Kralj narodnjaka zaludio jet-set

Kad Halid Bešlić prođe Baščaršijom, kao da je šerif ušao među mahalaše. Svi ga pitaju što ima, kako je, tapšu po ramenu, zovu na kavu ili ćevape kod Hodžića, žene uzdišući izgovaraju njegovo ime, turisti vade fotoaparate da bi imali fotografiju za uspomenu, a djeca ga prate i u trku žicaju za čokoladu i sok.

On iz džepa vadi hrpu usitnjenih papirnatih novčanica i dijeli ih malim musavcima, znajući da ga drugi već čekaju iza ćoška. Ta sitna podjela dobara onih koji imaju onima koji nemaju nepisano je pravilo kojeg se svi u Sarajevu pridržavaju. Možeš biti i Maradona, kaže 55-godišnji kralj narodne glazbe, ali ako se ne solidariziraš s rajom, ostaješ papak i nitko te ne doživljava. U svakom slučaju, biti zvijezda u Sarajevu, nije baš jeftino.

Omiljenost Halida Bešlića u Sarajevu i Bosni, sasvim je prirodna, jer se ondje oduvijek slušala narodna glazba. No, svojevrstan je fenomen što su i mnogi bogati Hrvati zaluđeni njegovom glazbom. U posljednjih godinu ili dvije nema važnijeg privatnog događanja na kojemu Halid nije najvažniji gosti ili barem iznenađenje večeri. “Zakon” je za hrvatske nogometne reprezentativce, na svadbu su ga pozvali Tony Cetinski i Tarik Filipović, druži se s Alkom Vuicom i Ninom Badrić, na koncertu mu je bio i Massimo Savić. Svi pjevuše “U meni jesen je” i “Prvi poljubac” i vesele se njegovu dolasku jer znaju da će napraviti urnebesan štimung.

Kako objašnjavate svoju nevjerojatnu popularnost u Hrvatskoj? – Moram reći da sam u Hrvatskoj uvijek bio odlično primljen i da tu imam velik dio svoje vjerne publike. O tome svjedoče ispunjene dvorane na mojim koncertima u Osijeku, Opatiji, Zagrebu… Bio sam nekoliko puta na HTV-u, dva sam puta gostovao i u emisiji Sanje Doležal, gledatelji su me mogli vidjeti i u Zuhra showu, a koliko čujem, moji hitovi poput “U meni jesen je” i “Zlatne strune”stalno se vrte i na Narodnom radiju. Sve mi je to donijelo određenu popularnost, koja je, moram priznati, u posljednje vrijeme postala baš žestoka. A toga sam postao svjestan nedavno na privatnoj proslavi koju je organizirao Tarik Filipović. Nisam mogao vjerovati da fotografi vise na grani i snimaju iz grmlja. Jednog kojeg poznajem otprije pozvao sam da iziđe iz žbunja i da me slika kako spada. Pa nismo u Americi.

Tko vas je među prvima angažirao? – Iva Balaban, prije tri godine, kad se ženio nogometaš Dario Smoje. Dario obožava moje pjesme, a kako mu je njezin suprug Boško bio vjenčani kum, zamolila me da dođem na to vjenčanje kao iznenađenje. I baš je bilo lijepo. A kad se prije nekoliko mjeseci crkveno vjenčao Boško Balaban, Dario je i njega htio iznenaditi, pa me angažirao da pjevam. I Boško se doista iznenadio kad me vidio u Okrugljaku. Uzvanici su ostali do dva ujutro, jer su našim reprezentativcima sutradan počinjale pripreme za Europsko prvenstvo, a ja sam u zoru zamalo s konobarima zaključao restoran. Inače sam najbliži s Borisom Živkovićem, ali i svi ostali reprezentativci me vole slušati. Boško Balaban mi je jednom rekao da sam mu u pjevanju ono što mu je Maradona u nogometu. A s mojim pjesmama obično krenu poslije ponoći. Baš me neku noć nazvao Luka Modrić. Malo je feštao sa svojim društvom pa me nazvao da mi kaže kako pjevaju moje pjesme i misle na mene. Malo smo kurtoazno popričali, jer sam vozio, otpjevao sam im preko mobitela jedan stih… Koliko sam čuo, svi su se dogovorili da će doći na moju svirku u Beču nakon utakmice s Turcima, ali, na žalost, nakon nje više im nije bilo do slavlja.

