U mom selu Plaščici, nedaleko od Brinja, svi su tradicionalno bili mineri. Tim se zanimanjem nitko drugi nije htio baviti osim Ličana koji su bili dovoljno hrabri i ludi. Prije, kad bi se u našem kraju rodilo muško dijete, znalo se čime će se baviti. Tako je bilo i u mojoj obitelji: djed mi je radio kao miner u Parizu, probijao je tunele metroa u kojima ja ponekad sviram, a moj otac Vlade umirovljeni je miner Hidroelektre. I ja sam miner, samo što se ja probijam na drugačiji način – u šali kaže 40-godišnji pisac Damir Karakaš. Iako nije postao isto što i njegovi otac i djed, iskusio je razna zanimanja: bio je pastir, dostavljač, novinar crne kronike, karikaturist i ulični svirač. Široj javnosti postao je poznat upravo zahvaljujući svojoj harmonici na kojoj je u Parizu, u kojem je živio posljednjih šest godina, svirao ličke pjesme. Usporedno sa svirkom, Karakaš je i pisao i u domovini objavljivao knjige – putopis "Bosanci su dobri ljudi" (1999.), romane "Kombetari" (2000.) i "Kako sam ušao u Europu" (2004.), a prije dva mjeseca izišla mu je zbirka priča "Eskimi", čije je prvo izdanje već rasprodano. Knjiga je dobila odlične kritike pa ju je glumac Danko Ljuština odlučio postaviti u kazalištu. A zagrebački redatelj Dalibor Matanić upravo dovršava film na temelju hvaljene Karakaševe zbirke priča "Kino Lika", objavljene 2001.
Zbog svega toga se nedavno odlučio na nekoliko mjeseci vratiti u Hrvatsku. S djevojkom Tihanom je početkom ljeta unajmio stan u Splitu, gradu u kojem živi i njegova kći iz prvog braka, 13-godišnja Petra.
– Tihana vodi plesne radionice, a ja čekam nastavak snimanja "Kino Lika". Pišem novu knjigu, slušam Leonarda Cohena, brinem se o mačku Joeu, kojeg sam našao na cesti, i kupam se – kaže pisac, koji je kao i većina djece iz svog sela, proplivao poprilično kasno: u 33. godini!
Kad ga Matanić nazove, Karakaš će natrag na set, u ličko mjesto Gornje Kosinje. Svoju ulogu harmonikaša već je odradio, no mora biti na snimanju kako bi kontrolirao govore li glumci pravilno "lički". Mnoge čudi što se "Kino Lika" ne snima u Plaščici, gdje mu još žive roditelji, i pitaju se zamjeraju li mu to seljani.
– U mom selu svi su izgradili nove kuće koje nemaju veze s Likom, pa je Matanić procijenio da Gornje Kosinje izgleda autentičnije. A i briga moje seljane za film. Zabrinuli bi se jedino da ih netko pokuša smuljati oko međe. Taj bi lako mogao dobiti sjekiru u leđa – šali se pisac, koji uvijek ističe svoje seljačko podrijetlo. Roditelji Vlade i Marija su poljoprivrednici, dok se njegova starija sestra Željka udala i preselila u Dugo Selo pokraj Zagreba, gdje radi kao prodavačica u trgovini.
Damir Karakaš živio je na selu do 14. godine, zbog čega je katkad bio nezadovoljan – kad bi trčao kilometarski maraton do osnovne škole – ali je, kaže, naučio i nekoliko korisnih stvari. Primjerice, kako kola puna drva ili sijena, koja vuku volovi, vratiti u "rikverc". Od pastira je naučio svirati harmoniku, zahvaljujući kojoj je zaradio prvi novac svirajući na seoskim svadbama. Iz Plaščice je najprije otišao u Senj, u gimnaziju, a nakon dvije godine preselio se u Poljoprivrednu školu u Zagreb. Kao srednjoškolac je rezbario kipove od drveta i puno crtao: sa 16 godina objavljivao je karikature u najtiražnijim novinama u Jugoslaviji, primjerice, u zagrebačkim Sportskim novostima i u beogradskom Ježu. Iako su njegovi prijatelji mislili da će upisati Likovnu akademiju, nepredvidivi Karakaš završio je na – Agronomskom fakultetu.
– Dogurao sam do druge godine. Onda mi se više nije dalo pa sam upisao pravo i 1993. diplomirao te postao -upravni pravnik. Studirao sam i novinarstvo, a muvao sam se i po filozofiji i povijesti umjetnosti – nabraja pisac. Tijekom studija živio je kao ilegalac u zagrebačkom studentskom domu "Moša Pijade", kojim se pronijela legenda da Karakaš uvijek spava u cipelama, kako bi na vrijeme mogao pobjeći ako netko krene provjeravati studente po sobama. Jedne mu je večeri u sobu banuo upravitelj doma. Čuo je njegove korake pred vratima pa se sakrio u ormar, no upravitelj ga je otvorio i sasvim mirno ga pozdravio s "dobra večer, druže Karakaš".
Sam i na rubu gladi
Da će biti pisac, prvi mu je "prorekao" jedan urednik u Večernjem listu, u čijoj je gradskoj rubrici počeo raditi početkom devedesetih. Naime, dok su ostali novinari pisali onako kako se od njih zahtijevalo, Karakaš je imao vlastiti stil, zbog kojeg mu je urednik prigovarao, tvrdeći da treba biti pisac, a ne novinar. U to se vrijeme, 1993., i oženio te se sa suprugom iz Zagreba preselio u Split. Ondje se, također, zaposlio u novinama: ovaj put ga je dopala crna kronika, a kao dragovoljac Domovinskog rata okušao se i u ratnom reporterstvu. Bilo je to vrijeme kad je napokon počeo dobro zarađivati, zahvaljujući čemu je supruzi i djetetu mogao priuštiti "pristojan" građanski život, no unatoč tome, brak mu se 1997. raspao.
Nakon razvoda, kaže, bilo je poprilično loše: ostao je sam, u podstanarskoj sobici, i na rubu gladi. Izdao je knjigu putopisa "Bosanci su dobri ljudi", koja je dobila dobre kritike, no to mu nije popravilo budžet. Sve se promijenilo kad je 2001. upoznao Tihanu, svoju današnju djevojku, zbog koje se preselio u Francusku. Ondje je počeo zarađivati svirajući harmoniku na ulici. Prvo su živjeli u Bordeauxu, a posljednje četiri godine bili su u Parizu. Tihana je doktorirala molekularnu biologiju, smjer imunologija, na uglednom francuskom institutu Pasteur, a onda odlučila odustati od znanstvene karijere i posvetiti se plesu.
– Hrabra je i to volim kod nje. Upoznali smo se u Splitu, na festivalu plesa koji je ona organizirala. Djelovala je na mene nekako smirujuće i to mi se svidjelo – otkriva pisac, koji će se najesen sa svojom dragom vratiti u Pariz. Ondje, u 15. arondismanu, imaju unajmljeni stančić od 35 četvornih metara koji plaćaju, kaže Karakaš, 800 eura mjesečno. Planira li se ikad vratiti živjeti u svoje selo Plaščicu?
– Znate kako ide ona pjesma Bijelog dugmeta: nikad se neću vratit u svoj rodni kraj… Sad doista tako mislim, a što će sa mnom biti u budućnosti, to ne može znati ni najbolja gatara.
Jasmina Rodić