Kako sam ubio Hitlera

Petnaest godina nakon što je s filmom “Pakleni šund” osvojio svijet, američki redatelj Quentin Tarantino (46) ponovno leži na lovorikama. Njegovi “Nemilosrdni gadovi” samo su u prvom vikendu prikazivanja u američkim kinima zaradili 37 milijuna dolara, više od svakog njegovog filma dosad, a i kritičari ga hvale. To i ne čudi jer Tarantino se držao provjerenog recepta: intrigantna priča (o američkim vojnicima Židovima, koji sredinom Drugog svjetskog rata dolaze u Francusku ubijati njemačke vojnike), najveća holivudska zvijezda u glavnoj ulozi (Brad Pitt) i provokativna reklamna kampanja (u kojoj su svi glavni glumci predstavljeni kao – gadovi). U Hrvatskoj je kampanja dosta diskretna, no gledatelji ipak jedva čekaju 3. rujna i premijeru filma u našim kinima.

Čak 188 centimetara visoki i na prvi pogled nespretni Tarantino, koji je na glasu kao najveći brbljavac u Hollywoodu, izgleda nekako sramežljivo. Njegov blagi glas još pojačava taj dojam, no kad počne govoriti o filmovima, svojoj najvećoj strasti, iz njega krene energija koja se osjeća i u njegovim djelima. Upravo ta energija, uz golemo znanje o filmu, omogućila mu je da od anonimnog djelatnika u lokalnoj videoteci postane jedan od najvećih suvremenih redatelja.

S obzirom na to da ste “Nemilosrdne gadove” počeli snimati potkraj prošle godine, a već u svibnju ih prikazali u Cannesu, imate li osjećaj da ste radili pod pritiskom? – Vjerujte mi, snimali smo pod velikim pritiskom. Nadam se, a to vi morate procijeniti, da film zbog toga nije izgubio na kvaliteti. Više ne bih volio snimati takvom brzinom, no istina je da najbolje radim kad imam zadani rok. Kad radim pod pritiskom, nemam vremena preispitivati svoje odluke.

Mnogi su uspoređivali “Nemilosrdne gadove” s filmom “Dvanaest žigosanih”: vidite li vi sličnosti između ta dva filma? – Istina, razmišljajući o “Dvanaest žigosanih” došao sam na ideju za “Nemilosrdne gadove”. No, tako je uvijek kod mene, dobijem inspiraciju na jednom mjestu, a napravim nešto potpuno drugačije. Koliko god volim žanrovske filmove, ne mogu biti sputan tim okovima pa tijekom pisanja scenarija uvijek odem svojim putem. Kad sam, na primjer, počinjao raditi “Pse iz rezervoara”, razmišljao sam o temi pljačke: na kraju sam to doista i snimio, samo što u filmu ne vidite pljačku.

Smetaju li vam kritike da ste u filmu iskrivili povijest? – Kad pišem scenarij, svoje likove zamišljam kao putnike na cesti prepunoj raskrižja – što im otvara brojne mogućnosti. Isti pristup ima i većina drugih scenarista, samo što oni svojim likovima stavljaju barikade na sporedne ceste, usmjeravajući ih prema očekivanom kraju. Uvijek sam bio protiv takvih barikada, no u “Nemilosrdnim gadovima” imao sam jednu nepremostivu – povijest. Scenarij sam počeo pisati tako da poštujem povijesne činjenice, ali u jednom trenutku sam shvatio da to ne trebam raditi. Moji likovi su izmišljeni, dakle, ništa me ne obvezuje da pratim povijesne knjige. Jedinu obvezu imam prema svojim likovima.

Jeste li sretni što ste, za razliku od Toma Cruisea u “Operaciji Valkira”, uspjeli ubiti Hitlera? – Dolazeći u Cannes, upoznao sam Paulu Wagner, najbližu suradnicu Toma Cruisea, koja mi je nakon projekcije rekla da je ljubomorna na mene jer smo uspjeli ubiti Hitlera. Ne znam, možda će se za dvadesetak godina “Operacija Valkira” i “Nemilosrdni gadovi” prikazivati kao dvostruki program u kinima.

Kako ste odabrali Brada Pitta za glavnu ulogu? – Nisam odmah pomišljao na Brada za ulogu poručnika Alda, no kako sam razvijao scenarij, palo mi je na pamet da bi on, možda, bio dobar u toj ulozi. Nekoliko dana kasnije shvatio sam da bi on doista bio dobar izbor, a završivši scenarij, znao sam da će biti odličan. Postojao je samo jedan problem – kako dobiti Brada Pitta da glumi u mojem filmu. Nasreću, i njemu se svidjela ideja pa ga nisam morao dugo nagovarati. Sada znam da bez njega to ne bi bio isti film. On je odličan glumac, a ako obratite pažnju, vidjet ćete da u “Gadovima” ne glumi toliko izrazom lica i pokretima tijela, koliko glasom i načinom govora. To mogu samo najbolji.

Je li istina da ste ga morali napiti kako bi pristao na ulogu? – Ne bih rekao da je samo zbog toga pristao, ali istina je smo te večeri, kad je odlučio glumiti u “Gadovima”, popili nekoliko butelja crnog vina. Bila je to zabavna noć. Kako odgovarate kritičarima koji tvrde da kopirate Sergia Leonea? – Sergio Leone je moj omiljeni redatelj, a “Dobar, loš i zao” mi je najdraži film. No, ne mislim da ga kopiram, svaki od nas ima svoj stil. Možda je to razlog zašto dosad nisam snimio vestern, ali ionako nikada ne bih mogao snimiti špageti-vesterne. Nemam ja taj osjećaj ni talijansku krv.

Kako biste opisali svoj stil? – Teško će kokoš opisati kakva je juha. O tome bi trebali drugi govoriti, jer ja ne razmišljam o svom stilu dok stvaram. Jedino želim ispričati dobru priču. I nasmijati vas situacijama koje vas inače ne nasmijavaju.

Kako to da kao samoproglašeni pobornik trash-filmova, ne snimate scene seksa? – Ne brinite, bit će i toga. Samo se morate malo strpjeti.

Zašto vaši filmovi uvijek imaju dvije riječi u naslovu? – Nikad o tome nisam razmišljao. Kada biram naslov za film, ne gledam kako će izgledati na posteru, već odgovara li duhu filma. Da nisam mogao iskoristiti naslov “Nemilosrdni gadovi”, film bi se najvjerojatnije zvao “Bilo jednom u nacistički okupiranoj Francuskoj”

Jeste li u Berlinu, dok ste snimali “Nemilosrdne gadove”, uspjeli otići u klub Tarantino’s, koji je u potpunosti posvećen vama? – Nisam ni znao da taj klub postoji dok nisam došao u Berlin. Jedne večeri cijela se ekipa odlučila opustiti i netko je predložio da odemo u Tarantino’s. Moram priznati da me oduševio: na ekranima prikazuju moje filmove, iz zvučnika trešti glazba koju sam odabrao za svoje projekte, a interijer je dizajniran baš po mojem ukusu. I vlasnik je super. Iako smo došli nenajavljeni, ponašao se kao da nas je očekivao i samo je mirno rekao: “Dobrodošao u svoj klub”.

Josip Jurčić