– Molim vašu vozačku dozvolu, vaše identifikacijske isprave i prometnu dozvolu za vaše vozilo, gospodine.
Kopam po prenapučenoj torbici, negdje na dvjesto kilometara od New Yorka, na putu od Toronta, u Dodge Caravanu do vrha ispunjenim Vagabundo bandom.
– Što je ovo?- pita me uniformirana dama s šerifskom značkom, gledajući po prvi put u svojoj policijskoj karijeri hrvatsku internacionalnu vozačku dozvolu.
– …pa dozvola..
– Ugasite motor i pričekajte u vozilu, gospodine.
U retrovizoru gledam policijski automobil s upaljenim rotacijskim svjetlima, znam da sam vozio brže od dozvoljenih 65 milja na sat, to je cca 110 km/h, davež za autocestu na kojoj smo već pet sati. Bila je nizbrdica, sunce je uzrokom već trećeg goda znoja pod pazuhom moje putne majice, a teme za putne razgovore su se pretvorile u neobjavljive doskočice u desetercu. Nismo u strahu od zakona pa padaju oklade kakvu će nam kaznu odrezati čuvarica američkih drumova. I upravo smo bili došli do prijedloga o osnivanju memorijalnog nogometnog turnira u znak sjećanja na moju vozačku dozvolu, kad se u naše živote vratila pristala policajka. Ima nešto seksi u njenom izgledu… ali to nisu lisice.
– Gledajte gospodine, ovaj dokument nema pravnu važnost u državi New York – blefira plavuša skrivajući pogled iza naočala koje nam nisu pokrovitelj, pa im nećemo navesti ime nego samo prezime (popularni hrvatski kantautor – „Morska vila“) – ja ne znam na osnovu čega su vam rentali vozilo u Kanadi, ali vam ovo ovdje ne važi.
– Gospođo, to je internacio..
– …ako i jest vozačka, nije letačka – prekida ona moj papagajski blues – vozili ste 81 milju na sat, a tu je ograničenje od 65, za takav prekršaj se oduzima dozvola, vozilo se odvozi i naplaćuje se kazna u visini od 750 dolara.
-…do-do-dolara…?
– Yes, sir.
-…- dramska pauza koje se ne bi postidjeli ni apsolventi Akademije za dramske umjetnosti. Zatim duboki udah koji naglašava financijsku težinu situacije i čvrst pogled u njene oči o kojima neću ništa saznati jer me iz odraza njenih naočala gleda vlastito lice s preglumljenim izrazom lisca uhvaćenog u kokošinjcu.
– U pravu ste, sorry… – prihvaćam krivicu i spuštam pogled da se ne bi nasmijao svojoj grimasi koja bi trebala značiti: popraviću se, neću više nikada, ošišaću se.. sve samo ne In God We Trust 750 puta na zelenoj novčanici.
-…prema tome, smanjite brzinu, jer biste putem mogli naići na nekog manje dobro raspoloženog kolegu, all right..? – nismo se prevarili, to je prava dama, galantno nas pušta da odemo. Ako se sretnemo u manje formalnoj situaciji…dobrodošla u Split, Kroejša…
U New York ulazimo kroz vrata za poslugu. Predgrađe Velike Jabuke besramno pokazuje cijevi, kanale, žice, spremišta i sve drugo što je potrebno toj višemilijunskoj zvijeri, a što ne možete naći na razglednicama. Pogodili smo tzv. rush hour, prometnu špicu u kojoj smo do Manhattana trebali dva sata mic po mic vožnje. Ali je vrijedilo!
Gospodin Zoran Zelić je jedan od naših domaćina. Znamo se iz doba prvih, drugih i trećih bandova; jer osamdesete su bile godine… svirao je u „Vrijeme Nježnosti“ sa Stivijem. U New Yorku je već 12 godina, arhitekt je, bavi se i designom. Radostan susret, pravac njegov stan na Saint Marks street. U želji da stignemo doživjeti ako ne Seks, a ono bar Grad, stigli smo dva dana prije koncerta. Odmah smo na ulici, ne smeta nam ni kiša s oceana ni hladan vjetar po avenijama, ovdje se ne spava. Zoran nas vodi po svom dijelu Manhattana, to je najbliže našem pojmu gradova: gusto naseljeno i frekventno mjesto s nevjerojatnom ponudom sadržaja. Trgovine, klubovi, kafići – sve šareno, ljudi svih rasa, jezika i podneblja…čudo i miks tisuća stvari koje poznaješ i milijuna koje prvi put vidiš. Grad izazova, epicentar mogućnosti, mjesto za mjeru svih materijalnih postignuća. If I can make it there, I¨ll make it anywhere, štono pjevaše Sinatra. Obilazak klubova u blizini, tura od tri, četiri sata pa duga priča pred laku noć.
Jutro sunčano, dižemo se i tumaramo uzduž i poprijeko tj avenijama i ulicama. Futuristički Times Square, Empire State Building, šetnja Central Parkom, hipijana Washington Squarea, Broadway…Popodne smo gosti Hrvatskog Konzulata, srećemo se sa starim znancem gospodinom generalnim konzulom Petrom Ljubičićem s kojim smo se upoznali još u Australiji u Sydneyu prije nekoliko godina. Tu je i Ljiljana Vinković, konzul prvog razreda, Petra i Jasmin, pijemo kavu i sokove. Ekipa je u stalnom stanju povišene radne temperature; ovdje je brzina zaista vrlina. Za danas je bilo dosta, sutra je nastup, a rekli smo da ćemo od ovog tjedna u profesionalce pa vaja poć leć.
Šetali, kupovali, šalili se… Tonska proba, problemi s opremom, fali jedno gitarsko pojačalo – riješeno zahvaljujući, opet hvala, Zeliću.
Koncert u Hrvatskom Kulturnom Centru, u publici je i ministar Čobanković. U ponoć je gitaristi Stiviju rođendan pa mu cijela dvorana pjeva „Happy Birthday“. Taksijima u san, sutra vozimo za Harrisburg, par stotina kilometara. Prije odlaska vozimo u Sinatrin rodni Hoboken, s druge strane rijeke Hudson, da vidimo Manhattan iz profila. Dva su oka malo za New York, fotke i obećanja o ponovnom dolasku.
Za Gloriju, u ulozi crvića pobjeglog iz Velike Jabuke, Goran Karan
Pročitajte više: AMERIČKI DNEVNIK 2. DIO: Zarobljeni u najvišem tornju na svijetu AMERIČKI DNEVNIK 1. DIO: Ipak – happy end