Kulinarska škola sa svjetionika

Nakon deset godina samačkog života na viškom svjetioniku Stončica, Splićanin Ivan Bulić Ićo može se pohvaliti da je svladao sve kulinarske vještine. No, osim što je do savršenstva doveo pripravu ribe – pod pekom, na gradelama i u loncu – te brojnih drugih autohtonih viških specijaliteta, 37-godišnji lanternist na osami je u sebi otkrio umjetnika. Ubrzo nakon što je stigao u Stončicu, počeo je čistiti okoliš svjetionika od naplavina, no umjesto da ih spali – od palminog lišća i grana koje je more nanosilo na stijene počeo je oblikovati skulpture.

A sve su imale oblik onoga što Ićo najradije gleda na svom tanjuru – riba. Kako kaže, danas je život na svjetioniku mnogo komotniji nego prije dvadesetak godina kada jadranske lanterne nisu imale struje, pa je svjetlo na svjetioniku radilo na petrolej, a svjetioničar se svaku noć morao penjati u kulu da navije okretni mehanizam koji je funkcionirao poput satnog. Danas se Ićo brine o održavanju velike zgrade svjetionika, prima i šalje meteorološke izvještaje i kontrolira rad svjetionika, a smjenjuje se sa svojim kolegom Mariofilom Prskalom.

Mamini paketi

– Osim u svom poslu, živeći na svjetioniku uživam i u onome što najviše volim – u gastronomiji i umjetnosti. S tim da kuham svaki dan, a skulpture radim kad imam inspiraciju. Uglavnom zimi, kad nemam mnogo posla – priča Ivan Bulić Ićo, kojem je na meniju najčešće riba – jer do nje najlakše dolazi. Njegov prijatelj, ribar Damir Karuza poznatiji kao Kalambera, dostavlja mu uvijek svježu ribu ulovljenu oko otočića Palagruže. No, viški lanternist podjednako uživa i u mesu, koje prije odlaska na jednomjesečnu radnu smjenu – u Stončici dežura svaki neparni mjesec – nabavlja u Splitu.

– Meso najradije pripravljam na žaru ili ispod peke. Najvažniji savjetnik mi je pritom moja mama Maša, koja mi uvijek prije odlaska na svjetionik zapakira i neke svoje specijalitete poput artičoka s bobom. Ja, primjerice, odlično pripravljam jednostavna pučka jela poput pašta-fažola na brudet: to je staro viško jelo od graha koji se kuha u toču od brudeta, a brudet se spravlja od ugora, murine i bijele ribe po izboru. Pašta- fažol je bio za najesti se, a u ribi koja se ulovila za brudet se uživalo.

No, iako je to jelo uvijek bilo na glasu kao sirotinjsko, meni je vrlo ukusno. Zanimljivo je da su ga pripravljali u gradu Visu, a u Komiži nisu ni znali za njega. Nedavno je jedan stari Komižanin kušao takav brudet i ostao je u čudu koliko je fino – priča svjetioničar koji ne taji da ponekad, uglavnom zbog lijenosti, posegne i za hranom iz konzerve. Primjerice, za tripicama koje, doduše, odlično i sam pripravlja. Otkriva da je za dobar okus potrebna vrhunska domaća panceta, a najbolja je ona koju suši njegova obitelj iz Ogorja. A kao pravi gurman uživa i u pečenju kolača.

– Najčešće pripravljam najjednostavniju i najbolju tortu na svijetu, koju slažem od dvije vrste pudinga, keksa petit beurre i šlaga, pa je ohladim i u njoj uživam. Nedavno sam, na svojoj izložbi u Zagrebu, otkrio bobiće – stare dalmatinske kolačiće od badema koje je za tu prigodu pripravila moja prijateljica Jolanda s Visa. Odmah sam zapisao recept i vrativši se na lanternu ispekao svoje prve bobiće. Priznajem, nisam otprve pogodio gustoću smjese, ali iz drugog pokušaja ispali su izvrsni – priča svjetioničar kojem osamu povremeno prekida njegova djevojka Elena. U dobrom društvu je, kaže, gastronomski užitak još veći.

Ines Stipetić