Kameni dvori na vrhu Hvara

Usred divljine, okruženi gustom, na mjestima neprohodnom makijom, česminama, borovima i agavama te metar visokim suhozidima, daleko od naselja i asfaltiranih cesta, na jednom od vrhova u središnjem dijelu otoka Hvara skrili su se Dvori svetog Jurja. Tri luksuzno opremljene kamene kuće s bazenom i vanjskom saunom okružuje 30 tisuća četvornih metara njegovanog vrta.

Osim mirisa cvijeća koje su posadili vlasnici, Veljko (49) i Olga Drinković (37), odasvud dopiru opojni mirisi kadulje, lovora, origana, ružmarina… Na posjedu koji se nalazi na kraju uskog i gotovo kilometar dugog puta, posutog šljunkom, carstvo tišine narušava tek zujanje pčela ili zvuk džipa kojim vlasnici i njihovi sinovi, Ivo (15) i Jurica (17) iz Jelse stižu u svoj drugi dom. A ondje ih čeka prekrasan pogled na južni Jadran – beskrajno more kojim između otoka Šćedra i Korčule svako malo prolaze veliki putnički brodovi, jahte i jedrilice koji s 350 metara nadmorske visine, na kojoj su Dvori, izgledaju poput dječjih igračaka.

Interijer u četiri prostrane dvokrevetne sobe s kupaonicama, te kuhinji, blagovaonici i boravku opremljen je u rustikalnom stilu, a plivanje u jedanaest metara dugom i šest metara širokom infinity bazenu neponovljiv je doživljaj: kako se voda prelijeva preko ruba, plivaču se čini da će, premda se nalazi na 350 metara nadmorske visine, zaplivati – direktno u more. A osim bazena, dodatno osvježenje pruža i neobičan vanjski tuš s toplom i hladnom vodom – cijevi su “skrivene” u drvenim gredama ukopanima u zemlju pa su domaćina, koji ih je sam izradio, zafrkavali da podiže – srednjovjekovna vješala.

Zahvaljujući podnom grijanju u svim prostorijama, golemoj cisterni za vodu te obnovljivim izvorima energije (objekt ima i solarne ploče i agregat te plinske boce pa nema bojazni od nestanka struje ili tople vode), boravak u Dvorima moguć je 365 dana u godini, bez obzira na vremenske (ne)prilike. Niti jedna od prostorija u stambenom dijelu, koji zauzima 400 četvornih metara, nema klima-uređaj jer, objašnjavaju Drinkovići, zbog optimalnih klimatskih uvjeta nisu ni potrebni – ljeti je danju u svakoj prostoriji prohladno, a noću je za spavanje potreban pokrivač. I kad su temperature na Hvaru najviše, ondje je ugodno sjediti na natkrivenoj terasi ili uz bazen jer je temperatura na toj visini uvijek pet-šest stupnjeva niža od one uz obalu.

– Ovo je mjesto posebno u svako godišnje doba. Nijedan turistički kompleks, ma kako lijep i raskošan bio, nema to što pružaju Dvori – luksuz u divljini. Ovdje je moguće doživjeti iskonsku Dalmaciju, ali, uz puni komfor. Sobe su dvokrevetne i osmero ljudi ovdje može uživati u nesvakidašnjem miru i svježem zraku, daleko od buke i gužve – objašnjava Veljko Drinković, dodajući da se do prve plaže, u Zavali, automobilom stiže za desetak minuta, do Jelse za dvadeset, a do najbližeg restorana, onog u Humcu, za pet minuta.

Ljubiteljima šetnje do Humca, pak, treba desetak minuta laganog hoda, a još manje do obližnje Grapčeve špilje, jednog od najstarijih nalazišta iz doba neolita na Mediteranu. Ništa manje zanimljiv nije ni put od Jelse do Dvora. Nakon Pitvi, cesta vodi kroz tunel isklesan u stijeni, dugačak kilometar i pol, koji su potkraj Drugog svjetskog rata probili partizani. Tunel nije osvijetljen, a kako se u njemu ne mogu mimoići dva automobila, prolazak regulira semafor.

Drinkovići su željeli da zaselak nakon obnove izgleda kao i nekad, pa su, tražeći originalne materijale, obišli sva sela na otoku Hvaru.

