Leon Lučev: Erotske scene mi nisu problem

Leon Lučev se na Berlinaleu već osjeća kao kod kuće. U konkurenciji za Zlatnog medvjeda, glavnu nagradu berlinskog filmskog festivala, 39-godišnji glumac prvi je put bio 2004. s ulogom u Brešanovim “Svjedocima”, dvije godine poslije vratio se s “Grbavicom” Jasmile Žbanić (koja je osvojila nagradu za najbolji film), a lani se crvenim tepihom prošetao s ekipom njemačkog filma “Oluja” Hansa Christiana Schmida.

Ove godine, 18. veljače, na Potsdamer Platzu će s kolegama predstaviti film “Na putu” redateljice Jasmile Žbanić. Rođeni Šibenčanin, Lučev glumi Sarajliju Amara, kontrolora letenja koji je u ratu izgubio cijelu obitelj, propio se i zbog toga dobio otkaz na poslu. Razočaran životom, pristupa selefijama, radikalnom islamskom redu, zbog čega počne pucati njegova dugogodišnja ljubavna veza sa stjuardesom Lunom, koju glumi Zrinka Cvitešić.

Osim glavne uloge, Leon Lučev je u filmu odradio i posao koproducenta pa ga nakon povratka iz Berlina i zagrebačke premijere, zakazane za 27. veljače u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski”, čeka organizacija turneje po Hrvatskoj. Film želi predstaviti i u gradovima koji nemaju kinodvorane, pa će ga prikazivati uz pomoć unajmljenog projektora. Unatoč svim obvezama, Leon Lučev se ne brine da će zbog toga patiti njegov obiteljski život: supruga Ivana te djeca Ivan (9), Ela (5) i Zoe (3) uvijek su mu na prvom mjestu i za njih uvijek nađe vremena.

Je li sve spremno za premijeru u Berlinu? – Sve je spremno – osim odijela. Uvijek mi je najveća briga odabrati odijelo za izlazak na crveni tepih, no s druge strane, taj je napor opravdan. I time, naime, iskazujem svoje poštovanje prema dvadesetak najboljih, u čije društvo sam ušao. To je, zapravo, poenta svega – zadovoljstvo što sam na istom mjestu s kvalitetnim autorima, koji se bave istim poslom kao i ja.

Što vas je privuklo filmu “Na putu”? – Kada mi je Jasmila Žbanić ispričala priču o Amaru, njegovim ratnim traumama i nesnalaženju u životu nakon rata, podsjetila me na moj životni put. I ja sam prošao rat, doživio traume, imao autodestruktivna razdoblja – i za vrijeme rata, i poslije njega. Sve to mi je bilo blisko.

Kako ste se pripremali za ulogu? – Pripreme s Jasmilom su vrlo temeljite. Imali smo nekoliko procesa, a u završnoj fazi dovodili smo se u situacije kroz koje prolaze likovi. Primjerice, prije odlaska u kamp selefija na Jablaničkom jezeru, Amar je bio tipični Sarajlija pa sam, pripremajući se za ulogu, izlazio na mjesta na koja je izlazio i Amar, družio se s tamošnjim ljudima, odlazio u džamiju… Jeste li u tom procesu bili Amar ili Leon? – Tada sam još bio na pola puta, ali cijeli taj proces služi da bih snimanje počeo kao – Amar. To je kao da imate praznu vreću na leđima i kroz istraživanje je polako punite. Na početku snimanja vreća je već puna Amarovih stvari – nitko od gledatelja neće je vidjeti, ali na platnu bi se ona trebala osjetiti.

Kako ste se osjećali snimajući erotsku scenu sa Zrinkom Cvitešić? – U scenariju uvijek gledam lik koji bih trebao glumiti, i ako mi se svidi, onda mi nije bitno što on radi u filmu. Spreman sam na sve ako to odgovara liku. Je li za vašu suradnju bilo dobro ili loše to što ste već glumili ljubavni par u filmu “Što je muškarac bez brkova”? – Dobro je da se poznajemo i imamo puno povjerenja jedno u drugo. Dakle, ako netko od nas ni nakon desete repeticije nije zadovoljan scenom, ponavljat ćemo je sve dok oboje ne budemo smatrali da je izvrsna. Naravno, tu nismo samo nas dvoje, već i redateljica, koja vodi cijelu priču. Zato je naša simbioza dobra – Zrinka voli ići do kraja, ja volim ići do kraja, a Jasmila inzistira da se ide do kraja.

