Mi smo lijepe žene koje lijepo pjevaju

Sve ono što su u 15 godina karijere željele pjevati, a nisu imale prilike, sad će se ostvariti zagrebačkim pjevačicama, sopranistici Sandri Bagarić i mezzosopranistici Martini Tomčić. Prvog srpnja izlazi im CD “BelCante – teatar marmelade” s duetima arija iz opera, opereta i mjuzikla, kancona, intermezza…

Zajednički projekt 35-godišnje Sandre Bagarić, članice zagrebačke Komedije, i 34-godišnja Martine Tomčić, operne solistice koja najviše pjeva u inozemstvu, mnoge će začuditi. Naime, njihove karijere počele su različito i različito su se razvijale, a medijima su bile zanimljive, ako izuzmemo one glazbene, i zbog različitih razloga. Sandra je rođena u Zenici, u Zagrebu je diplomirala na Muzičkoj akademiji, i odmah se, osim glasom, istaknula i stasom. Snimala je reklamne kampanje, glumila u sapunici, vodila TV kviz, natjecala se na Dori i u TV showu Ples sa zvijezdama… I stvorila sliku vrckave i brbljave osobe – kakva je zaista.

Album “BelCante – teatar marmelade” u cijelosti preslušajte u Glorijinoj slušaonici.

Martina Tomčić rođena je u Umagu, otkuda je s četiri godine došla u Zagreb, magistrirala je na Visokoj glazbenoj školi u Grazu, a u početku karijere mediji su je predstavljali ponajprije kao kćer predsjednika Sabora Zlatka Tomčića, a tek potom kao darovitu pjevačicu.

Za razliku od Sandre, Martina nije imala izlete izvan struke – osim kao članica žirija TV showa Zvijezde pjevaju, gdje ju je publika doživjela kao strogu i ozbiljnu. Upravo zbog svega, čemu treba dodati i to da je Sandra udana za pijanista Darka Domitrovića koji je prati na nastupima, a Martinin suprug Ženja Moskaljov nema veze s glazbom (predsjednik je uprave i partner u ljevaonici željeza Vulkan), iznenađuje da su njih dvije velike prijateljice. A iz tog prijateljstva rođen je CD “BelCante”.

Zašto ste tako nazvali svoj CD? Martina: Ovo “teatar marmelade” opisuje naš pristup glazbi: slatkoća života, putenost, mašta, nježnost… Belcanto znači “umijeće lijepog pjevanja”, a BelCante …. Sandra: … smo mi: lijepe žene koje lijepo pjevaju i ljudima daruju svijet bajke i ljepotu postojanja.

Kažu da se opera može najjednostavnije opisati kao “tenor želi poševiti soprana, a bariton mu ne da”. Razjasnili smo, dakle, Sandrinu ulogu, ali što je s vašom, Martina: što mezzosopran radi u tom trokutu? Martina: Mezzosopran je prikrivena kučka. Može biti prijateljica sopranu, ali joj može raditi iza leđa, velike su mogućnosti. Mislim da je najljepše biti mezzosopran. Sandra: I ja sam htjela biti mezzosopran, no kad sam došla na Muzičku akademiju u klasu Ljiljane Molnar-Talajić, ona me stavila u sopranske visine. No, nikad nisam pjevala one šmizlaste sopranske uloge . Odabrala sam veselu i lepršavu operetu, a uživam u ulogama jakih žena, kao u “Grofici Marici” i “Kneginji čardaša”.

Što je vas dvije uopće spojilo, jer bi se i na prvi i na drugi pogled reklo da ste potpune suprotnosti? Sandra: Spojio nas je porođaj – u isto vrijeme i kod istog doktora, Joze Blajića, u Petrovoj. Ja sam rađala Lovru, svog drugog sina, a Martina sina Nou, svoje prvo dijete. Bilo je to u ljeto 2004. Martina: Sandra je prva ušla u rađaonicu 25. kolovoza, a ja sam Nou rodila 26. kolovoza. Sandra: Kao sopran započela sam prvi čin, otpjevala sve koloraturne arije, dala nekoliko visokih ceova… Martina: … a nakon nekoliko sati ja sam u dramatičnom stilu završila operu, no nisam došla do visokog ce. Ali što se tiče volumena i dinamike, bila sam prilično zapažena.

Je li nakon vaše opere “Stotinu trudova” u rađaonici ostalo i jedno cijelo staklo? Sandra: Nisu trebali pozvati staklare jer su dvije operne pjevačice ipak pokušavale ne dati sve od sebe, iako mi je drugi porođaj bio gori od prvog: tada nisam znala kolika me količina boli čeka. Martina: Lijepo se sada o tome šaliti, no rođenje Noe mi je najsvetiji trenutak u životu. Tog 26. kolovoza sam se kao osoba u potpunosti promijenila, a eto, još sam i naletjela na Bagarićku.

