Uloge ekscentričnih likova oduvijek su odgovarale Milli Jovovich (34) jer ova američka glumica ukrajinsko-srpskih korijena i u stvarnom životu voli biti drukčija od drugih. Vidjelo se to i kad je došla na intervju u luksuzni hotel Four Seasons na Beverly Hillsu – bila je odjevena poput punk-princeze, u dugačku sivu haljinu s prozirnim gornjim dijelom i dizajnerski podrapanom bijelom majicom te čipkastim malim crnim vijencem na glavi. Tijekom razgovora odgovarala je na sva pitanja, cijelo vrijeme gestikulirala, a kad je bilo potrebno i – zapjevala.
Glumica ne skriva da je iznimno zadovoljna uspjehom filma “Resident Evil: Drugi svijet 3D”, trećeg nastavka u serijalu koji ju je proslavio – u kojem kao akcijska heroina Alice u postapokaliptičnom svijetu spašava ljude od zombija. Na četvrti dio pristala je zbog izazova snimanja 3D tehnikom, ali i zbog ponovne suradnje sa suprugom, redateljem Paulom W. S. Andersonom, kojeg je i upoznala 2002. na snimanju prvoga filma.
Djetinjstvo joj je obilježila roditeljska razdvojenost, pa nije čudo što je izrasla u buntovnu tinejdžericu. Iza sebe ima i dva propala braka, s glumcem Shawnom Andrewsom i redateljem Lucom Bessonom . Ljubavnu sreću pronašla je u zagrljaju 45-godišnjeg britanskog redatelja, za kojeg se i udala u kolovozu prošle godine. Na vjenčanju je bila i njihova, tada 21-mjesečna kći Ever Gabo, kojoj danas posvećuje sve slobodno vrijeme, pa i ističe da je pokraj glumačkih, pjevačkih, manekenskih i dizajnerskih angažmana ipak prvenstveno – mama.
U posljednjih deset godina snimili ste četiri dijela filmskog serijala “Resident Evil”. U čemu je tajna njegova uspjeha? – Na snimanjima sam naučila da je za sve najvažnija disciplina. Ako dovoljno dugo trenirate, na primjer neku borilačku vještinu, usavršit ćete udarac, ali prije svakog pokušaja morate se dobro razgibati, jer ćete inače istegnuti neki mišić. To je osnovna lekcija svakog sporta, a može se primijeniti i na život i na snimanje filma. Bez treninga, ali i pripreme, nema savršenstva, bez obzira govorimo li o borilačkim vještinama, filmu ili novinarstvu.
Da vas napadnu na ulici, mislite li da biste se mogli obraniti? – Hvala bogu, nikada me nisu napali na ulici, pa ne znam što bi se dogodilo. No, nakon što sam deset godina pred kamerama ubijala zombije na sve moguće načine, pretpostavljam kako ne bih bila bespomoćna da me netko napadne. U svakom slučaju, imala bih više šansi od nekog tko nikada nije trenirao neki borilački sport.
Koliko često vježbate? – Normalno je da ću se pripremiti za snimanja akcijskog filma, ali inače ne vježbam prečesto. No, kao majka koja nakon posla trči za trogodišnjim djetetom, druga tjelovježba mi nije potrebna. Nemam problema ni s viškom kilograma, jer sam cijelo ljeto zbog vrućine jela laganu hranu – salate i juhe. Nakon porođaja mi nije bilo lako vratiti se na idealnu težinu, pa se sada pažljivije hranim i samo u posebnim prilikama uživam u hamburgerima ili u ruskim specijalitetima.
Je li neobično snimati film koji režira vaš suprug? – Srećom, Paul i ja zajedno snimamo zabavne filmove, poput Disneylanda za odrasle, pa se i na setu svi dobro zabavljamo. Bilo bi problema da snimamo drame s kompleksnim likovima, mislim da bih teško radila sa suprugom kad bih se morala unijeti u lik koji nije jednostavan i koji iz mene crpi čudne osjećaje jer tada nije poželjno imati pokraj sebe nekog tko vam je jako blizak. Kad snimate takve filmove, dan vam može biti težak, ispunjen raznim emocijama, pa je poslije teško otići kući sa smiješkom na licu. Kad bismo oboje dolazili kući tako emocionalno iscrpljeni, opteretili bismo naš brak. Zato snimamo zabavne filmove.
