositi sama. Sjedi u svom stanu i prebire po uspomenama. Počela je to činiti još prije šest mjeseci, a otprije desetak dana pušta da staru ranu, koja još nije zacijelila, nagriza nova bol.

Gubitak supruga teško se podnosi, ali gubitak djeteta nešto je najbolnije što jedna žena može osjetiti. Stoga su se njeni najbliži pribojavali da je ne izda srce. No, ta 64-godišnja žena pokazala je nadljudsku snagu. Stisnutih usnica, ne ispustivši ni glasa, najprije se oprostila od supruga, a potom i od sina. Njezino lice nije odavalo emocije ni kad su prijatelji Dine Dvornika zaplesali na oproštaju od njega na zagrebačkom Kre­ma­toriju. Pribrano, gotovo smireno, primala je i sućut tisuća poklonika glazbe njezina sina. Samo oni koji su je bolje pogledali, vidjeli su da joj je lice vidljivo mršavije. To nije mogla sakriti.

Naš razgovor u polumraku dnevne sobe, u kojoj se još do prije pola godine često okupljala cijela obitelj, gotovo svakih petnaestak minuta prekidao je dolazak novih posjetitelja. Sa svima njima Diana Dvornik strpljivo bi izmijenila nekoliko rečenica, tužno ponavljajući – nema više pola Dvornikovih. U samo šest mjeseci izgubili ste supruga i sina. Kako se uspijevate nositi s tolikom boli? – Borisova smrt za mene je bila veliki šok i još se od nje nisam oporavila. A Dinova me potpuno dotukla. Nijedan roditelj ne bi smio osjetiti tu patnju i bol. No, smrt vam ne ostavlja izbora. Jednostavno je morate prihvatiti ili ćete svisnuti od tuge. Ma što god uradila i koliko god suza prolila, Boris i Dino se neće vratiti. Danju još nekako i funkcioniram, jer je uvijek netko sa mnom, susjeda, prijateljica, rodbina… Ali noći su strašne. Ne mogu spavati i samo razmišljam zašto se sve to moralo dogoditi.

Je li vam bilo teško gledati kako neki na Dinovom sprovodu čak i plešu? – To je bila želja moga sina i ja sam je ispoštovala. Jednako kao što sam Borisa ispratila na tradicionalan način, kako sam sigurna da bi on želio. Premda se na Dinovom ispraćaju plesalo i pjevalo, bio je to veoma tužan sprovod. Osjetila sam oko sebe mnogo iskrene boli i to mi je velika utjeha. Uvjerila sam se koliko je moj Dino bio voljen i cijenjen, a on je cijeli svoj život samo tome težio. Kad ste se zadnji put vidjeli s Dinom? – Dva dana prije no što je zauvijek otišao. Dino i Danijela bili su kod mene u Splitu. Došli su zbog njegova koncerta koji je trebao održati u Splitu potkraj prošlog tjedna. Cijeli smo dan proveli zajedno u kući. Zajedno smo ručali, popili kavu, malo gledali televiziju. Dino je samo nakratko otišao k svom prijatelju i vjenčanom kumu, Mladenu Smajiću, igrati playstation. Kakav vam se tada učinio? – Prvi put nakon očeve smrti, s kojom se teško nosio, bio je baš raspoložen. Tog me dana poljubio sigurno deset puta. Nije mogao sakriti koliko je sretan i uzbuđen zbog novog albuma. Kad su kasno poslijepodne on i Danijela krenuli u Zagreb, pomislila sam se kako se konačno počeo miriti s činjenicom da Borisa nema. Sutradan na večer, dakle, večer prije njegove smrti, ponovno smo razgovarali, telefonom. I tada je sa mnom pričao veselo. Tražio je da mu Dean na CD prebaci sve filmove i serije u kojima je Boris glumio. Znam da je Danijela rekla da je umro nesretan i tužan, ali meni u ušima još odzvanja njegov smijeh od te večeri. Jeste li proteklih mjeseci osjetili nešto slično, imali nekakav loš predosjećaj? – Moja majka, koju je Dino odmila zvao Nana, ima šesto čulo. Kad su se ovo ljeto vidjeli na Braču, rekla je Dinu da izgleda poput Isusa. On se malo i naljutio, mi­sleći da aludira na njegovu mršavost. Smetalo ga je kad bi mu netko rekao da je premršav jer bi to odmah povezivao s bolešću. Iako kao dijete nije bio boležljiv, čak nije prebolio ni uobičajene dječje bolesti, pomalo je bio hipohondar. No, kad se smirio, došao je do nje i rekao joj kako zna da Bog uistinu postoji. Što je bilo vrlo neobično jer Dino nije prakticirao vjeru unatoč tome što je odgojen u tom duhu. Toga sam se najprije sjetila kad se sve ovo dogodilo, premda sa svojom mamom o tome nisam pričala. Čije su vas riječi utjehe posebno dirnule? – Primila sam stotine telegrama sućuti. Kao i kad je Boris umro. Od običnih ljudi do premijera Ive Sanadera. Došli su me tješiti svi moji susjedi, prijatelji, Dinovi kolege. No, najviše me dirnulo Elli­no pismo tati. Neću zaboraviti ni pismo utjehe koje mi je Tereza Kesovija poslala nakon Borisove sahrane.

