Najživopisnija pojava u glumačkom svijetu – može se reći za Ninu Violić. Na svoje premijere, ali i tuđe, 37-godišnja zagrebačka glumica dolazila je u vjenčanicama, s maskom za ronjenje i dihalicom, u narodnoj nošnji i omiljenim borosanama, a kad bi obula cipele, uglavnom su joj bile prevelike. Njezinoj mašti nije bilo kraja, ali otkad je prije šest godina rodila kćerkicu Rozu, u braku s kolegom Tvrtkom Jurićem, svoje modne igre stavila je u drugi plan.
Danas ova rođena Riječanka najviše voli biti doma, kuhati i gledati filmove. I uživati u svakoj predstavi koju priprema. Nakon nedavne premijere predstave “Zagrebački pentagram” redatelja Paola Magellija, posebno se raduje radu na predstavi “Evita Peron” koji priprema u produkciji Kazališta Bulić, teatra svoje kolegice Senke Bulić. Prošlu jesen snimila je film “Na putu” bosanske redateljice Jasmile Žbanić, a prije mjesec dana završila je, također u Sarajevu, snimanje omnibusa “Neke druge priče” o temi trudnoće, redateljice Ines Tanović. “Zagrebački pentagram” vaša je već treća predstava otkad ste prije godinu dana postali stalnom članicom ZeKaeM-a.
Zašto ste odlučili prestati biti slobodnjak? – Ostala bih to i dalje da je bilo moguće. Nakon kćerina rođenja godinu dana nisam mnogo radila, jer su se kazališta zatvorila za vanjske suradnike. Nekad su glumci više cirkulirali, pa sam i ja radila gotovo u svim hrvatskim kazalištima. Slobodnjacima su sada ostali izvaninstitucionalni projekti koji su super, no u tim malim produkcijama su i mali honorari. Senka Bulić je to odlično napravila sa Scenom Gorica u Velikoj Gorici, čija je ravnateljica: taj teatar nema ansambla već za svaku predstavu redatelj bira glumce koje želi.
Jeste li se, nakon jednogodišnjeg iskustva, možda pokajali što ste ušli u stalan angažman? – Mislim da sam sazrela da imam neki red. Prije mi je pripadnost ansamblu značila neslobodu, a danas mislim drugačije. Naime, ako imam plan rada, znači da se mogu lakše organizirati, imati više slobodnog vremena. Moje vrijeme diktira Roza. Drago mi je da sam u kazalištu u kojem radim s meni dragim kolegama i odličnim redateljima, kao što su Dino Mustapić, Oliver Frljić i Paolo Magelli.
S Magellijem ste radili već nekoliko predstava: je li vam on omiljeni redatelj? – Važno mi je da se barem jednom godišnje nađemo oko jednog projekta. Volim se družiti s Paolom, volim biti blizu njega, slušati ga što priča, kako razmišlja… Od njega uvijek mnogo dobijem, i kao glumica i kao čovjek. S njim me nije strah raditi. Ne zanima me hoće li predstava biti uspješna, jer svaka njegova predstava ionako postane hit tek nakon nekoliko godina.
Koga posebno cijenite u kazališnom svijetu? – Senka Bulić iz Scene Gorica u Velikoj Gorici pokušava napraviti najjače kazalište u zemlji, što je u početku izgledalo zaista nevjerojatno. Drago mi je da sam od početka dio te priče. Glumila sam već u prvoj predstavi “Božićna haljina” 2007., kad je postala ravnateljica Scene Gorica. To je bila dječja predstava u kojoj se uz mene na pozornici igrala i moja, tada četverogodišnja, Roza.
S obzirom na to da ste razvedeni, a majka vam živi u Rijeci, tko vam pomaže oko Roze? – Mnogo mi pomaže bivši suprug s kojim sam danas u super odnosima. Roza je središte našeg života i u svemu se oko nje dogovaramo. Rozi posvećujem mnogo vremena, jer prve tri godine nisam mnogo radila. Ona sada ide u vrtić, ima svoje prijateljice i naše lagano razdvajanje zasigurno će mnogo teže pasti meni nego njoj.
Zbog čega vas se rijetko može vidjeti na televiziji? – Ponajprije, ne volim gledati televiziju. Posljednji put sam je gledala kao srednjoškolka. A kao drugo, kad pripremam neku ulogu, volim eksperimentirali, volim probe, dok je snimanje serijala upravo obrnuto od toga.
