Dvadeset godina nakon što su ispunili Košarkaški centar “Dražen Petrović” sarajevska grupa Hari Mata Hari opet će na istom mjestu, 7. ožujka, održati svoj zagrebački koncert. “Upravo u Hrvatskoj”, kaže lider banda, 47-godišnji Sarajlija Hajrudin Hari Varešanović, “naši albumi bili su najprodavaniji i naše pjesme najslušanije, pa se zato i veselimo ponovnom susretu sa Zagrebom”.
Grupa koja je lansirala brojne ljubavne pjesme (“Strah me da te volim”, “Ja te volim najviše na svijetu”, “Volio bi da te ne volim” ), a od osnutka 1985. prodala više od pet milijuna albuma, svjetsku promociju doživjela je 2006. kad su s “Lejlom” osvojili treće mjesto na Eurosongu u Ateni. Pjesma “Zar je to još od nas ostalo” s lanjskog Radijskog festivala bila je vrlo slušana u hrvatskom eteru, a krajem siječnja objavili su i svoj 14. album pod nazivom “Nikad bolje”.
Po čemu pamtite Zagreb osamdesetih? – Po tome da smo, kao sarajevska ekipa, bili pomalo egzotični. I da su to bila prekrasna vremena. Krajem osamdesetih živio sam u unajmljenom stanu u Maksimiru, snimao u studiju kod Janka Mlinarića Trulog i izlazio u Saloon. Uz našu grupu tada je bila popularna i Crvena jabuka, a mi smo se družili s Alkom Vuicom, Tončijem Huljićem, Nenom Ninčevićem… No, više sam vremena provodio u studiju, nego u izlascima. Tad sam imao malo mudrosti, najviše energije i talenta te puno snage za ljubav i publiku. U tom je periodu nastalo dosta dobrih pjesama: “Volio bih da te ne volim”, “Javi se”, “Sedamnaest mi je godina”, “Strah me da te volim”.
U čemu ste najviše uživali u mladosti? – U izlascima, djevojkama, mladenačkim ljubavima i zanosima, svemu o čemu sam progovarao u svojim pjesmama. A najviše u glazbi.
Jeste li kao poznati glazbenik imali uspjeha kod žena? – Ženama je posebno drag glazbeni svijet, a kako sam tada bio neka “faca” naravno da su se okupljale oko mene. Voljele su moje stihove, pronalazile se u njima. Šalim se da sam prije bio kao Mick Jagger, a danas sam više kao James Bond.
Jeste li ikad imali neugodnosti s obožavateljicama? – Nisam. U danima najveće popularnosti dobivali smo vreće pisama, obožavateljice su nas čekale pred hotelima i pred garderobama poslije koncerta, no nikad nisam zloupotrebljavao svoj položaj. Bili smo grupa finih momaka: glazba nam je bila razlog, a ne povod da živimo raskalašeno.
Po čemu pamtite svoje djetinjstvo? – Po pjevanju i prekrasnim doživljajima, poput onih iz filma “Sjećaš li Dolly Bell”. Tata Reufik radio je kao precizni mehaničar, mama Zlata kao službenica, a imam i stariju sestru Sabinu. Počeo sam pjevati čim sam progovorio i postao zvijezda obiteljskih slavlja. Živjeli smo u Vratniku, sarajevskoj četvrti u kojoj su rođeni Bregović, Kusturica, Čolić, Dino Merlin… Već u sedmoj godini imao sam svoj band – O mir. Nastupali smo u Domu kulture i izvodili pjesme Kiće Slabinca, Dubrovačkih trubadura… Trajali smo tri godine.
Kad ste imali svoj prvi važniji nastup? – Kao 16-godišnjak, dok sam pohađao elektrotehničku školu, natjecao sam se kao pjevač na Prvom aplauzu u Banja Luci i osvojio drugo mjesto. Prvi veliki hit, “Poletjela golubica”, otpjevao sam 1979., a tri godine kasnije postao sam član čuvenih Ambasadora i počeo skladati pjesme i za njih pisati stihove. Poslije sam osnovao grupu Hari Mata Hari – svoj životni projekt.
Od koga ste naslijedili glazbeni talent? – Moj djed Mehmed Aga Varešanović bio je najveći i najautohtoniji sevdalija s početka prošlog stoljeća. Bio je učitelj svih doajena sevdalinki: Safeta Isovića, Zaima Imamovića i drugih. Očito sam od njega povukao glazbenu žicu. Zafrkavam se da nemam glazbeno obrazovanje, jer mi je vjetar u petom osnovne otpuhao kajdanku. Od tate sam naslijedio ljubav i dar za nogomet: u djetinjstvu sam nekoliko godina igrao u Sarajevu. I danas imam talenta za nogomet, ali nemam kondicije.
Koje su vam pjesme obilježile život? – Prvi hit “Poletjela golubica”, zatim “Volio bih da te ne volim”, “Prsten i zlatni lanac” te “Lejla”. Omiljena pjesma mi je “Otkud ti k’o sudbina”. Živim za svoje pjesme i isključivo od njih. Niti jednu paru nisam zaradio mimo glazbe.
