Male tajne velikog majstora

Vrstan zagrebački kuhar Stevo Karapandža ostao je vjeran krilatici da se s vegetom bolje jede, koju je godinama izgovarao s popularnim TV voditeljem Oliverom Mlakarom na televiziji promovirajući Podravkine recepte. Naime, u njegovu restoranu Sonne, smještenom uz rijeku Limet u švicarskom gradiću Ennetbadenu, uvijek mora biti barem vegetina kockica sa začinima koju se ne libi dodati nekom mesnom jelu. Ili malo mljevene paprike koju njegovi gosti vole osjetiti u jelima koja im pripravlja.

Prije skoro dva desetljeća, kad je s obitelji otišao u kulinarsko “pečalbarstvo”- najprije u Italiju, a potom u Švicarsku – danas 62-godišnji Stevo Karapandža bio je pojam za vrhunsku kuhinju i nove ideje, pa nije bilo poznate osobe ili političara u bivšoj državi koji nije poželio kušati njegove specijalitete. Zlatnog pravila – jednostavnost prije svega i najbolje namirnice – nastavio se držati i dalje i za svoj rad dobio je brojne pohvale i u inozemstvu: udruga talijanskih kuhara prije devet godina dodijelila mu je titulu maestro di cucina, a prije tri godine njegov je restoran uvršten i u prestižni Michellinov vodič.

– Mojim gostima, koji dolaze iz cijele Švicarske, postavim samo jedno potanje:”Meso ili riba?”, a dalje je sve moja briga – kaže ugledni kuhar kome u poslu najviše pomaže supruga Renata.

– Moje je mišljenje da se kuharu ne treba miješati u posao, jer on zna koje se namirnice, ali i okusi, najbolje sljubljuju, pa ako zatražite nešto drugo umjesto onoga što je on zamislio, pokvarit ćete jelo. I rastužiti kuhara. Sjećam se jedne gospođe koja je uz pečena pileća prsa s crvenim kupusom, kroketima i aromatični umak od luka, meda, šećera i crnog vina, za svojeg supruga naručila i ljute feferone. Sve ih je pojeo, a ja sam se skoro rasplakao: od moje divne piletine nije osjetio ništa jer su ga pekli nepce i jezik. Omiljeno jelo Steve Karapanže je pašta-fažol, kuhan s kosti od pršuta. Redovito mu je donosi prijatelj Vito, Švicarac koji živi na Hvaru, jer kost na kojoj je ostalo još malo pršuta tom jelu daje poseban, malo gorkast, okus.

A rado peče i palačinke. Posebno svojoj supruzi koja obožava slatko. Kad su se upoznali, kući joj je poslao buket ruža i Kraševu bombonijeru, a taj lijep običaj, po kojem se prepoznaje “stara škola” kavalira, zadržao je svih 27 zajedničkih godina pa joj još svaki dan daruje čokoladu ili pripravi neku slasticu.

– To mi neće biti teško ni kad za tri godine odem u mirovinu – dodaje vječiti šarmer. – Jedino mi je žao što naša djeca neće nastaviti obiteljski posao. Moja 24-godišnja kći Lana bavi se nekretninama, a 21-godišnji sin Mislav je informatičar, a nas dvoje preselit ćemo se iz Ennetbadena u Lovran, gdje smo kupili kuću za stare dane. A kako se Renata dobro udala, i dalje će uživati u onome što joj ja pripravim.

Snježana Dragojević Harapin