Hoćete li, možda, ipak, jednog dana promijeniti mišljenje? – Nikad se ne zna što nosi sutra. Mnogo sam se mijenjala i nadam se da ću se još mijenjati. Promijenila sam se u pristupu prema ljudima: više ne donosim konačne stavove već pri prvom susretu, pokušavam biti otvorena, dati im šansu. Time na neki način dajem šansu i samoj sebi. Volim kada me netko razuvjeri u mojim predrasudama, pogotovo kad o nekome mislim loše.
Koliko vam je u životu važan novac? – Pala mi je sjekira u med otkad primam plaću. Još sam u fazi čuđenja da imam pokaznu kartu – da se ne moram više švercati po tramvajima. Dobijem i božićnicu, imam kreditnu karticu, a mogu i u minus na njoj… Otvorio mi se jedan potpuno novi svijet.
Jeste li ikad vozili auto? – Nisam za to sposobna. Odvozila sam 27 sati u autoškoli i nakon toga odustala, jer sam na zadnjem satu imala manji sudar. Kad sam svom instruktoru vožnje rekla da odustajem, nije me ni u jednom trenutku pokušao spriječiti. Ipak sam, bez dozvole, sjela dva puta u automobile svojih prijatelja i – oba ih puta razbila. Oba auta. Za popravak sam potrošila cijeli honorar koji sam dobila za predstavu “Ospice”. To su, naime, bili auti bez osiguranja. Dok sam pohađala autoškolu, čak sam kupila jednu staru bubu. Ona je sedam godina stajala ispred mog stana u Rijeci, a moja mama ju je palila dva puta godišnje, da vidi radi li još. A kad je 1998. papa Ivan Pavao II. posjetio Rijeku, policija je zbog sigurnosti micala sva vozila pa je pauk odnio i naše. Kad smo čuli da bismo morali platiti 600 kuna, nikad nismo otišli po njega.
Kako najčešće putujete u rodnu Rijeku? – Voze me prijatelji ili rodbina. Mislim da bi u Hrvatskoj trebalo graditi odlične željezničke pruge a ne autoceste. U Španjolskoj sam se vlakom od središta Seville do središta Madrida vozila samo sat i pol. Nadam se da će takvi vlakovi voziti i kod nas – barem onda kad budem bakica s mršavom umjetničkom mirovinom. Hrvatska je idealne veličine za brzu željeznicu kojom bi se se vozio kao gospodin čovjek.
Volite li dolaziti u Rijeku? – Naravno, pa to je grad mojeg djetinjstva. Kad sam bila klinka, u Rijeci je bila jaka scena urbane glazbe. Slušali smo Parafe i Termite, a tada sam vidjela i prve velike predstave Tomaža Pandura i Vite Taufera zbog kojih sam i završila u kazalištu. Obožavali smo ići na koncerte u Ljubljanu, najčešće autostopom.
Kada ste došli u Zagreb? – S 18 godina na studij. Otišla sam na prijamni ispit i na zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti i na akademiju novog plesa u Amsterdamu, no na kraju sam se odlučila za Zagreb. Danas, kad imam kćer, čini mi se da je 18 godina rano i za odlazak od kuće i za odabir životnog poziva.
Kako danas gledate na fazu svog modnog eksperimentiranja? – Nekad sam imala sve vrijeme ovog svijeta da se sprdam sama sa sobom i sa svima oko sebe. Danas me malo štrecne kad se sjetim da me to sve čeka s Rozom. Više nemam vremena za takve stvari, a postoje i praktični razlozi zašto osam odustala. Kad sam Rozu, kao šestomjesečnu bebu, naslonila na kožnu jaknu sa zakovicama, ostao joj je trag zakovice na licu, a kad sam je nosila uz moju haljini od tila, to ju je toliko žuljalo da nije prestajala plakati. Tako su u moj život ušle pamučne majice.
Koliko ste u tom razdoblju razmišljali i birali što ćete odjenuti? – Nisam nikad trošila mnogo vremena na odijevanje. Imala sam užasno mnogo odjeće te sam svaki dan kombinirala nešto drugo. A stavljala sam na sebe svašta – perje, maske, lutke… U trudnoći sam se dosta udebljala pa kad sam rodila, činilo mi se da sam užasno mršava, a zapravo sam imala deset kilograma više nego ranije. Onda sam jednom u novinama vidjela svoju fotografiju i nisam mogla vjerovati svojim očima. Tada sam, u 31. godini, prvi put otišla u dućan kupiti neku normalnu odjeću, iako nisam znala koji broj nosim. Od tada sam već dosta kupila.
