Nijedan glumac ne želi propustiti nastup u predstavi koja zatvara kazališnu sezonu, a tako je bilo i 19. lipnja u zagrebačkoj “Gavelli” tijekom izvedbe “Ilijade 2001.”, autorskog projekta Filipa Šovagovića : na pozornici se osjećala dobra energija, koju je posebno isijavala Mirjana Majurec u ulozi Irene, supruge glavnog junaka.
Gledajući je vedru, veselu i punu života, nitko nije mogao ni naslutiti da 57-godišnja glumica proživljava najveću životnu dramu. Samo tjedan dana prije tog nastupa primila je, naime, drugu od ukupno šest kemoterapija, koliko ih mora “odraditi” u borbi protiv karcinoma dojke dijagnosticiranog početkom travnja.
Minja, kako je zovu prijatelji, operirana je desetak dana nakon dijagnoze, u svibnju je – već nakon prve kemoterapije – izgubila kosu, svjesna je da poslije snažnih citostatika mora podnijeti i zračenje te da je pred njom i pet godina hormonskog liječenja, no puna je optimizma i snage.
Glumica koju mlađi gledatelji znaju kao Bibu iz TV serijala “Naši i vaši”, a stariji je pamte po ulogama u filmovima Krste Papića, “Kad mrtvi zapjevaju” i “Izbavitelj”, na scenu je stupila sredinom sedamdesetih.
Zablistala je, zapravo, već na drugoj godini studija na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti te je postala stipendisticom “Gavelle”, a igrala je velike uloge i u ITD-u, na Splitskom ljetu, Dubrovačkim ljetnim igrama, s Histrionima, u varaždinskom HNK… Uz to je snimila jedanaest televizijskih drama i serijala te devet filmova. Atraktivna i popularna, s lakoćom je osvajala muška srca, no samo dvije velike ljubavi završile su brakom. Prvi se put udala 1975., za kolegu Ivicu Vidovića s kojim je dobila sina Luku, danas poznatog iluzionista. Živjeli su u stanu u zagrebačkom naselju Travno, u kojem ona stanuje i danas. Razveli su se nakon deset godina, a u njezin je život ubrzo ušao dinamovac Marko Mlinarić. Zbog njegove su nogometne karijere otišli u Cannes, gdje je ona rodila drugog sina, Ivana. Početkom rata vratili su se u Zagreb, a nakon drugog razvoda, 1995., ona je nastavila raditi u “Gavelli”.
Kako vam je otkriven tumor? – Na Uskrsni ponedjeljak bila sam na ručku kod moje tri i pol godine starije sestre Ane Majurec Sekulić, profesorice pedagogije na Filozofskom fakultetu. Vratila sam se doma, i dok sam gledala serijal “Dolina sunca”, iz navike sam radila samopregled dojki. I na mjestu koje je punktirano napipala kvržicu. Nije bila bolna, no, mene je ulovila panika i sljedeće jutro liječniku su me odvezli frendovi Đorđe i Jadranka Laub, koji su sve ovo vrijeme uz mene. Ja od straha nisam mogla ni voziti. Punktirali su kvržicu i, kako je ona htjela da nalazi budu odmah gotovi, epruvete smo odnijele u laboratorij na Odjel patologije u zagrebačkoj Petrovoj bolnici. Sutradan su nalazi trebali biti kod mog liječnika. Iako smo se dogovorili da ga nazovem, nisam imala živaca čekati i već rano ujutro bila sam u ordinaciji. Samo sam upitala: “Jel’ je?” U tom trenutku ne možeš niti suvislo govoriti jer misliš da se to događa nekom drugom. Odgovor je bio potvrdan: “Na žalost, jest.”
Usred ste liječenja, no i dalje radite. Jeste li tijekom posljednje predstave strahovali da bi vam moglo pozliti zbog posljedica kemoterapije ili lijekova? – Ne. Ja sam stup “Gavelle”, tu sam 33 i pol godine. Iza mene je više od sto uloga u kazalištu, na filmu, u TV dramama i serijalima. I na pozornicu nikad ne bih izašla a da nisam spremna dati maksimum. Nakon kemoterapije, najgori su treći i četvrti dan, a poslije je bolje. Znala sam da sam spremna i svoju sam ulogu, kao i sve dosad, odradila profesionalno. Većina mojih kolega tek su na partyju nakon predstave doznali da sam bolesna.
Jeste li pomišljali i na koji drugi način liječenja? – Kolegica, koja zna da sam uz službenu medicinu sklona i alternativnim oblicima liječenja, savjetovala mi je da odem do Mekkija Torabija, marokanskog iscjelitelja koji je u Zagrebu. I ponudila mi je svoju iskaznicu, odnosno svoj termin.
Jave li vam se kada crne misli? – Vrlo sam realna. Glupo bi bilo reći da nemam crnih misli. Realnost je i pitanje što je s onih 14 posto, ako je 86 posto preživljavanje nakon pet godina liječenja? U kojoj sam skupini? Željela bih unuka, unučicu, igrati se s njima i čuvati ih… Željela bih napraviti još mnogo toga kao glumica. Zato imam svoju meditaciju, pozitivne prijatelje, a sve osobe koje me uznemiruju maknula sam iz života. Ni s kim se nisam posvađala, jednostavno ih izbjegavam. Ne treba mi sažaljenje, trebaju mi ljubav, veselje, hrabrost, otvorenost… Samo sam jednoj osobi rekla što da napravi ako mi se što dogodi. Dakle, imam osobu koja će se pobrinuti za moju djecu, da njima bude dobro.
Pročitali ste skraćenu verziju intervjua. Cijeli intervju, u kojem Mirjana Majurec otkriva kako je nesretnu vijest kazala sinovima, kako je prošlo liječenje kod Mekkija Torabija i niz drugih detalja, pročitajte u novom broju Glorije (br. 809) ili se pretplatite na PDF izdanje