Kako ste došli na ideju za projekt “Kino u gostima” i prikazivanje filma u gradovima koji nemaju kino? – Kad sam shvatio da moj rodni Šibenik i Zrinkin Karlovac nemaju kino, došao sam na ideju da unajmimo projektor i krenemo na turneju. Nije to originalna ideja, britanska glumica Tilda Swinton znala je ljeti autobusom ići po selima i prikazivati dječje filmove. Na sreću, u međuvremenu je Šibenik dobio kino, no “Na putu” ćemo ipak dovesti u Karlovac, Trogir, Umag, Krapinu i Slavonski Brod.

Vi, srećom, niste poput Amara izgubili roditelje u ratu, ali preseljenjem oca Džonija i majke Svjetlane u SAD, ostali ste bez roditeljske potpore: kako ste to, kao student, doživjeli? – Od kuće sam otišao s 18 i pol godina, najprije u JNA, potom u rat, a nakon rata u Zagreb na studij. Iako su odmah nakon mog odlaska moju sobu dali sestri, uvijek sam osjećao da u Šibeniku, u svojoj obitelji, imam uporište. A to sam njihovim odlaskom u Ameriku izgubio. Trebalo mi je tri godine da odrastem i naučim preuzimati odgovornost. U tom razdoblju naučio sam kuhati, peglati i obavljati sve druge kućanske poslove, ali još važnije je da sam naučio odgovarati za svoje postupke. Kako to da niste otišli s njima u Ameriku? – Osjećao sam da to nije zemlja za mene, a u to sam se uvjerio svaki put kad bih otišao posjetiti roditelje. To nije zemlja u kojoj se možeš družiti s ljudima. To je kapitalističko društvo, u kojem cijeli život otplaćuješ kredite pod lažnim uvjerenjem da si slobodan – jer u materijalnom smislu imaš sve što poželiš. Imaš, da… na dug. Uostalom, nisam imao potrebu napuštati zemlju, ako sam se na ratištu borio za nju. Muče li vas još ratne traume? – Ne razmišljam o njima, ali one isplivaju na površinu u trenucima kad sam se spreman s njima suočiti. Naime, 6. prosinca 1991. s trojicom suboraca ostao sam u okruženju u selu Ključ, u miljevačkom kraju nedaleko od Drniša. Neprijatelj je bio 60 metara od nas, i imali smo suludu sreću da nas nisu opazili. Ne mogu odrediti koliko smo dugo bili opkoljeni, ali izgledalo je kao vječnost. Tek potkraj devedesetih, dok sam radio predstavu “Bez glume, molim”, kroz proces psihodrame došao sam do potisnutih sjećanja i misli iz tog trenutka. Fasciniralo me to što sam ja u dobi od 21 godine razmišljao o tome da zadnji metak – sačuvam za sebe. I tek ove godine osvijestio sam duboko potisnut strah od zarobljavanja, traumu iz tog vremena, koja je donekle uvjetovala neke postupke u mom životu.

Pomislite li katkad da bi za vas bilo bolje da niste otišli u rat? – Kada vidim što se sve događa u našoj državi, u kojoj je pomanjkanje odgovornosti jedan od glavnih aduta za rukovodeća mjesta, razmišljam što bi bilo da je bilo. Međutim, znam da sam u rat krenuo čista srca, da obranim grad u kojem sam rođen i da mi djeca žive u slobodi. Međutim, ne mogu se oteti dojmu da je bivši sistem, bez obzira na svoj totalitaristički režim, bio u mnogočemu humaniji i socijalno osjetljiviji nego današnji. Nisam nostalgičar za bivšom državom, ali jesam za momentima gdje smo se mi kao djeca igrali po gradu do devet na večer, a naši se roditelji nisu brinuli hoće li nam se što dogoditi, kada su firme pomagale radnicima da kupe stanove, kada su umirovljenici bili poštovani…