Jeste li bacili staru, otkačenu, odjeću? – A, ne, ona je još sa mnom.
Koji vam je danas omiljeni stil? – Veoma volim kreatora Olivera Julara: on me savjetuje gdje da nešto kupim ili mi sam nešto sašije. Volim svašta, a najviše sušačku narodnu nošnju, no više nemam gdje nositi ekstravaganciju. Ujutro vodim Rozu u vrtić, idem na probu, na večer imam predstavu i tako je gotovo svaki dan. No, kada sam lani slavila rođendan, odjenula sam seviljsku narodnu nošnju. Trebao mi je cijeli kovčeg da je donesem iz Španjolske.
Ima li već svoj ukus kćerkica Roza i koliko vi utječete na nju? – Ona je moja čista suprotnost, voli sve ono što ja prezirem, dakle ima ukusa. Ima već svoj stil: sviđaju joj se prirodni materijali i da se boje slažu. Nedavno je od moje prijateljice Jelene Miholjević dobila torbicu sa šljokicama i perjem i odmah mi je rekla: “Mama, to je za tebe”. Koliko vam danas treba vremena da se spremite za izlazak? – Voljela bih da imam četiri sata, ali imam, na žalost, samo četiri minute.
Nosite li trenirke? – Godinama sam proučavala ljude koji hodaju u trenirkama, a posebno su mi “dragi” oni koji nose šminkerske trenirke, koje su, kao, i za izlazak. Mislim da je takva vrsta “udobne odjeće” nešto potpuno neukusno.
Što najviše volite nositi? – Obožavam štikle. Najviše štikli sam kupila na buvljaku, na Hreljiću, i nisam pazila na brojeve. Moja noga je broj 38, a kupovala sam cipele čak i 42. Tako da sam si uništila i noge i kralježnicu.
A što mislite o tenisicama? – Ništa lijepo. Tenisice ne mogu podnijeti, čak niti u torbi. U teretanu nosim ninđa papučice (slične su gimnastičkim papučicama) koje sam si kupila u Japanu: moj trener ne može vjerovati jer su potpuno neadekvatne za vježbanje.
Znači, u teretani tešete dobru liniju? – Mnogo više pričam da vježbam, nego što zaista vježbam. Tek sam nakon 35. rođendana otkrila da ima istine u uzrečici “zdrav duh u zdravom tijelu”. No, o vježbanju sam potpuno prestala pričati nakon što sam pogledala posljednji film braće Cohen “Spaliti nakon čitanja” kojem su tema ljudi koji se pretjerano bave svojim tijelom. Više vježbam kad spremam neku predstavu ili snimam film.
Hranite li se zdravo? – Uglavnom pripravljam ribu, a kad ne stignem do ribarnice, stvarno ne znam što bih kuhala. U Japanu sam si čak kupila skupi set noževa za sashimi – japansko jelo od sirove ribe. Uništila sam poprilično mnogo ribe dok se nisam izvještila u rezanju, što je za to jelo najvažnije. Meso obožavam, ali ga ne znam spremati. Tjesteninu i rižu ne volim i pripremam ih samo ako baš moram.
Volite li kuhati? – Volim, ali imam periode kada mi se ne da. Žao mi je što je Zagreb preskup grad jer bismo Roza i ja češće jele po restoranima.
Jeste li kao dijete lovili ribu? – Ribu volim jesti i čistiti, ali kako se kaže da je žena nesreća na brodu, tako me nitko nije htio voditi u ribolov – čak ni moj barba.
Znači, znate prepoznati svježu ribu? – Potpuno svježu ribu prepoznam odmah. Ponajprije je prepoznam po očima i ljuskama. Škampe ne kupujem ako ne hodaju.
Šalje li vam mama svježu ribu iz Rijeke? – Prezirem bilo kakvo prenošenje ili nošenje hrane na put.
Kako se danas najbolje opuštate? – Volim biti doma i mnogo sam kod kuće. Kupila sam si projektor i kada Roza zaspi, gledam filmove.Volim biti sama, jer sam jedinica i ako svako toliko ne provedem jedan dan sama sa sobom, to mi vrijeme veoma nedostaje. Izlasci su mi postali dosadni. Čak i prije nego sam rodila Rozu, sve se počelo ponavljati – ljudi su se mijenjali, a sve drugo ostalo je isto.
Ines Stipetić