Otvoriti srce i pomoći svima, pogotovo najmlađima, životni je moto zagrebačkih čelistica Snježane (53) i Ane (25) Rucner. Majka i kći stoga su se zdušno posvetile svom prvom zajedničkom projektu, u kojem imaju priliku pomoći: na humanitarnom koncertu “Veliko srce za malene”, koji će se uz potporu proizvođača dječje hrane Hipp i medijsko pokroviteljstvo magazina Gloria održati 27. studenog u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski”, izvest će poznate međimurske pjesme i temperamentne plesove. Prihod s koncerta namijenjen je splitskoj udruzi Anđeli, koja okuplja roditelje djece s posebnim potrebama i teškom tjelesnom invalidnošću.
Osim altruizma i glazbe, život majke i kćeri ispunila je ljubav prema glazbenicima. Snježana Rucner, solistica čela u orkestru zagrebačkog HNK te članica kvarteta Rucner, već je 30 godina u braku s violistom Draganom Rucnerom, s kojim već deset godina svira u obiteljskom kvartetu te – osim poznate kćeri – imaju i 29-godišnjeg sina Maria. On također svira violu. A Ana je, pak, udana za Vladu Kalembera, vršnjaka svojih roditelja i nekadašnjeg pjevača grupe Srebrna krila, s kojim ima dvogodišnjeg sinčića Dariana. Majčinstvo je veoma utjecalo i na rad Ane Rucner, pa je nedavno snimila CD klasične glazbe “Za male anđele”, koji djeluje opuštajuće na trudnice, mame i bebe, a predstavit će ga 19. studenog u zagrebačkom HNK.
– Tko je osmislio ovaj humanitarni koncert? Ana: Ljudi iz Hippa, s kojima uspješno surađujem cijelu godinu i sa sinom Darianom sam zaštitno lice za njihovu Baby Sanft kozmetiku. Oduševila me ideja da mama i ja uz goste – gitarista Darka Petrinjaka, pijanisticu Andrijanu Sesar, violista Marija Rucnera, dirigenta Stjepana Mihaljineca te zborove Lira i Klinci s Folke, Tamburaški orkestar HRT-a i gudače Zagrebačke filharmonije – sudjelujemo u toj lijepoj priči i pomognemo djeci s posebnim potrebama i najtežom tjelesnom invalidnošću. Snježana: Naša obitelj je još prije dvadeset godina počela sudjelovati i organizirati dobrotvorne događaje pod nazivom “Mala kap u slapu”, pa je ovo samo nastavak te priče. Ponosna sam što je moja kćerka ovom koncertu predala svim srcem, te osmislila i cijeli koncept.
Mnogi misle da Gudački kvartet Rucner čine samo članovi vaše obitelji. Ana: Krivo misle. U kvartetu su tata i mama te dvije violinistice… Snježana: … to su Sidonija Lebar i Ana Paula Knapić Franković. S Anom sam zadnji puta svirala početkom listopada u Hrvatskom glazbenom zavodu u kojem smo izvele “Jesen” iz ciklusa “Četiri godišnja doba kvarteta Rucner”.
Tko vam osmišljava scenski izgled? Ana: Priznajem da mi se najteže odjenuti, a kako ovaj koncert režira Jakov Sedlar, a scenarist je Hrvoje Hitrec, dogovorili smo se da odjenemo neke lijepe crvene haljine, koje će nam sašiti u salonu Banovec. Snježana: Svu brigu o tome prepuštam Ani, ona je moja glavna stilistica. Uvijek je zovem prije koncerta da me savjetuje oko odjeće.
U kakvim haljinama najradije nastupate? Ana: Volim da su mi ruke gole i da mogu nesputano svirati: najbolje je da je gornji dio u obliku korzeta, a suknja raskošna, da slobodno pada preko nogu. Snježana: I ja sam u njenim godinama voljela gole ruke, ali sad moram paziti. Najvažnije mi je da je haljina ženstvena, udobna i primjerena prostoru. Ana: Slažem se, za nastup u HNK ne mogu se odjenuti kratke hlače, to bi bilo vrlo drsko i neumjesno.
Je li vas ikad, dok ste bili u sviračkom zanosu, haljina “iznevjerila”? Ana: Znalo se dogoditi, kad sam nosila prekratke haljine, da se otkrije previše. No, otkako sam prije šest godina nabavila električno čelo, koje je prozirno, pažljivo biram haljine, a često ispod njih nosim hlačice – kako bih nogama mogla slobodno obujmiti instrument. Snježana: Jednom davno, od žustrog sviranja, puknuo patentni zatvarač na leđima, pa je u pauzi koncerta bilo šivanja.
Čija je ideja da na koncert pozovete posebnog gosta, velečasnog Zlatko Sudca? Ana: To je bila moja želja, koju mi je redatelj Sedlar, inače jako dobar prijatelj velečasnog, i ostvario. Drago mi je što će posvetiti naš projekt, jer je on veliki dobročinitelj i uvijek podržava humanitarne akcije, pogotovo one namijenjene djeci. A čula sam i da jako lijepo pjeva i da dobro svira gitaru. Snježana: Nisam ga još upoznala i unaprijed se veselim tome.
Namjeravate li možda ići na njegove seminare duhovne obnove? Ana: Otkako sam ga prije nekoliko mjeseci upoznala, osjećam potrebu da odem na njegov seminar. To ću i učiniti, čim završim sve poslove, najvjerojatnije poslije ovog koncerta. Povest ću i mamu sa sobom. Snježana: Obitelj moga supruga je vrlo religiozna, a i djecu smo odgajali u kršćanskom duhu. U današnje doba, kad je život tako užurban i emocionalno isprazan, vrlo je bitno raditi na svojoj duhovnosti. Drago mi je što Ana drži do tih vrijednosti i tradicije, a svakako ćemo otići u posjet velečasnom.