Jeste li imali teških životnih perioda? – Jesam, to je onaj izbjeglički, od 1992. do 1996., kad sam se s obitelji preselio u Kranjsku Goru. Grupa Hari Mata Hari tada je imala pauzu, a ja sam radio kao producent i skladatelj u Švedskoj i Finskoj. U materijalnom smislu ništa mi nije nedostajalo, no izbjeglištvo je bolest za dušu. Tresla me kriza identiteta, jer se trebalo nacionalno opredijeliti, a to me nikad nije zanimalo: uvijek sam bio, i ostao, bosanski pjevač koji izvodi ljubavne pjesme.
Koliko je Eurosong dao pečat vašoj karijeri? – Bog sve gleda te me stavio na mjesto gdje trebam biti. Da se natječemo za sudjelovanje na Eurosongu prvi put smo pozvani 1999., ali pjesma “Starac i more”, s kojom sam pobijedio, bila je diskvalificirana: napisao sam je ranije, a u međuvremenu su u Finskoj iskorišteni neki njezini djelovi. Nekoliko godina kasnije sve mi je vraćeno – s kamatama: pjesma “Lejla” je 2006. u Ateni osvojila treće mjesto. Najdraže mi je da je ta pjesma učinila da se Bosanci osjećaju ponosnim ljudima.
Je li istina da želite snimiti duet s Oliverom Dragojevićem? – Uz Olivera i Halida Bešlića ja sam pjevač s najviše dueta. Najdraži mi je onaj s Tajči u pjesmi “Sedamnaest mi je godina”. Oliver je najgenijalnije stvorenje na hrvatskoj sceni: svi ga jako poštujemo i smatramo da je čast s njim snimiti duet. Hrvatska estrada ima dosta dobrih izvođača: Parni valjak, Prljavo kazalište, moj prijatelj Tony Cetinski, Seve, Nina, Doris Dragović…
Je li istina da ste mladosti bili veliki zavodnik? – Dosta se kolegica i žena bacalo na mene, tada sam bio komunikativniji i htio sam biti zanimljiv ljepšem spolu. Kad ste glazbenik i zvijezda nije problem biti miljenik žena, no taj je period daleko iza mene.
Izjavili ste da nemate nijedan porok osim žena. – Istina je, no i žena sam se ostavio. To je normalno za moje godine, a i desetak godina sam sa svojom Jasminkom.
Vaša nevjenčana supruga, 39-godišnja Jasminka Ištuk, je Osječanka: čime vas je osvojila? – Upoznali smo se u Kolnu preko zajedničkih prijatelja, a na početku veze bili smo zaljubljeno smušeni. Svidjelo mi se što je nenametljiva. Zajedno smo desetak godina, a živimo na relaciji Munchen-Sarajevo. Za rodni grad me vežu djeca iz bivšeg braka, 23-godišnja Nađa i 14-godišnji Damir, te posao. Moja Jasminka, koja surađuje s kompjuterskim trvtkama, prati me koliko joj obaveze dopuštaju.
Je li vam naporno živjeti na dvije relacije? – Naviknuo sam: u oba grada imam studio i stan s punim ormarima odjeće pa se ne moram stalno pakirati. Sarajevo je moj rodni grad i nitko ga ne može iščupati iz mene. Samo je jedno mjesto na svijetu dom, ali u Munchenu živim desetak godina. Jasminka i ja imamo miran, slavom neopterećen život.
Planirate li se ponovo oženiti? – Nismo time opterećeni. Ljudi se vežu srcem, a ne papirom.
Na Eurosongu u Ateni osim Jasminke pratila vas je i bivša supruga Aida. U kakvim ste ostali odnosima? – Bivša supruga je bila moj gost zbog naše djece Nađe i Damira, a u Ateni su još došli i moja mama, sestra, prijatelji… Bivšu suprugu smatram jednom od najboljih prijatelja, a vežu nas naša prekrasna djeca, kojoj smo potpuno posvećeni.
Jeste li strog ili popustljiv otac? – S djecom sam prijatelj, dozvoljavam im sve, a i na neki način sam im idol. Trudim se da usvoje neke moje vrijednosti, ali da ipak žive svoj život i budu sretni. Nađa je na četvrtoj godini Medicinskog fakulteta i jedna je od najboljih studentica, a Damir je u osmom razredu osnovne škole: svira klavir, igra nogomet i rukomet. Kad sam u sarajevu zajedno smo svaki dan. Volim im pripremiti morske specijalitete, poput škampa na buzaru. Nisam, inače, neki kuhar: kuham jedino svojoj djeci. Svi zajedno tradicionalno početkom godine odlazimo na skijanje, najčešće u Kranjsku Goru.
Biste li voljeli imati još djece? – Imam izvanbračnog sina Maka kojemu je 15 godina. Krasno je dijete i viđamo se kad sam u Sarajevu. Jasminka i ja smo razmišljali o djeci, pa ako Bog da – da.
Marijana Marinović
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 684 ili se pretplatite na PDF izdanje.