Nastupili ste na svadbi Tonyja Cetinskog. – Kad dođem u Zagreb, volim se družiti s Tonyjem, Alkom Vuicom, Ninom Badrić. Tako da mi je bila čast pjevati prijatelju na svadbi. A i njegova supruga Ivana voli moje pjesme pa smo se baš lijepo zabavili i opustili.

Koga ste vi prvi put poljubili? – Svoj prvi poljubac pamtim po potresu u Banjoj Luci. U to sam vrijeme živio u đačkom domu u Sarajevu. Jedne su nam subote na ples došle djevojke iz Banje Luke. Pozvao sam jednu na ples, pa smo zatim izišli malo na svjež zrak, prošetali i tako šečući došli do jedne barake gdje smo obično vodili djevojke kad bismo ih željeli poljubiti. Francuskim poljupcem koji je tada bio u modi. Na žalost, ne mogu se sjetiti imena djevojke koju sam poljubio. Bilo je to 1968., i trajalo je nešto kratko, nekih sedam dana, i više se nismo ni vidjeli ni čuli.

Ako nije tajna, koliko naplaćujete pjevanje na svadbama? – Vrlo često na svadbama pjevam samo za prijatelje, ali ne krijem da se ponekad uzme i novac. To, dakako nije zarada kao od koncerata, ali ne mogu se požaliti. I toliko sam tražen, da se ne mogu obraniti. Nisam više u godinama da mogu pjevati svaki dan pa često moram odbiti slične ponude, a onda krenu moljakanja.

Zovu li vas političari da ih poduprete na predizbornim skupovima? – Nema tvrtke, banke, ambasade koja me ne zove da pjevam na nekom njima važnom događanju. A pjevao sam i političarima. Posljednji put prije četiri godine za Harisa Silajdžića. Nikada za te nastupe nisam uzeo novac, jer sam istinski vjerovao da su ti ljudi u tom trenutku najbolje rješenje za Bosnu. Moje se političko uvjerenje zna. Ja sam esdepeovac s jasnom matematikom: tko voli Bosnu, volim i ja njega, a tko je ne voli, ja njega ne volim dvostruko. Zato mi se veoma sviđa vaš predsjednik Mesić. On voli Bosnu, ima prema njoj poseban odnos, i mi to poštujemo. Ogromna je razlika u relacijama između Hrvatske i Bosne prije i za vrijeme Mesića. Nedavno sam mu poslao svoj CD s posvetom – od budućeg predsjednika Bosne. Volio bih ga i osobno upoznati.

Za vrijeme rata održali ste petstotinjak humanitarnih koncerata po inozemstvu: jeste li imali neku simboličnu pjesmu kojom ste započinjali te koncerte? – Cijeli sam rat pjevao i humanitarno pomagao preko raznih organizacija koliko god sam mogao, a sve sam počinjao pjesmom “Poljem se širi miris ljiljana”. Nije to bila pjesma napisana za tu namjenu, već je samo koincidirala s bosanskom zastavom, ali je na neki način postala patriotska. Kao što je to kod vas slučaj s pjesmom “Ruža hrvatska” Prljavog kazališta.

Gdje ste proveli rat? – Dva mjeseca prije nego što se zaratilo u Bosni, otišao sam u Njemačku. Nisam, naime, više imao novca, pa sam odlučio otići na pola godine onamo i nešto zaraditi. Neko sam vrijeme bio u Stuttgartu, a kad je baš postalo žestoko, doveo sam i suprugu i sina. Bilo je to najgore razdoblje u mom životu. Tri godine nisam spavao. Dok nisam otišao u Njemačku, nisam točno ni znao što se zbiva u Hrvatskoj jer nismo mogli pratiti vaš program. A u Njemačkoj sam vidio što se događa zahvaljujući emisiji Slikom na sliku koju je vodio Dubravko Merlić. Neko sam vrijeme barem mogao razgovarati telefonom sa svojim prijateljima u Sarajevu, a onda su i veze prekinute. Slučajno sam otkrio da neki čovjek ima kod kuće telefonsku centralu i da nekako preko Züricha može dobiti vezu. Tarifa je bila malo skuplja, ali u to vrijeme nije to bilo nešto što se zamjeralo. Dapače, bio sam sretan da sam mogao čuti svoje prijatelje. Uzeo bih 1000 tadašnjih DM, posjedio kod tog čovjeka i telefonirao. A jednom mi je čak pomogao da pokojnog Davorina Popovića, pjevača Indexa i mog velikog prijatelja, povežem telefonom sa suprugom Sanjom koja je bila u Herceg-Novom pa smo svi troje razgovarali. No, 1994. više nisam mogao izdržati. Bio sam strahovito ljut. Pitao sam se tko mi može zabraniti da odem u svoj grad. I nakraju sam nekako uspio isposlovati dozvolu da specijalnim avionom dođem iz Njemačke. Ono što sam vidio od aerodroma do zgrade Predsjedništva, činilo mi kao Hirošima. Cijelim sam putem plakao. Nije bilo zgrade koja nije bila pogođena. Čim sam došao u stan, počeo sam nazivati uokolo jer sam u džepu imao stotinu tisuća DM koje su ljudi po meni slali rodbini i prijateljima u Sarajevu. I ljudi su počeli dolaziti. Svatko je morao pokazati osobnu kartu i potpisati da je primio novac i sve je bilo podijeljeno za pola sata. U Sarajevu sam ostao dva mjeseca. Hodao sam gradom, sjedio po kafanama iako je u to vrijeme sve bilo toliko skupo da je bilo ništa ostaviti 1000 DEM u jednu večer u kafani. Doznavao sam s užasom koga više nema, veselio se kad bih ugledao nekog prijatelja i poznanika koji je bio na frontu i za kojeg sam strepio.