Jeste li zbog toga za novi zajednički projekt odabrali “Tri mušketira”, koje ste počeli snimati potkraj kolovoza u Njemačkoj? – Meni je to ispunjenje snova. Nikada nisam glumila u povijesnom filmu pa sam jedva dočekala prigodu da odjenem prekrasne haljine. Izgledat ću poput princeze, ali ću imati i neke akcijske scene. Iskreno, nema bolje kombinacije.
Na setu ste vi zvijezda, a vaš suprug redatelj. Kakav je vaš odnos kod kuće? – Kod kuće sam u vezi punoj poštovanja s nevjerojatnim muškarcem, kojega obožavam i divim mu se. Vjerujem da i on tako misli o meni. Naša je kuća vrlo mirna. Ne vrištimo jedno na drugo i nikada ne psujemo, previše se poštujemo da bismo si to dopustili. Ne mogu zamisliti da govorim nešto ružno o njemu. Ako se oko nečega ne slažemo, to ćemo raspraviti, ali s argumentima, na pristojan i miran način.
Svađate li se kod kuće zbog nečeg u vezi s filmom? – “Resident Evil” je zabavan, pa su i naše prepirke bile zabavne. Uglavnom su se svodile na to da sam ja htjela ekstremnije akcijske scene, a on bi govorio da je to previše opasno. Prepirali smo se oko toga trebam li skočiti sa zgrade visoke deset ili trideset metara. Nije to kao kad sam se vratila kući sa snimanja drame “Stone” – danima sam plakala i tresla se pokušavajući izbaciti iz sebe osjećaje koje sam probudila glumeći u tom filmu.
Jeste li razmišljali da svojem prezimenu dodate i muževo? – Bilo bi to suludo, jer je u Americi dovoljno teško kad se prezivate Jovovich. Možete li samo zamisliti koliko bi prostora trebalo da se ispiše cijelo ime na poleđini moga stolca na snimanju?
Želite li i vi režirati film? – Nikada! Obožavam razgovarati o filmu i na snimanju pokušavam dati što više prijedloga i savjeta, ali ne mogu se zamisliti kako naređujem ekipi od tristotinjak ljudi. Redatelj nema ni sekundu slobodnog vremena jer ga stalno bombardiraju najrazličitijim pitanjima: želi li, na primjer, na stolu za neku scenu oblu staklenu, kockastu prozirnu ili, pak, običnu plastičnu čašu. A kad odabere oblu, na set dolazi producent vičući da nema budžet za tu čašu. Cijeli život gledam redatelje kako prolaze kroz ovakve situacije i ne želim biti u njihovoj koži. Savršeno sam zadovoljna situacijom u kojoj dam nekoliko savjeta, odglumim svoj lik i bezbrižno odem svojim putem.
Bili ste model i pjevačica, sada ste glumica. Kako biste sami sebe opisali? – Prije svega sam majka, onda glumica, a ponekad i model. U ovom trenutku to je najtočniji opis, s tim da svako malo toj kombinaciji dodam i poneku pjesmu – dosad sam, naime, snimila dva glazbena CD-a.
Kako uspijevate spojiti majčinstvo i posao? – Na snimanja uvijek vodim i kćer. Igram se s njom kad nisam ispred kamere i poklanjam joj svaki slobodan trenutak. Ever ostaje kod kuće samo kada glumim neki kompleksniji lik, pa trebam istražiti njegove osjećaje i ne mogu se lako isključiti iz njega.
Koliko vas je Ever promijenila? – U potpunosti je promijenila moj život. Sada sam snažnija, smirenija i zadovoljnija, pa se više ne bojim ići na audicije i za zahtjevnije uloge. Ranije sam se bojala tisuću stvari, preispitivala jesam li dovoljno dobra, a danas se bojim samo jednoga – da se nešto ne dogodi mojem djetetu.
Je li istina da ste položili ispit za pilota? – Mora da se šalite. U kokpit bih uz sebe trebala koreografa, kaskadere i četu pomoćnika. Ne osjećam se sigurno ni kada vozim auto, pa me uhvati panika. Dođe mi da se zaustavim pokraj policajca i zamolim ga da me odveze kući jer sam opasna i za sebe i za druge.
