Ljubavnik čini čuda

Iznenadila sam se neki dan pismu čitateljice jer mi ga je uputila jedna mlađa žena koja očito ima vrlo mnogo problema koje ne zna ni kako riješiti, ni kome se obratiti za pomoć. Jer se kroz ci­jelo pismo proteže tek jedno pitanje – otkud mi snaga za vječni optimizam i zar mi ne dosadi davati savjete ljudima koje i ne znam i za koje i nisam sigurna da će ono što im preporučim, uopće prihvatiti. Iako to nije napisala, ja sam shvatila da je željela reći i još nešto – a toliko vam je godina. Zar se niste umorili, zar vam svega nije dosta, zar vas ne muče i vaši problemi, i zar ste vi osoba bez njih?

Ma što ja mislila o njoj, a u prvi čas sam je samo žalila, ona mi je ipak dala misliti. Ne zato što mi je žao i za jednim savjetom koji sam izgovorila ili na­pisala, nego mi je bilo žao te žene koja ne vidi ono što bi morala.

Razlozi njezinom pesimizmu, pa i nerazumijevanju uvjetno rečeno moga angažmana, kako ona kaže vječitom pomaganju nepoznatima, leže u njezinoj osamljenosti. Možda ona toga i nije svjesna, ali tim teže za nju. Jer da jest, potražila bi pomoć ondje gdje je može dobiti – u liječničkoj ordinaciji.

Iako sam ja ta koja “dijeli savjete kapom i šakom”, ja znam dokle sežu “moje moći” i kad se treba obratiti onima koji su stručni da pomognu. Prava je šteta što im se ljudi, barem kod nas, malo obraćaju, iako ih je svijet odavno prepoznao. Čak se zna da nije “in” ne imati svoga psihijatra, da je on na neki način sastavni dio neke obitelji. Ne jednom sam znala napisati da je najgore što se može nekom dogoditi – samoća. Iz nje proizlaze zloba, zavist, opterećenje nečim što objektivno to i ne bi trebalo biti. A zašto čovjek ostaje sam, i to je priča za sebe. Svaka je posebna na svoj način i svaka je i pouka.

Moja čitateljica je navela jedan detalj koji mi govori sve – ne vjeruje muškarcima, a sve zato, kako se mo­že iščitati iz jedne jedine rečenice, što ih ni za koga nije briga do za njih same.Možda je to i točno, ali zar se svi ne ponašamo tako, samo kad se nama nešto desi, onda od toga pravimo probleme i veće nego oni jesu, onda vidimo ono što ne vidi nitko drugi.

Mojoj čitateljici nedostaje optimizma, ona je razočarana, ostavljena, ali nije ništa učinila da to stanje popravi, da “klin klinom izbije”. Da sam joj mogla od­govoriti izravno, rekla bih joj što i inače činim – da bi je jedan dobar ljubavnički sastanak riješio svih tih muka, ali i ne samo to – vratio bi joj vjeru u ljude i u život.

O ljubavi joj čak i ne bih ovaj put govorila. Ljubav je sreća, ljubav se može doživjeti ne samo jednom, zna se da i o tome tako mislim. A ona je u stanju u ko­jem je miljama od nje daleko!

Ispričala bih joj još nešto – priču o Romanu, jednom Švicarcu koji je ludovao za djevojkom koja ga je ostavila pred vjenčanjem, i koji da nije potražio stručnu pomoć, tko zna kako bi prošao – najvjerojatnije bi po­šandrcao od muke i silnih kompleksa.

A kompleksi su nešto najgore što nam se može desiti, a i ova moja nesretnica ih je puna. Oni izbiju obično onda kad smo najjadniji, kad se nalazimo u situaciji koja nam se čini nerješivom.

A nema ničega što se ne može izvesti i raspetljati, samo ako to želimo i ako se ne prepustimo tko zna če­mu i očekujemo pomoć, a da je, zapravo, i ne tražimo. Volim uvijek vla­s­titim primjerom potkrijepiti ono o čemu govorim. Iako si nikad nisam dopustila da predugo patim, iako sam uvijek i tražila i nalazila rje­šenje svih situacija, pa i onih koje su se i meni učinile groznim, tek sam jednom bila očajna – ali to sam riješila jednostavno – sjela sam u avion i odletjela na drugi kraj svijeta. Ondje sam našla ono što sam doma počela gubiti ili mi se to barem tako učinilo – sigurnost i početak ne­čega što tad i nisam znala kako to nazvati, ali da sam dulje tugovala i samovala, vjerojatno bih sa­znala da su to kompleksi.