Što se dogodilo s vašom kemijskom čistionicom, koju ste imali prije rata? – Opljačkana je od domaćeg neprijatelja. Ne znam kako su uspjeli razmontirati sve te strojeve, odnijeti motor, dijelove. U svakom slučaju, ništa nije ostalo, pa sam je ubrzo prodao. I taj je novac bio sav moj kapital. Do rata sam uspio kupiti samo dva stana, za svoju obitelj i roditelje, i taj poslovni prostor. U ratu sam u Sarajevo slao sve što sam zaradio. Pa kad je rat prestao, opet sam bio bez para. Nakon što sam prodao čistionicu, kupio novi prostor pa i njega prodao, opet kupio veći i tako kupujući i prodavajući, okrupnjivao imovinu dok nisam došao do većeg iznosa.

Kad ste kupili motel u Vogošći? – Imao sam ja i prije rata kratko vrijeme motel na Palama. Uoči Olimpijade u Sarajevu Davor mi je predložio da kupim na Jahorini vikendicu pa smo je otišli pogledati. No, umjesto vikendice kupio sam plac u susjedstvu koji je već imao dozvolu za motel. Kratko sam vrijeme vodio taj motel s jednim prijateljem, a onda smo se razišli i ja sam izišao iz posla. A i snimio sam pjesmu “Neću dijamante”, hit koji je obilježio početak moje karijere, pa sam krenuo drugim putem. Sadašnji motel i benzinsku pumpu uz njega dugo sam gledao, ali nisam imao dovoljno novca. Sve dok nije došlo do podjele vlasništva. Novom vlasniku to nije bila osnovna djelatnost pa ju je odlučio povoljno prodati. Da bih sve to mogao kupiti, morao sam podići kredit i sada sam, kako volim reći, u pola-pola odnosu s državom. Motel je na odličnoj poziciji, uz glavnu cestu za Tuzlu, tu se zaustavljaju svi koji idu za Tuzlu ili dalje u Hrvatsku, ali i raja iz Sarajeva. U motelu sam dodao šank, preuredio dio oko recepcije, sredio korito rijeke koja protječe uz moju parcelu, podigao zid od armiranog betona i to me dosad stajalo oko 150.000 eura. Ali zadovoljan san. Posao se udvostručio.

Biste li išta mijenjali u svom životu? – Baš ništa. Mogu reći da sam dosad, ako se izuzmu ratne godine, imao lijep život. Rođen sam u malom mjestu Knežina kod Sokolca. Imao sam četiri mlađe sestre, majka je stalno bila s nama, a tata je kao šef gradilišta dovoljno zarađivao da nam pruži pristojan život. Otkad znam za sebe, volio sam pjevati. Još kao mali slušao sam Himzu Polovinu, Zaima Imamovića, Bebu Selimović, Safeta Isovića. Tek kad sam nakon osnovne škole došao u Sarajevo na tesarski zanat, počeo sam slušati i rock i zabavnu glazbu, ići u diskoteke. No, narodna je glazba ostala moja najveća ljubav. Nakon završenog zanata upisao sam još godinu dana škole za poslovođu, no već sam u to vrijeme pjevao po kafanama. U početku amaterski, a nakon vojske i profesionalno.