Vi ste, Sandra, upravo proslavili 12. godišnjicu braka, preživjeti ste opasnu sedmu godinu: što možete savjetovati Martini koja je u svibnju ušla u nju? Martina: Suprug i ja već smo 13 godina zajedno pa smo i mi tu sedmu godinu već prošli. Zapravo smo se u sedmoj godini hodanja vjenčali. Ova priča o kobnoj sedmici ide mi u kategoriju praznovjerja, poput ovih Sandrinih koja su mi strahovito simpatična.

Nije to praznovjerje, tako kažu statistike? Martina: Mrzim statistike, mrzim ukalupljivanja. Ja sam jedinka, moj suprug je jedinka, moj sin je jedinka, ne želim da nas se negdje svrstava. Kod Ženje i mene sasvim sigurno nema krizne sedme godine. Sandra: Ja ipak malo vjerujem u statistike. Je li to sedma, osma ili deveta godina, nebitno je, ljudi se u braku definitivno malo zamore, a tu su najčešće i djeca koja traže svoje – dovoljna je mala rupica da se uvuče treća osoba. Svaku bračnu godinu treba nježno zalijevati kao cvjetić i plijeviti sve što ne treba. A to plijevljenje zahtijeva da se ručice ponekad i zaprljaju. I treba dodavati gnojivo.

Što je to “gnojivo” u braku? Sandra: Kod muža i mene je to što radimo isti posao. Ne mogu zamisli da imam supruga koji radi nešto drugo. Ovako na nastupe putujemo zajedno i tada imamo vremena posvetiti se sebi. Doma, uz dvoje djece, to je nemoguće: često se probudimo svi četvero u istom krevetu. Martina: Ja ne bih voljela da smo muž i ja i poslovno povezani – tada bismo se preintenzivno konzumirali. Osim toga, nisam najjednostavniji suradnik, dosta autoritativno zauzimam stavove, ne dajem se lako razuvjeriti i sigurna sam da bi došlo do nesuglasica. To “gnojenje” braka – grozna li izraza, bolje bi bilo reći nadohranjivanje – kod mene bi bili trenuci kad smo samo nas troje zajedno ili samo Ženja i ja nakon što nam sin zaspi. Muž i ja volimo razgovarati, analizirati, vraćati se na neke događaje… Možda čak i previše seciramo. Nekome bi to bilo naporno, no nas dvoje uživamo u tome.

Požalite li kada za onim vremenima kad su operne pjevačice imale mecene koji su ih obasipali dijamantima i krznima, kupovali im dobre kritike pa čak i cijela kazališta ili ih jednostavno gledali kao božice? Sandra: U maštariji bih, možda, htjela nešto tako doživjeti, no ja sam od onih žena kojima muškarac ne plaća niti kavu. Nekoliko sam puta dobila neke darove, no odbila sam ih uz riječi: “Vratit ću to vašoj supruzi”. Cvijeće ću, međutim, uvijek prihvatiti, jer ga obožavam. Kad sam na turnejama, dijelim ga, ako nastupam u crkvi, ostavim ga na oltaru, a otkad je umrla moja profesorica Ljiljana Molnar-Talajić, znam joj ga odnijeti na grob i zahvaliti joj se: “Ovo ste me sve vi naučili”. Martina: Ja ne volim dobivati cvijeće pa sve bukete podijelim suradnicima u kazalištu: kolegicama, garderobijerkama, scenskim radnicima… Ali kad dobijem lijepu bombonijeru, bocu finog vina ili parfemčić, tu moji ženski hormoni prorade. Dar na koji sam silno ponosna, i koji me posebno dirnuo, dobila sam od Maje Papandopulo, kćeri Borisa Papandopula, koja je, na žalost, preminula preklanjske jeseni. Njezina majka Jana Puleva Papandopulo, koja je umrla 2003., bila je prvakinja riječke Opere i nosila je identičan repertoar kao i ja. Nakon jedne predstave u zagrebačkom HNK Maja mi je utisnula u ruku crvenu satensku vrećicu i rekla: “Obećaj mi da ćeš je otvoriti tek kad dođeš doma. Ovo je od moje mame – energija koja mora dalje živjeti”. Kad sam došla doma, otvorila sam vrećicu i ugledala nisku bijelih bisera sa zlatnom kopčicom optočenom dijamantima. Predivna stvar. Nosim je za posebne nastupe, a sigurna sam da ću ove bisere jednom dati dalje – ako nikome drugom, a ono supruzi svoga sina. Sandra: I ja sam od Ljiljane Molnar-Talajić dobila nešto slično – njezinu teatarsku bižuteriju. Često u predstavama nosim te njezine ogrlice, naušnice, narukvice, rukavice i mislim: “Ono je s ovim pjevala u Metropolitanu, Covent Gardenu, veronskoj Areni”. To je vrst energije koja nama pjevačica nešto znači.