Kazali ste da ponekad dodate i neku pjesmu, znači li to da niste odustali od glazbene karijere? – Ne, i dalje obožavam glazbu. Prošle sam godine nastupila na nekoliko koncerata u Las Vegasu i New Yorku s prijateljem glazbenikom Maynardom Jamesom Keenanom, a ove sam veljače preko twittera prenosila minikoncert na kojem sam izvela tri pjesme. I dalje uživam u glazbi, samo što nemam vremena više joj se posvetiti. Prije tri godine namjeravala sam poraditi na glazbenoj karijeri, ali onda sam saznala da sam trudna. I tako umjesto s gitarom, svijetom putujem s kćeri.
Pjevate li kćeri prije spavanja? – Moja kći obožava pjevati i ne dopušta da joj itko pokvari izvedbu. Svaki put kada počnem pjevati, ona samo digne ruku i kaže: “Mama, prestani”. Tada počne pjevati nekim čudnim glasom, koji ne mogu ni imitirati, a ako joj se pokušam pridružiti, odmah me zaustavi.
Učite li je o obiteljskim korijenima? – Ever odrasta u dvojezičnom okruženju, jer joj često čitam priče i pričam s njom na ruskom. Osim toga sam na youtubeu pronašla stare ruske crtiće iz šezdesetih i sedamdesetih, koje pamtim iz djetinjstva, pa ih sada zajedno gledamo. Ever zato govori i ruski i engleski.
Koji ćete joj svoj film prvo pokazati? – Voljela bih da prvo pogleda “Peti element”, ali je vjerojatnije da ćemo početi s “Noćnim vlakom za Kathmandu”, koji je primjereniji djeci.
Kako danas gledate na suradnju s redateljem Lucom Bessonom, za kojeg ste se i udali? – Luc je promijenio moj život. On je jedini vjerovao u mene i dao mi zaista posebnu ulogu – Leeloo u “Petom elementu”. Takva se uloga dobiva samo jednom u životu. Nikada nije postojao lik poput nje niti će ga ikada više biti. I to sve zahvaljujući Lucu, koji je imao dovoljno strpljenja, znanja i vjere da iz mene izvuče glumicu. Ne moram ni spomenuti kako je on najviše utjecao na mene kao glumicu, ali i kao ženu.
Zašto ste ukinuli modnu marku Jovovich-Hawk koju ste vodili s bivšim modelom Carmen Hawk? – Bilo je previše teško voditi tvrtku. U jednom trenutku sam morala prekinuti glumačku karijeru, odreći se manekenstva i svega ostalog što me zanima, samo da bih tvrtku održala na životu. Kad sam započinjala taj posao, željela sam kreirati lijepe haljine, a onda sam se odjednom našla u svijetu u kojem sam se morala brinuti za troškove prijevoza i skladištenja, za plaćanje poreza i još mnogo toga. Nisam htjela živjeti okružena brojkama.
Znači li to da ste prestali kreirati? – Ne, jer obožavam modni dizajn i vesele me novi izazovi, samo što ću sada raditi male kolekcije za druge modne marke. Nedavno sam završila kolekciju za brend ICB, koja će biti predstavljena u Tokiju, a s partnericom Carmen Hawk dizajnirala sam i sve kostime koje u filmu “Resident Evil” nosi Alice. Ja sam žena i volim odjeću. To je za mene važan oblik izražavanje jer smatram da ono što netko nosi, mnogo govori o tome kakva je osoba.
Kako biste opisali svoj modni stil? – Kad bih se ovako odjevena pojavila u nekom baru, mislim da bi prosječan muškarac, opsjednut sportom i mišićima, samo prošao pokraj mene. Vjerojatno bi se otišao upucavati nekoj djevojci u minici i uskoj majici. Ja privlačim drugačije osobe i to mi se sviđa. Volim se igrati odjećom, a kako mrzim dosadu, stalno isprobavam nove kombinacije. Tako sam jučer iz čista mira odlučila isprobati jedan famozan japanski plašt, nadodala mu prijateljičin nakit i neki šešir te otišla u kuhinju popiti čaj s mamom. Zbunila se vidjevši me tako odjevenu pa me pitala kamo sam krenula, a ja sam odgovorila da sam samo došla popiti čaj s njom. Nije komentirala, ali vidjela sam kako me gleda kao da mi je potrebna stručna pomoć.
Josip Jurčić