Moram priznati da mi u Ukrajini najviše nedostaje Niko Kranjčar, moj cimer iz reprezentacije, jer na večer nemam s kim jesti pizzu i palačinke. Stoga želim Niki što skoriji oporavak i povratak u naše “kockaste” redove – kaže nogometaš Darijo Srna (26) i dodaje kako obojica, iako veliki gurmani, znaju da se ne smiju udebljati pa i od pizze i od palačinki smiju pojesti samo zalogaj. No, i to je dovoljno da se dobro osjećaju. Otkako se preselio na otok, Niko Kranjčar se nekako utanjio, a Darijo je uvijek na istoj kilaži. Za što su, kaže, najzaslužniji kuhari luksuznog hotela Donbass Palace u Donecku, gradu na istoku Ukrajine gdje posljednjih pet godina igra u nogometnom klubu Šahtar, jer se oni brinu o njegovoj prehrani.
-Gazda našega kluba, Rinat Ahmetov, sagradio je taj hotel kako bi imao gdje ugostiti svoje poslovne partnere tijekom Europskog prvenstva 2012., koje će se djelomično održavati i u Ukrajini, ali i strane nogometaše koji igraju u Šahteru. Prvih nekoliko mjeseci živio sam u tom hotelu, pa sam u restoranu Opera – koji sam u šali zvao dnevnom sobom – i doručkovao i ručao i večerao. Pribojavao sam se da ću biti osuđen na tradicionalna ukrajinska jela na koja nisam navikao, ali kuhari u Operi mogu se mjeriti s kuharima u najboljim restoranima u Parizu ili Rimu. Meni ne treba ništa posebno: malo tjestenine s nekim umakom, odrezak pržen na naglo sa salatom i malo voća. No, moram priznati da su me u Operi čak i razmazili jer se svaki put potrude dodati makar neki novi začin u jelo za koje sam ih pohvalio da su ga odlično pripravili. I doista sam zahvalan šefu kuhinje spomenutog restorana Donbass Palacea, Mikeu Kailiju, što toliko brine oko nas nogometaša. Jer da nije tako, tko zna što bi se jelo.
Držeći se poslovice “ kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin”, Darijo je kušao i ukrajinske specijalitete: boršč, punjene palačinke koje zovu blince ili varenke, pržene valjuške. Stanovnici Donecka uživaju u njima i mogu satima sjediti okupljeni oko stola i polako jesti i pričati. Dariju se sviđa taj običaj, ali gotovo nikada za njega nema vremena. Osim toga, morao bi stalno brojiti kalorije, pa se društvu radije pridruži kad je ručak negdje pri kraju.
-Ljudi u tom metalurškom kraju mnogo i naporno rade pa moraju dobro jesti da bi izdržali sve te teške fizičke napore. Bez kruha ne mogu zamisliti ni jedan obrok, a jedu i dosta krumpira, svinjetine, graha, kupusa, na što ja nisam baš navikao. Doneck je zanimljiv grad, s mnogo restorana koji nude najrazličitije kuhinje. U svima se dobro jede. Neki su skuplji, neki sasvim obični, ali ja sam vjeran svojoj Operi. No, moram priznati da me često uhvati nostalgija za rodnim Metkovićem i kuhinjom mame Milke. Ništa mi nije draže od opuštanja uz moju Neretvu dok je na stolu ispred mene domaći brudet od jegulja ili pohani žablji kraci. Na žalost, iako sam od kuće otišao dosta rano, ništa nisam naučio kuhati. Iz moje “kuhinje” mogu izići samo – golovi.
Silvija Glavić Stocca