Ljubav nas čini sretnicima

Toliko je već toga napisano o ljubavi da mi se čini da je sve rečeno, a onda me uvijek nešto ponuka da shvatim da ipak nije tako. Jer, ma tko što rekao, ma tko se pretvarao da ima na sve odgovor kad je ljubav u pitanju, ili laže, ili je bedak. A takvih na svijetu, na nesreću, nije malo.

Nikad nisam imala pretenzije da tvrdim kako znam sve, kako sam čak i ekspert kad je ljubav u pitanju, ali, nisam baš ni neznalica. Jer, ne samo da sam o tome mnogo čitala, naslušala se svega i svačega u životu, nego sam i ljubila, a bome bila i voljena. A kako sam veoma znatiželjna kad se govori o tom dijelu ljudskog života, uvijek tražim odgovore i na ona pitanja i kad na njih odgovor može dati jedino znanost.

Aznanosti to i priliči. Jer što je to, kako to tumačiti, kad ljubav od nekog mrzovoljnika učini veseljaka, kad suze žalosnice pretvara u radosnice, kad nesretnika pretvara u sretnika, kad ružnoga pretvara u lijepoga…? Zar to ne zaslužuje pažnju, zar to ne bi trebalo biti predmetom proučavanja i znanosti?

Čitala sam u jednom švicarskom časopisu baš o tim problemima i tek tad shvatila odakle “dolaze naredbe kad smo zaljubljeni”, tko nas usmjerava i dirigira s nama, a da mi pritom nismo ni svjesni, ili to čak i ne želimo biti, jer sve što nam se dešava, predivno je. Svi oblici ljudskog ponašanja, kažu, sve emocije od sreće do tuge, od ljubavi do mržnje, koordinirani su u našem mozgu zahvaljujući jednom “genetskom mehanizmu”. Kad vam dragi kaže “ljubim te”, i u njegovom organizmu se zbiva, nazovimo ga, kemijski proces. Sve se odjednom pokreće, uzburka, od bioloških, psihičkih do kemijskih faktora. A “prenosi se to i na vas”, istim intenzitetom, ako ne i jačim. Ovisi to opet o mnogo čemu.

Svatko od nas ima milijun, zapravo, kažu nekoliko milijarda neurona koji su u međusobnom kontaktu, i svaka od tih živčanih stanica pokazuje pravu tvornicu od kojih je svaka ključ za otvaranje jedne brave. Nazočnost voljene osobe pruža veliku radost. Ali to prisustvo, u početku tek dovoljno, postupno postaje neophodno. Stvara se neka vrsta ovisnosti. Zaljubljena osoba je čovjek “drogiran” endomorfinom. Što ga je više, to smo, kažu, zaljubljeniji.

No, organizam zaljubljene osobe ne može stvarati endomorfin u neograničenim količinama i do beskonačnosti. Poslije nekog vremena on dosegne gornju granicu. Sad je pitanje treba li težiti što prije doći do te granice, ili odugovlačiti s njom i čekati da što dulje traje uspon prema njoj. Kod parova kad ta granica bude prijeđena, polako opada zanimanje jedno za drugo ili, kako laički kažemo – nastaje hlađenje. Ali, i ne samo to. Ne zaustavlja se sve na tome. Poslije hlađenja dolazi do dosade, a onda slijedi i – raskid. Ljubav je prošla – a zapravo “rastopio se” jedan kemijski spoj. Eto, to je “kemijsko” tumačenje ljubavi. I što nam je onda činiti, ako je tako kako nas upućuje znanost? Čemu onda priče “kako bi, da je bila pametna ili pametan”, mogla zadržati svoju ljubav, ako je sve određeno kemijskim djelovanjem? Lako, shvatila sam dalje.

Umjetnost je baš u onome što je rečeno u uvodu – nastojati ne “istrošiti” endomorfin brzo, ne eksploatirati sve ono što može i mora trajati u nekoliko mjeseci ili možda i prije. Ali, ako se sve i istroši, pametni ljudi kada taj kemijski spoj nestane, pokušavaju nastaviti dubokim prijateljstvom i tu vezu produbiti i tako je pretvoriti u “vječnost”. I ne jednom se zna čuti kako je nakon dvadeset godina braka sve zapravo prijateljstvo, duboko i iskreno, daje vezi drugo značenje, koje može trajati i cijeli život. Znanstvenika Irsama, s fakulteta Columbia, posebno je zanimala “ljubav na prvi pogled”. To je, tvrdi on, “kao udarac groma”. Oni koji uspiju to prebroditi, koji se trude da “kemijsko djelovanje” stišaju i urazume, dobiju ono što mnogi žele – ljubav koja traje. Oni lako brzo prepoznaju simptome da su zaljubljeni. Čim su u blizini onog drugoga, voljenoga, osjete srce koje počinje jače lupati, dišu prebrzo, tlak im nekontrolirano raste, a ruke su im ovlažene ili čak i drhte. Prisustvo voljene osobe pruža im posebnu radost i sreću. Ali to prisustvo im je u početku dovoljno, a polako to postaje neophodno. Stvara se neka vrsta ovisnosti.