Kojim se načelom vodite u životu? Ana: Darivati, pomoći i oprostiti ljudima. Mama mi je za 25. rođendan kupila srebrni medaljon u koji je ugravirala citat iz Biblije: “Pametnice naša, Bog je blagoslovio stazu kojom koračaš, a dok je on uz tebe, tko može biti protiv.” Snježana: Budimo humani, a ne sentimentalni. Lako je nekoga žaliti, a gdje je kap u slapu dobrote kad treba pomoći? Treba slijediti svoju zvijezdu i imati vizije, raditi i ispuniti život. Tako da kad se jednom u starosti okrenete, vidite što ste ostavili za sobom.
Kakve ste kao majke? Ana: Trudim se biti dobra i nježna, ali ne dam se zafrkavati. Nisam popustljiva u nekim stvarima, a i Vlado je dosta strog tata, pa Darian zna što smije, a što ne smije. Snježana: To morate pitati Anu, ali nadam se da sam uspjela djeci usaditi osjećaj da se na mene i supruga uvijek mogu osloniti i da ih bezuvjetno volimo. Ana: Mama je uvijek bila popustljivija od tate. Kad sam kao tinejdžerica subotom izlazila u “Kulušić”, tata me uvijek čekao u pola jedan ispred kluba: ja bih ga molila da me pusti barem do jedan, jer drugi dolaze tek u ponoć, no on je bio neumoljiv. Tek kad dobijete vlastito dijete, shvatite kolika je to odgovornost. Tek sada potpuno razumijem svoje roditelje.
Kako biste opisale vaš odnos? Ana: Prijateljski i otvoren. Mnogo smo vremena provele zajedno, odlazile ljeti na seminare na Hvar, gdje je mama vježbala sa mnom… kad bih rekla da ne mogu više, ona bi me pritisnula da ustrajem dalje. A otkako sam postala majka, mislim da smo baš prave prijateljice. Snježana: Slažem se s Anom. Volimo zajedno piti kavicu i čavrljati, a često zajedno i putujemo. Tako smo u rujnu posjetile Izrael.
U čemu ste slične, a u čemu se razlikujete? Ana: Sviramo violončelo, tamnokose smo, emotivne… sve bismo napravile za obitelj, jedino što pripadamo različitim generacijama. Snježana: Volimo gledati romantične komedije da se možemo rasplakati, volimo se smijati, vedrog smo duha, optimistične smo i Vodenjaci smo po horoskopu. No, za razliku od mene, Ana je jako točna.
Oko čega se obično porječkate? Snježana: Ne sjećam se kad smo se zadnji put porječkale. Ana: Rijetko kad se sukobimo u mišljenju. Ponekad mi samo mama digne tlak svojim savjetima za bebe.
Čija je riječ zadnja na probama, a čija kad se nađete pod istim krovom? Ana: Na probama sam ja autoritativnija, no mama je veliki radnik. Snježana: Ne znam, živimo vrlo skladno.
Kako ste reagirali kad vam je Ana rekla da hoda s vašim vršnjakom, sadašnjim zetom Vladom Kalemberom? Snježana: Prvo sam bila iznenađena da se netko ozbiljan pojavio u njenom životu, jer je do tada Ana bila zaluđena samo sviranjem. Iznenadila me razlika u godinama, ali je moj muž nakon prvog šoka rekao: “Ako ga ona voli, ništa nema bolje od kvalitetnog odnosa u životu. Netko proživi cijeli život da ne osjeti iskrice i doživi pravu ljubav”. A Vlado je tako sladak da je odmah je postao dio naše obitelji. Volim ga i smatram ga svojim.
Ana, kako dugo ste smišljali kako roditeljima priopćiti da ste u vezi s Vladom? Ana: Prvih desetak dana Vlado i ja nismo ni znali što će biti s nama, a onda nas je razotkrio jedan novinar i objavio da smo zajedno prije nego što sam to uspjela reći roditeljima. Nastala je ludnica, mama me nazvala i pitala što se događa, a bilo bi puno lakše da sam joj ja rekla o svojoj ljubavi nego da je dozna iz novina. Snježana: Ma nije bilo nikave drame, samo nas je iznenadilo to da je Ani u životu postalo bitno još nešto osim glazbe.
Kako zovete Vladu? Snježana: Vladek, srce… Nekad mu tepam. Ana: Zovem ga imenom, ili “ljubavi”. I on mene isto tako.
Što Vlado kaže na vaše tetovaže? Ana: Voli me i podržava u svemu, iako ne voli tetovaže. Imam ih ukupno tri: violončelo sam dala tetovirati na leđima još prije nego što smo prohodali, a ružu, violinski ključ na nozi te slovo D, kao Darian, na srednjem prstu desne ruke – u lipnju ove godine. No, neću stati, bit će ih još.
Mama Snježana je, kako smo čuli, bila ljuta kad ste se tetovirali? Snježana: Istina, jer su u mojoj mladosti tetovaže imale drugu simboliku: nisu bile ukras, nego su ih nosili vojnici, zatvorenici i opasni dečki. No, s vremenom mi se Anina tetovaža počela sviđati, toliko da sam i ja pomislila napraviti jednu.
Planirate li, možda, zajedničku tetovažu? Ana: Bilo bi zgodno. No, moramo se dogovoriti oko motiva. Snježana: Možda ću istetovirati slova A i M, inicijale svoje djece, a voljela bih da imamo zajednički crtež.
Marijana Marinović