Kako vam prolaze dani posljednjih mjeseci? – Od Borisove smrti ništa više nije isto. Nemam volju ni za što. Prije sam se voljela šetati, a sada se tek spustim do obližnje tržnice. Više i ne kuham, premda sam dobra kuharica. Dok je Boris bio živ, nije bilo dana da naša kuhinja nije mirisala po domaćoj spizi. Susjeda Mirjana se brine da pojedem nešto kuhano. Većinu vremena jednostavno sjedim za stolom i prisjećam se dragih uspomena. Gotovo puna dva mjeseca spavala sam na kauču u dnevnoj sobi jer je Boris umro u našem bračnom krevetu.

Na što prvo pomislite kad sad razmišljate o Dinu? – Kako nas je nasmijavao. Od svega je pravio predstavu. Dok je bio mali, kad bi, primjerice, morao ići u dućan, bacio bi se pred mene na koljena, sklopio ruke i molio da mu dam točno novaca. Znao je da neće moći odoljeti, a da ostatak ne potroši na bombone ili žvakaće, što je mene ljutilo. Najsmješniji mi je bio kad bi dizao hlače do ispod pazuha. Iz nogavica bi mu izvirivale dvije tanke nožice zbog kojih smo mu dali nadimak “fakir”. Osim toga, oduvijek je bio je jako umiljat. Mene je cijeli život zvao mamice, a oca pape. I nikad nije došao ili otišao da me nije poljubio. A uvijek je govorio da njega može istinski nasmijati samo brat Dean. Kako gledate na to što je urna s Dininovim ostacima ostala u Zagrebu pa mu nećete moći na grob odnijeti cvijeće kad to poželite? – Zadnjih dvadeset godina u Zagrebu je bio Dinov dom. Uostalom ondje su njegova supruga i kći. Danijeli mnogo znači da je blizu nje, kao što i meni pomaže da Borisu mogu otići na grob svakih petnaest dana. Kad se osvrnete na protekle godine, koje vam je razdoblje u životu bilo najsretnije? – Kad su mi djeca bila mala. Znate kako se ono kaže – mala djeca, mala briga, velika djeca, velika briga. Boris je u to vrijeme mnogo snimao i zbog toga je bio jako sretan. U nekim trenucima mi se činilo da našoj sre­ći nema kraja. Bili smo mladi, zaljubljeni, imali dvojicu prekrasnih sinova… Što smo još mogli poželje­ti.?! Zbog toga bi veoma voljela da taj Borisov serijal za­živi. U spomen na njega i moga sina. To je jedino što u ovom trenutku još želim.

Dolores Tolić

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 715 ili se pretplatite na PDF izdanje.