Kći mi povjerava sve tajne

Pobjednički skok svoje kćeri na Svjetskom atletskom prvenstvu u Berlinu prošli tjedan Venera Vlašić je, kao i uvijek, dočekala sa suzama radosnicama. No, ovaj su se put one na njezinom licu zadržale nešto dulje jer je Blanka zlatnu medalju za preskočenih 204 centimetra posvetila 49-godišnjoj majci uz obrazloženje da je ona stup njihove obitelji.

Svi koji poznaju obitelj naše najbolje atletičarke kažu da je to uistinu tako. Iako je Venera Vlašić, nastavnica tjelesnog odgoja, i sama bila prvakinja bivše države u skijaškom trčanju, kad se 1983. udala za četiri godine starijeg Splićanina Joška Vlašića, nekadašnjeg desetobojca, potpuno se posvetila suprugu i djeci kojih je rodila četvero.

Nakon Blanke, kojoj je 25 godina, na svijet su došli Marin (22), Luka (16) te Nikola (12). Svojoj kćeri, koja je od nje naslijedila prelijepe zelene oči, Venera Vlašić je i najbolja prijateljica s kojom priča o novim ljubavima, ide u shopping, ispija kavicu…

Jeste li znali da će vam Blanka posvetiti medalju? – I za mene je to bilo iznenađenje. Kraj natjecanja sam, kao i uvijek, dočekala šetajući psa oko kuće – pritisak je prevelik da bih mogla mirno sjediti pred televizorom i pratiti kćerine skokove. Kad su mi rodbina i prijatelji rekli za Blankinu “posvetu”, mislila sam da me zezaju, sve dok mi Blanka to nije ponovila na telefon. I ponovno sam zaplakala od sreće.

Gdje ćete držati tu “svoju” medalju? – Sva su Blankina odličja posložena na zidu dvorane u kojoj trenira. Ne znam gdje bismo ih stavili u našem stanu na Žnjanu koji ima nešto manje od 80 metara četvornih.

Zašto nikad ne pratite Blanku na natjecanjima? – Uz nju sam na mitinzima u Zagrebu i Splitu, ove godine sam bila i u Rijeci, a za velika natjecanja sam prenervozna. I veoma praznovjerna. Većinu njezinih skokova prosjedim u našoj kupaonici s rukama na ušima da ne čujem televizor iz sobe – kako sam radila na njezinim prvim pobjedama. A pred odlučujući skok iziđem iz stana. Nastojim ne misliti ni o čemu i samo ponavljam: “Skoči, skoči…”

Prepoznaju li vas na ulici kao mamu Blanke Vlašić? – Sve češće i ponekad mi je zbog toga neugodno. Moji učenici u Osnovnoj školi Brda, gdje radim već 25 godina, poslije svakog natjecanja očekuju Blankine fotografije s potpisom.

Kakva je Blanka bila kao dijete? – Uvijek je morala pobjeđivati. S djecom iz susjedstva mogla je satima igrati Čovječe ne ljuti se – dok bi dobivala. Čim bi počela gubiti, pokupila bi sve svoje igračke i došla kući. S braćom se dobro slagala, osim s Marinom na kojeg je bila ljubomorna jer je između njih samo tri godine razlike. Danas se super slažu: od sve njezine braće, on je najponosniji na njezine medalje.

Jeste li odmah naslutili da će biti iznimno visoka i supertalentirana za sport? – U odnosu na braću bila je prosječna beba: rođena je sa 3900 grama i 54 centimetra dužine. Njih trojica su bili i teži i duži. Čak je i kasnije prohodala (s punih godinu dana), a progovorila s nešto manje od dvije. Da će biti vrlo visoka, shvatila sam tek u ljeto pred polazak u sedmi razred kad se naglo istegla. Kako se zbog toga ne bi pogrbila, nagovorila sam je da upiše tečaj za manekenke.

Koje ste vi imali planove za Blanku? – Nijednom svom djetetu ništa ne namećemo. Luku ne zanima sport, više je kompjutorski tip, Marin je trener juniora Hajduka, a najmlađi Nikola igra nogomet. Blanka je kroz cijelo školovanje bila odlikašica, no kako ju je tata od druge godine često vodio sa sobom na treninge, bilo je prirodno da se počne baviti sportom.

Kao najboljoj prijateljici je li vam se Blanka povjerila i o svom navodno novom dečku? – Naravno da nam je ljubav jedna od tema: roditelji trebaju znati s kim im djeca provode vrijeme. Poznajem sve Blankino društvo. Njezino sam povjerenje stekla i zato što je sigurna da će sve što mi povjeri, ostati između nas dvije.

Dolores Tolić

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. sve o Blanki Vlašić pročitajte u magazinu Gloria br.764 ili se pretplatite na PDF izdanje.