Nisam na drugom kraju svijeta odmah našla ljubav, u tom je času nisam ni tražila, ali svatko pametan zna da je i ne može tako brzo naći, ali može nešto dr­ugo – može vratiti ono što mu se činilo gadno uzdrmanim. Ali, ako ne nađe ljubav, može naći zamjenu za nju. Stari ljudi bi znali reći da divka nije kava, ali je odlična zamjena za nju. Čak nekad i zdravija od same kave. Dabome da ne može svatko na put oko svijeta kad nema možda ni za kruh, ali neki put je dovoljna i šetnja uz rijeku ili kakav proplanak, i to može biti također efikasno. No, da se vratim mojoj čitateljici i da kažem još nešto, da se sad malo i ja njoj čudim, iako me život naučio da se to ne treba nikome i ničemu. Jer, nema uopće predvidljivih životnih situacija. Ono što je meni teško, ne mora biti i drugome, a očito je ona najbolji dokaz za to. Jer, iako ostavljena, pa čak možda i prevarena, što mnoge žene najteže doživljavaju, ipak se nije smjela prepustiti očaju.

No, već kad je, zašto su joj se i drugi ljudi činili da bi trebali i biti i ponašati se kao ona.

Zar moj navodni, i prema njoj besmisleni optimizam, ipak ne kazuje nešto drugo – da jedni drugima moramo “biti pri ruci”, onako ljudski i kad se ne poz­namo, ali osjećamo da ćemo nekome ako ne odagnati bol, a ono je barem ublažiti. Konačno, i njezino ob­raćanje meni je traženje baš toga – odagnavanje bo­la i traženje pomoći. Zn­am da ona to neće priznati, barem ne odmah, ali ono­ga trena kad to shvati, bit će joj lakše, možda čak i posluša koji od mojih savjeta. A bilo ih je toliko da bi mogla odabrati onaj koji joj je najbliži.

No, zašto o svemu ovome pišem?

Zato što se u ljude sve više uvlači neki pesimizam, bi­lo na osobnoj razini, bilo na onoj općoj. To nikad nisam prihvaćala, iako sam mogla takva stanja razumjeti. Meni je podosta godina, ali uvijek sam na život gledala kao na dar, a kako će ga tko živjeti, ipak je samo njegova osobna stvar.

A kad je već tako, nema traženja krivaca zašto nam se nešto desilo, zašto je onaj drugi bolje sreće, za­što sam ja ostavljena, a ona druga nije ni bolja, ni lje­pša, pa ni bogatija do mene.

Pametna žena zna kako se rješavaju krize, što mo­ra učiniti da bi bila rasterećena, što ublažuje boli ako ih čak i ne odagnava – dobar seks. Ne preporučujem, dabome, nikakav promiskuitet, ali zdravoj osobi preporučujem baš to – osamu liječite onako kako su to svi pametni ljudi, pritom mislim i muškarci i žene, činili odvajkada. I da je moja pisateljica imala tako nešto “pri ruci”, ne bi se ničem iš­čuđa­vala, a još manje mojoj energiji i mom optimizmu. Možda je moja sreća što sam na život, pa i na ljubav, gledala tako kako o tome i sad, bez ikakvih og­rada, govorim, iako su da­no srušeni tabui koji su se oko seksa godinama isprepletali. I danas tvrdim, ali i opet na temelju vlastitog iskustva, da žena koja ima sređen seksualni život, sređena je i inače.

Znam da će biti opet povika na te moje sta­vove, ali neka svaka takva koja se ustobočuje na te moje tvrdnje, izanalizira sebe. Prepoznat će se u svakoj mojoj rečenici, a možda mi tek tada i dati za pravo. Nisam tašta, neće mi to ništa posebno značiti jer sam naviknula u životu i na pohvale i na pokude, ali bit će mi drago ako opet nekom nepoznatom pomognem. I vratit ću se opet onome u što se razumijem i što svima preporučam, pa i mojoj dragoj pisateljici pisma, koja me i ponukala da opet o ovome pišem – redovan seksualni život učinit će vas normalnom že­nom, pa čak i ako to ne možete ostvariti, ima načina da to izvedete drugačije. Seksi shopova je sve više, a srama već od samog ulaska u njih sve je manje. Ono što ne može čak ni medicina, može dobar ljubavnik. I valjda je za njima pomama tolika kolika jest. Nasmijala sam se jednoj svojoj podosta konzervativnoj prijateljici koja je dugo bila sama, a kad je konačno našla ljubavnika, jedno mi je jutro silno uzbuđena tek rekla: – Moj ljubavnik čini čuda. Pa kad je tako, zašto da ih ne tražimo. Zašto su neke žene bez njih? Moram priznati da to ni meni nije uvijek baš jasno.