Zaljubljena se osoba ponaša slično narkomanu. Ali, slična mu je i kad sve to prođe – opet se javljaju simptomi – napetosti, nesanice, razdražljivosti, povlačenja u sebe, bezvoljnost i nema više interesa za ostale ljude. Te patnje su duševne, a ne fizičke. I ponekad je čak potrebna pomoć psihijatra. Laička medicina kaže da si sami možemo pomoći u takvoj situaciji jedući mnogo voća, čokolade i najviše vitaminom D i C. Neki nesretno zaljubljeni nesvjesno se tješe voćem, posebno vole naranče ili ono crveno, trešnje ili maline, za koje liječnici kažu da je to uglavnom zbog šećera. Također preporučaju vitamin C koji djeluje antistresno. I zato uvijek kad ste utučeni, deprimirani, nesretni i zle volje, ne uzimajte lijekove, nego se liječite onim prirodnim. Preporučuje se magnezij koji je važan za ravnotežu našeg nervnog sustava. Njegov nedostatak se pokazuje slabošću i nespavanjem. Nije slučajno da nesretno zaljubljeni “tamane” čokoladu, koja ima u sebi kakaa, a on je izvor magnezija.

No, vratimo se mi našoj temi ljubav. Znanstvenici tvrde da je ljubav čudesan lijek za smirivanje našeg živčanog sustava. Pisalo se još o nečem na što bi valjalo podsjetiti čitatelje. Navodno osobe koje ne vode ljubav pate od raznih bolesti, ali sklonije su još nečemu – strahu, potištenosti, drskosti i agresiji kojom, zapravo, skrivaju pravo stanje svoje duše. Zato se, izgleda, treba boriti za ljubav ne samo zbog nje same, iako je ona najvažnija, nego zbog općeg zdravlja koje je njezin stalan pratilac. Kardiolozi su nekada zabranjivali seksualni akt svim osobama koje su imale infarkt miokarda. Danas se zna da se normalna seksualna aktivnost upravo preporučuje srčanim bolesnicima. Hormonalna, seksualna i nervna aktivnost pozitivno djeluje na svaku osobu, kažu liječnici, i stimulira tonus organizma, povećava njegovu vitalnost i smiruje njegove napetosti. Voditi ljubav najbolji je lijek protiv crnih misli i kudikamo je preporučljivije od mnogih lijekova koji navodno revitaliziraju organizam, a nema štetnih pratećih posljedica.

Nešto što je veoma važno je da ljubav ne mora biti obvezno fizička. Sistem zadovoljstva našeg mozga može se vrlo dobro aktivirati i neseksualnim senzacijama koje nisu fizičke prirode. Neki ljudi mogu doživjeti duboko blaženstvo ili biti potpuno sretni slušajući neku simfoniju ili promatrajući neku kazališnu predstavu. Ada i ne govorim o svim drugim vidovima ljubavi koji se javljaju na ovaj ili onaj način. Kako sve uvijek volim potkrijepiti pričom, istinitom, možda je za kraj dobro ispričati i onu koja se desila Mariji. Godinama je bila sama, mrzovoljna i zapravo nikakva. Neugledna, nedotjerana, i moglo bi se reći čak zločesta. Agodine su letjele. Bližila se četrdesetoj. Da je imala partnera, reklo bi se za nju da je u najboljim godinama. A kako je bila sama, a nitko i ne zna je li uopće koga ikada imala, tek bi je nazivali “starom curom”. To je uza se nosilo tko zna kakve sve ne negativne prizvuke. I onda je, slučajno, upoznala Martina. Čovjeka koji je svijetom hodao kao i ona – sam i izgubljen. Ali davali su mu iste osobine kao i njoj. A kad im se desila ljubav, sve se promijenilo. Ona se počela pretvarati u predivno stvorenje, veselo, razigrano, počela se dotjerivati tako da se čak čulo – pa ona je i lijepa. Isto se dešavalo i s Martinom. I na sreću, oboje su znali kontrolirati ono što su osjetili, više instinktom nego znanjem – svoj endomorfin. Ljubav ih je pretvorila u sretne ljude. Ai okolina ih je tako počela doživljavati.