Jeste li uopće radili u struci? – Neko sam vrijeme bio zaposlen u Vranjici, najvećem građevinskom poduzeću u to vrijeme. I gradio sam hotel Libertas u Dubrovniku od podruma do krova. Cijelu sam godinu proveo u Dubrovniku. Samo sam radio, kupao se i šetao po Stradunu. No, nakon vojske dao sam otkaz i posvetio se pjevanju. U početku za hranu, stan i mjesečnu plaću, uz koju sam zaradio i dobar džeparac, a nakon pjesme “Neću dijamante” 1984. počela je moja prava pjevačka karijera.

Je li točno da jedan vaš obožavatelj čuva jednu vašu cipelu? – I ja sam to negdje pročitao. A poslije sam se sjetio da je to moglo biti 1985., u Šapcu, nakon što je rukometni klub Metaloplastika postao prvak Europe. Svi su rukometaši tu večer došlu u kafanu u kojoj sam bio, zapjevao sam im, popio viski, popeo se i na stol. Mislim da sam im neku narodnjačku pjesmu pjevao u rock-izvedbi. To je trajalo svega nekoliko minuta, ali napravio sam rusvaj. I tada sam ostao bez cipele.

Imate li svoj klub obožavateljica? – Nikada nisam slovio za pjevača za kojim su cure trčale. Za to su bili zaduženi Zdravko Čolić, Vlado Kalember pa čak i Halid Muslimović. Ja sam po svemu bio bliži Davorinu Popoviću. Volio sam sjesti u kafanu, pričati s najvećim mangupima ili, pak, slušati filozofe i profesore, jer sam i od jednih i drugih mnogo naučio. A kad je riječ o ženama, mogu samo reći da čim sam prije trideset godina upoznao svoju Sejdu, znao sam da je to žena s kojom želim provesti cijeli život i zasnovati obitelj. Ja sam tada još pjevao u jednoj kafani, a ona je radila u obližnjoj tvornici. Jednog je dana došla u kafanu, jer joj je sestra ondje radila kao kuharica i tako smo se upoznali. Vrlo brzo smo se oženili. Svadbu smo napravili u kući mojih roditelja, pozvali šezdesetak prijatelja i rođaka, svirala se harmonika, Sejda je imala vjenčanicu, a ja odijelo boje bijele kave koje sam obukao tada i nikada više… Sve je to bilo vrlo skromno, jer naše svadbe nisu poput vaših.

Koliko pažnje polažete na odjeću? – Dok sam bio mlađi, mogao sam danima šetati po gradu i zagledati se u izloge da vidim što ću kupiti. Kupovao sam i na putovanjima. Pazio sam da sve bude pasent. I cipele su morale biti po posljednjoj modi. Imamo sam i svog krojača Izu koji mi je šivao sakoe po mjeri, jer sam oduvijek volio kombinaciju hlača ili traperica i sakoa, pa staviš neku maramu ili kravatu, dodaš neki detalj u džepić sakoa i uvijek si dobro odjeven. Više nema krojača koji bi to tako napravili kao Izo, a niti meni sve ne pristaje kao nekad pa sam pomalo izgubio volju za odijevanjem. Sada uđem u neki dućan, kao što sam to nedavno napravio u Zagrebu u City Centeru One, i na brzinu kupim nekoliko košulja. Ni ne gledam ih kakve su, samo mi je važno da su broj 52.

Mislite li da ste dosegnuli vrhunac u karijeri? – Istina je da se više ne veselim baš svakom nastupu i da od stotinu koncerata, uživam u pet. I to kad napunim Zetru, Cibonu, Križanke, pa me publika ponese. Ali znam da ne može svaki dan biti Bajram. Svjestan sam da sam sada superpopularan, ali i da će doći dan kad će se to promijeniti. Tko je to u našem poslu. Malo si gore, malo dolje, pa opet gore, dolje… Ali nisam još sve napravio. U sljedećih nekoliko godina namjeravam snimiti još jedan dobar album. Uostalom, čekam i da mi Alka Vuica napiše pjesmu s kojom ću ući u povijest. Ona to jedina može. No, takva se pjesma ne može naručiti. Moram čekati pravi trenutak.

Diana Šetka

Pročitali ste skraćenu verziju intervjua. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 707 ili se pretplatite na PDF izdanje.