– Ovakav crijep za krov, karakterističan za nekadašnje otočne kuće, teško je naći jer se više ne proizvodi. Stoga smo ljudima koji su željeli obnoviti krov kupovali nove crjepove, a od njih uzimali ove originalne, stare. U jednom smo selu kupili i gotovo stoljeće star kameni sudoper za kuhinju. Čovjek ga je čuvao iza garaže i planirao ga je baciti – objašnjava Drinković. Škure za prozore i vrata od ariša izradio im je stolar, stari majstor iz Jelse, a starinske okove za škure, vrata i prozore, kakvi se više ne izrađuju, iskovao im je kovač u Splitu.

Podovi su popločani saližom, glatkim, deset centimetara debelim kamenim pločama koje se slažu jedna uz drugu i koje su zaštitili impregnacijom za kamen, kako na podu ne bi ostajale mrlje.

– Većinu ploča donijeli smo iz našeg kluba Vertigo, koji smo dali u najam jer ga više ne stignemo voditi – kaže Veljko Drinković, napominjući da su originalni stari namještaj kojim su opremili zdanje skupljali godinama: neke komade darovali su im prijatelji, a neke su pronašli sami. A dio predmeta u retrostilu, koje nisu uspjeli pronaći ni u dućanima ni u antikvarijatima, Olga Drinković pronašla je preko interneta.

– Čak ni u Italiji nismo mogli pronaći okrugle prekidače i utičnice od porculana, kakve su se nekad koristile. Zahvaljujući internetu, pronašla sam ih u Njemačkoj. Preko interneta sam našla – i kupila – štednjak. Naručili smo ga u talijanskoj tvrtki Restart, iz Firence, koja sve “starinske” predmete izrađuje ručno. Kombinirani plinski štednjak s pećnicom čekali smo šest mjeseci, ali, isplatilo se. Od Restarta smo kupili i slavinu za sudoper, od mjedi, a od mjedi su i kuhinjske vješalice, držači te lusteri iznad stola u blagovaonici. Internet me spasio jer uistinu ne znam kako bih i gdje sve to pronašla. Za neke smo predmete morali izdvojiti pozamašne svote, a za neke, poput tanjura u retrostilu, koje sam pronašla u Ikei, vrlo malo – otkriva Olga Drinković, kojoj su u Dvorima najdraža jutra.

Tada, prije nego li se njezini dečki probude, skuha kavu, zavali se u ležaljku uz rub bazena i, polako je ispijajući, uživa u tišini, mirisu bilja i pogledu na more.

A za prekrasan pogled što se pruža i iz dnevnog boravka zaslužan je domaćin koji je ostaklio dio zida koji gleda prema pučini.

– S te je strane bio mali prozor, no pogled je toliko lijep da smo odlučili proširiti ga. U zid smo, bez okvira, postavili golemo, 400 kilograma teško, staklo. Bilo je prava muka donijeti ga. Automobilom se može samo do ulaza na imanje pa smo ga odatle do kuće, tih stotinjak metara, morali donijeti na rukama. Nosili smo ga nas osmorica, a odmarali smo se svaka dva metra. I kad smo staklo napokon postavili u zid, naš ljubimac pas Fido, koji je naviknuo juriti kroz tu “rupu” u zidu, potrčao je istim putem van i svom se snagom zaletio u staklenu stijenu. Počela je vibrirati, a mi smo čekali da se sruši i raspe u milijun komadića. No, srećom, sve je dobro prošlo, i za Fidu i za staklo – priča Drinković, koji je, kad je riječ o kuhanju, zadužen za pripravljanje ribe i mesa na roštilju, a na raspolaganju ima i krušnu peć.

– Hranu obično ponesemo sa sobom, a ako nešto zaboravimo, telefoniramo u dućan u Jelsi i naručimo da nam dostave što nam treba. Kuhinja je potpuno opremljena pa kuhanje nije nikakav problem. Jedva čekamo da dečkima završi škola pa da u Dvorima možemo biti i preko tjedna. Ambijent je ovdje posve drukčiji. Hvar je prekrasan otok, u našoj Jelsi također je vrlo lijepo, ali ovdje na vrhu, gdje miris lavande dopire sa svih strana, i boje i zalazak sunca nekako su drukčiji, a i zvijezde blistaju jače – kažu Veljko i Olga Drinković.