Prije vjenčanja vi ste, Sandra, hodali pet godina, a vi, Martina, čak sedam. Zar ste muževe toliko dugo trebali nagovarati da kažu “da”? Martina: Nismo se htjeli vjenčati samo da ispunimo formu, već je do toga došlo u trenutku kad sam se odlučila vratiti u Zagreb (prije toga mi se karijera odvijala uglavnom u inozemstvu), kad smo kupili stan i poželjeli imati dijete. A da je Ženja onaj pravi, znala sam čim sam ga upoznala, s 20 godina. I on je odmah znao da sam i ja ona prava, oduvijek smo o tome otvoreno razgovarali. Ženja me zaprosio prije jednog putovanja u Njemačku na koje me pratio. Zapravo me htio zaprositi u Njemačkoj, u hotelu gdje ćemo odsjesti, za vrijeme večere, no večer prije puta je pomislio: “A što ako mi se nešto dogodi na ovom putovanju, a Martina među mojim stvarima pronađe divan prsten. Pitat će se kome sam ga to kupio”. Tako sam prsten dobila prije putovanja, a to smo tajili sve do povratka u Zagreb, kad sam gradom hodala kao da imam artritis na lijevoj ruci: držala sam je tako da svi primijete brilijantić na prstu. Sandra: Kod mene je bilo sasvim drugačije. U Zagreb sam došla 1992., kao 18-godišnjakinja, iz ratnog Sarajeva. Upisala sam Muzičku akademiju i prvi dan sam tamo upoznala Darka, koji je radio kao viši korepetitor na Odjelu solo pjevanja, što nisam znala. Mislila sam da je i on student i odmah prešla na “ti”. Počeli smo ašikovati, kako se to kaže, iako sam imala dečka, a on curu. To ašikovanje je trajalo cijeli prvi semestar, drugi smo prohodali, no cijelo vrijeme smo to skrivali jer mi je on bio profesor. Na prvom ljetovanju ja sam ga – zaprosila. Bili smo na Pagu i jedne večeri s društvom smo sjedili u restoranu, ja sam popila čašicu vina, bilo je krasno zvjezdano nebo i – kleknula sam pred Darka i rekla mu sve ono što sam htjela da meni muškarac kaže. Svi su umrli od smijeha. Darko me pogledao, rekao “Da, draga, voljet ću te čitavog života” i – premišljao se još četiri godine. Vjenčali smo se u lipnju 1997., nakon što sam diplomirala i dobila posao.

Što ste mužu donijeli u miraz? Sandra: Svoju vedru narav, svoj lepršavi karakter, a na njemu je koliko će on to zadržati. Je li uvijek bio zadovoljan tim mirazom? Pa, zna ga nekad iritirati: kaže da nisam komična već da radim parodiju. Martina: Mužu sam u miraz donijela sebe i svoju nepodnošljivu glasnoću. On tvrdi da je invalid s trajnim oštećenjem sluha. Trebalo mu je nekoliko godina da se navikne da ne mogu govoriti ne tiho nego normalno glasno. A onda je došao Noa koji je još glasniji od mene. U stanu imamo tapecirana vrata, no to ne pomaže. Instalacije fantastično prenose zvukove. Sandra: Mi živimo u staroj zgradi gdje su debeli zidovi pa je malo lakše. Osim toga – nikad ne vježbam doma. Martina: A ja jedino doma vježbam. A u autu se upjevavam. Kad me drugi vozači vide kako zijevam kao som zasigurno pomisle: “Ova ima malo ozbiljniji problem”.

Jeste li ljubomorni? Martina: Jesam, jadan moj Ženja. Voljela bih ga uvijek imati uz sebe, da ne primjećuje niti jednu drugu ženu osim mene. Nije me sram priznati da sam ljubomorna, jer je to produkt straha da izgubim ono što mi toliko mnogo znači. Sandra: Muž mi ne daje povoda za ljubomoru, no ja njega znam činiti ljubomornim, ali točno vidim kad je dosta. Darko me jako dobro pozna, on je mene zapravo i formirao. Osjeti kad odlutam i zna me vratiti k sebi – vrlo pametno povlači konce. Možda se izvana gledajući čini da je on negdje u sjeni, ali ja bez njega ne bih mogla funkcionirati. Nas dvoje smo jedna strašna simbioza. A ne treba zaboraviti i na nešto što nije dano svim supružnicima: ja na pozornici iživim sve svoje snove o koketiranju, udvaranju, osvajanju… Martina: I moj muž kaže da sam privilegirana: na sceni “ostvarim” sve svoje fantazije. On dobro zna da na pozornici sve počne i sve završi.