Ako tijekom snimanja postajete filmski lik, koliko vam ga je teško napustiti poslije seta? – Obitelj mi je čvrsto uporište, ona mi daje stabilnost. Mogu ja pričati da odmah nakon snimanja zaboravim Amara i vraćam se kući kao Leon, no nisam siguran što bi rekli moji. Oni gledaju iz druge perspektive, koju ja ne mogu vidjeti. Vrlo je lako izgubiti dodir s realnim svijetom, s obzirom da je taj izmišljeni svijet privlačan – u njemu nema računa, obveza ili rokova.

Kako djeci objašnjavate da tata mora otići od kuće na dva ili tri mjeseca? – Djeca odrastaju sa mnom i mojom profesijom. Naviknuli su da me nema nekoliko mjeseci i znam da to nije idealno, ali to je moj izbor. Vjerujem da im nedostajem. Prošle godine nisam bio kod kuće šest i pol mjeseci, no zato sam ove godine s djecom gotovo svaki dan.

Dopuštate li im da gledaju vaše filmove? – Dok je Ivan bio mali, stalno je gledao “Pričo-pričalicu” i zvao me “tata pipita” i to mu je bilo jako zabavno. Dobri su mu “Svjedoci”, a najviše pitanja ima kako to da tata nema nogu. I znam da svi klinci vole “Muškarca bez brkova”. To što sam ja glumac, za njih je kao da sam pekar.

Kakav ste otac – vjerujete li da batina dolazi iz raja? – Ponekad poludim pa dobiju po guzi. Naravno da te djeca znaju izbaciti iz takta i da ima raznih situacija u životu koje se tada prelamaju preko njih. Ja sam u tom trenutku prenervozan i zapravo ta reakcija više govori o mojem stanju, nego o ponašanju djeteta.

Biste li više voljeli da budu automehaničari ili glumci? – Volio bih da budu sretni. Što će biti razlog njihovog unutarnjeg zadovoljstva i sreće, to ne znam. Volio bih da to sami otkriju. Moji roditelji nikada nisu mislili da ću biti glumac, ali sam to izabrao jer mene ispunjava.

Šira vas publika poznaje po reklami za pivo, u kojoj glumite s prijateljima s akademije – Krešimirom Mikićem i Bojanom Navojcem. Biste li pristali snimiti novu reklamu bez njih? – Ne. A ni bez Bruna Ankovića, redatelja tih reklama.

Ove ćete godine proslaviti četrdeseti rođendan. Bojite li se krize srednjih godina? – Što sam stariji, to se ugodnije osjećam u svojem tijelu. Zato se radujem godinama u kojima čovjek zna što želi raditi i dovoljno je zreo da kaže “ne”. Moj je pokojni otac cijeli život govorio – kad se vratim u Hrvatsku… Međutim, umro je prošlo ljeto, i to u godini u kojoj se namjeravao vratiti. Tako sam naučio da nema sutra, ima samo danas i “sada”.

Brinete li se danas više o svojem tijelu nego u mladosti? – Jasmila me je svojom iskrenošću upozorila na neke nedostatke. Tako mi je jednom natuknula da bih trebao više pažnje posvetiti svojem tijelu. Posljednjih mjeseci stoga sam svakodnevno vježbao feldenkrais, tehniku opuštanja i istezanja koju je osmislio izraelski fizičar, dr. Moshe Feldenkrais. Otkako sam to počeo raditi, prestali su mi problemi s leđima i puno bolje se osjećam u svojem tijelu. Vjerujete li u karmu? – Ako karmu definiramo kao svako djelovanje koje ima svoju posljedicu, onda vjerujem. Ako dajem ljubav, dobit ću ljubav. Ako dajem bijes, dobit ću bijes. Ako nekog udarim, mogu očekivati šaku natrag.

Josip Jurčić