Glasine kažu da je pronađeno tijelo Antonije Bilić – zazvučalo je iz televizora u kutu sobe. Milka Bilić, majka nesretne 17-godišnje djevojke iz sela Kričke u drniškoj krajini, koja je otišla od kuće 7. lipnja i više se nije vratila, širom je otvorila oči i zanijemila. Lice joj se pretvorilo u bolnu grimasu, ali u očima je zaiskrila nada. No, samo sekundu kasnije novinarka je dodala kako je policija tu vijest opovrgnula. Na što je sasvim shrvana 52-godišnjakinja samo još dublje potonula u svoj nespokoj.
– Eto, vidite. Tako je stalno. Tračak nade, a onda opet užas i neizvjesnost. Od dana kada je Antonia nestala, živimo od vijesti do vijesti. I čekamo. U ovoj kuhinji iz koje više takoreći i ne izlazimo…
Antonia Bilić je najmlađe dijete Milke i Mile (65) Bilića, jednostavnih ljudi koji su živjeli samo za svoju djecu. Jer sve ostalo rat im je odnio. Kad su 1991. morali napustiti svoj dom, skrasili su se u prognaničkom smještaju u Baškoj Vodi. Antonia se stoga rodila u makarskoj bolnici. Kući su se vratili 1996., kad su joj bile dvije godine. Umirovljena spremačica i bivši trgovac i veteran Domovinskog rata ponovno su krenuli ni od čega, sretni što su svi živi i zdravi. I što polako postaju svoji ljudi. Sin Niko (28) je elektrotehničar, kćeri Ana (26) i Katarina (25) studiraju hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru, a Antonia je na jesen trebala maturirati. No, svi snovi srušili su im se 7. lipnja kad je Antonia Bilić netragom nestala. Njihova agonija trajala je dvadeset dana, a onda je došla još strašnija vijest: Dragan Paravinja (43), vozač šlepera za kojim je zbog silovanja Srbija raspisala tjeralicu pa se krio u Hrvatskoj, a sumnjiči ga se zbog još 15 silovanja, priznao je nakon uhićenja da je zadavio Antoniju Bilić i njezino tijelo bacio u rijeku Krku.
Odakle crpite snagu da sve to izdržite? – Ne znamo ni sami. Suprug, sin i ja uglavnom sjedimo u našoj kuhinjici i pratimo vijesti na televiziji. Na večer kasno legnemo, a ujutro se rano dižemo. Iako sam umorna i iscrpljena, ne mogu spavati više od nekoliko sati. A i to jedino uspijem ako popijem tablete za smirenje. Suprug već danima puši cigaretu za cigaretom i ništa ne jede. Kaže, ne može. Nema apetit. Bojim se i za moje dvije kćeri koje žive u Zadru. Znam da ovih dana i one slabo jedu, a puno se živciraju. Obje su smršavile. Po cijele su dane angažirane oko Antonijina slučaja tako da smo se od tog kobnog utorka, 7. lipnja, vidjeli samo jednom. No, svaki dan se po nekoliko puta čujemo na telefon. Kako ste primili vijest o priznanju Dragana Paravinje? – U trenutku kad je vijest objavljena na televiziji, sin i ja smo bili nedaleko od kuće. Izašli smo samo nakratko van udahnuti svježeg zraka jer smo po cijele dane u zatvorenom. Čim sam vidjela supruga da nam ide ususret, znala sam da se nešto loše dogodilo. Pročitala sam mu to na licu. Osjetila sam užasan strah dok mi je prenosio vijesti, no nešto je u meni odbilo u to povjerovati. Jako se bojim izjava te zvijeri, ali mu ni ne vjerujem. Majčinski instinkt mi govori da laže. A i policija nam je rekla da još ništa ne uzimamo zdravo za gotovo. Što vam govori srce? – Želim vjerovati da je moju Antoniju negdje ostavio živu. No, spremni smo i na najgore ako je to bila Božja volja.
Dolores Tolić
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli intervju s Milkom Bilić te detalje o životu Antonije Bilić pročitajte u tiskanom izdanju Glorije (br. 860) ili se pretplatite na PDF izdanje